Otvorena izložba “Rukovet” Josipa Vanište
U subotu, 8. ožujka 2014. u 12 sati, u Palači HAZU otvorena je izložba „Rukovet“ Josipa Vanište. Autor likovnog postava izložbe je arhitekt Nenad Fabijanić, a otvorila ju je ministrica kulture Andrea Zlatar Violić rekavši da smatra kako je za razumijevanje Vaništinih novijih radova ključno poznavanje njegovih ranijih djela, no da sve može povezati pojam osobnog postojanja koji se provlači u tragovima kroz sva njegova djela. Iako su obuhvaćeni mnogi segmenti Vaniština rada, nema pretenzije retrospektive i vlada jedan nepotpun karakter koji naznačuje privremenost ili gotovo usputnost izbora izloženih radova. Stoga je pojam Rukoveti, kojim se Tin Ujević ponizno služio, bio savršen za dati uvid u glavne etape dotad prijeđena puta.
Izložba je podijeljena u dva dijela – u predvorju Palače, u obliku križa, postavljene su vitrine s dokumentacijom. To su umjetnikove knjige i publikacije, pisma i dokumentacije kojima je odao počast svojim učiteljima i duhovnim mentorima. Time nam dopušta uvid u svoj drugi, nepristupačniji, emotivni i intelektualni dio stvaralačkog života. U dvorani broj deset Strossmayerove galerije, izloženo je 29 radova u kojima se prepoznaje suspregnuta gesta i minimalistički pristup, kao i montaže slojevitih značenja koje čitamo kao autorov vizualni tijek misli.
Josip Vaništa, slikar i esejist, diplomirao je 1948. godine na Akademiji Likovnih umjetnosti, u klasi M. Tartaglie. Jedan je od osnivača grupe Gorgona koja je okupljala umjetnike zajedničkih duhovnih srodnosti. Za samu grupu Vaništa kaže: „ Mislim da treba odmah reći da je Gorgona početak određen da bude bez razvoja i cilja“, i sam svjestan nestabilnosti dosegnutih rezultata iako bez nedoumica o potrebi, ili čak nuždi stvaranja. Takva se gorgonaška, nihilistička misao nalazi i na njegovom djelu „Ne izlagati/Treba samo isprazniti prostor“ koja priča, kaže umjetnik, o „egzistiranju u nemogućim prilikama u kojima smo živjeli i u kojima živimo.“ Na nju se nadovezuje preuzeta Baudrillardova rečenica: „Postoji praznina i ja je propitujem“ koja je istovremeno i obračun s iluzijom (ili zabludom) postmodernizma. Njegovi znameniti portreti, izrađeni u olovci, kao što su M. Proust, F. Kafka, T. Ujević i drugi, nisu samo dobro napravljeni crteži, već su to usredotočene slike njihovih unutarnjih stanja i osobnosti. To je umjetnik koji je svakako ostavio duboki utisak na umjetničkoj sceni i koji je još i danas aktivan u stvaranju.
I za kraj riječi Tonka Maroevića koja zaokružuju priču ovog izuzetnog čovjeka: „Intenzivno djelujući i stvaralački se dokazujući kroz brojna desetljeća, a posebno u sadašnjem trenutku, Josip Vaništa daje mjeru i dostojanstveno poslu kojim se bavi, vokaciji koju slijedi i stvaralačkim darovima kojima nas obogaćuje.“
