Osvrt – Živio Harms! Čuda postoje: Ulazak u svijet marginalca obavijen čistim ludilom
Satiričko kazalište Kerempuh predstavom „Živio Harms! Čuda postoje“ u režiji Aleksandra Popovskog, uz dramaturgiju Dore Delbianco, probija okvir već poznatog repertoara i uvlači nas u život jednog od najvećih avangardnih pisaca, čiji bunt obojan apsurdom živi i danas.
Kako vjerodostojnije prikazati život obilježen neobuzdljivom strašću prema ženama i otporom prema vladajućem sistemu nego kroz one koji su poznavali najskrivenije kutke njegove duše – likove njegovih priča i intimne ispovjesti žene? Daniil Harms, protagonist čije utjelovljenje ne vidimo ni u jednome trenutku na kazališnim daskama, svoje je književno stvaralaštvo podredio obuzdavanju besmisla vješto ga stavljajući na papir. Bježao je u dekonstrukciju radnje, pritom ukidajući karaktere na kakve smo navikli, kako bi nam približio obezličenje i otuđenost s kojom se svakodnevno susretao.
Besmisao koji je dominirao njegovom mišlju najčešće je onaj na koji bi većina samo odmahnula glavom. Beskućnik koji spava na sredini hodnika i svima stoji na putu, vjernica koja se budi kao nevjernica lakša za 21 gram ili ljubavni susreti koji bježe od potencijalne romantike samo su neki od prikazanih dijelova kolaža preuzetih iz njegovih priča. Prenapučenost scene, na kojoj se gotovo onemogućava kretanje zbog labirinta glomaznih ormara, pohabanih kaučeva i ostalih starudija, uz peć iz koje se neprestano puši, baš kao što se pušilo iz Harmsove lule koju nikad nije vadio iz usta, vjerno dočaravajući Rusiju tridesetih godina.
Opću kaotičnost dodatno naglašavaju i glazbene sekvence; primjerice dolazak obične muhe dodatno će izbaciti Harmsove likove iz prividne ravnoteže te će se oni na tragu transa prepustiti ritmiziranim pokretima u lovu na istu, čije zujanje prelazi granice nepodnošljivog.
U dnevničkom zapisu iz 1939. Harms je istaknuo kako ga jedino zanima čudo koje se odnosi na narušavanje fizičke strukture svijeta, što dodatno objašnjava fragmentiranost uhvaćenu na sceni koja izbjegava linearan slijed koji bi dopustio sažimanje ili naprosto prepričavanje.
Na glumačkom planu (Linda Begonja, Ivan Đuričić, Tarik Filipović, Hrvoje Kečkeš, Luka Petrušić, Maja Posavec, Rakan Rushaidat, Branka Trlin, Mia Anočić Valentić) nezaobilazno je primjetiti slojevitost koja uporište nalazi u gotovo ludističkom momentu dinamične izmjene likova, u kojoj svaki od glumaca, izuzev Harmsove žene koja ostaje vjerni svjedok, utjelovljuje i po nekoliko likova tijekom predstave.
Kao što je naznačeno, okvir predstave tvore sjećanja Marine Durnovo, koja svjesna svih prevara svoga Danje, kako ga naziva iz milja, s puno ljubavi ocrtava ekscentričnost karaktera svog životnog suputnika. Njegovi putevi vodili su u nepoznatim smjerovima, a njegova je različitost, naspram ostalih shvaćena kao opasna, naposlijetku i obuzdana kucanjem na vrata od kojeg je tako strahovao.
Život mu je ispreplela igra erosa i tanatosa, nikada se nije ustručavao uživati u čvrstim zagrljajima brojnih dama, kao što je svaki strah izostajao pri otporu sveprisutnoj smrti koja ga je okruživala. Ćelija vlažnih zidova lenjingradskog zatvora označila je kraj njegove potrage za čudom, čudom u koje nikada nije prestao vjerovati – jer ona zaista postoje.
