Otvorena izložba Petera Koglera u MSU-u
Jučer navečer otvorena je izložba Petera Koglera u MSU-u. Rođen u Innsbrucku, završio je Akademiju u Beču gdje i danas živi. Zanima se za inovativne umjetničke prakse na području vizualnih, ali i scenskih umjetnosti, zvuka i glazbe. Nakon nekoliko godina istraživanja u području slikarstva, performansa i eksperimentalnog filma, od 1984. godine počinje koristiti računalnu tehnologiju. Ovom izložbom željela se prikazati raznolikost radova i medija kojima se umjetnik bavi. Iako je u opisu izložbe naznačeno da ona počinje monumentalnom zavjesom apstraktnih motiva isprepletenih crvenih linija, to nije na samom mjestu jasno vidljivo pa je većina ljudi krenula u smjeru pokretnih stepenica na suprotnoj strani. Ja sam, poput većine posjetitelja, pogledala izložbu naopakim redoslijedom. Sada je nastala dilema, kako opisati izložbu, kako treba ili kako je bilo. Odlučujem se za drugu opciju.
Krivo sam krenula pokretnim stepenicama i došla do prostora ispunjenog Koglerovim motivom cijevi, crnog printa na bijeloj podlozi. Strop, pod, zidovi, sve je njime bilo ispunjeno. Koglerova zamisao bila je preobraziti obični kvadratni prostor u labirint u kojem posjetitelj gubi osjećaj za vrijeme i prostor. Izgubila sam se, no činilo mi se da se nije ostvario puni potencijal zbog vidljivih dijelova nepokrivenih površina koji su narušavali cijelu iluziju. Za potpuni dojam trebali ste se okrenuti od stepenica, gledati točno u desni kut, kako vam s lijeve strane ne bi smetao prolaz u sljedeću prostoriju koji svojom običnošću razbija kontinuitet instalacije.
Postoje dva sporedna ulaza. Prvi ulazi u prostor zatvorenog balkona na kojima su projekcije miševa u vječnom trku koje se uostalom vide izvan MSU-a. Drugi vodi u zamračenu prostoriju projekcije vrteće zemaljske kugle u različitim brzinama. Sljedeća dvorana ispunjena je američkim duhom minimalizma i pop-arta. U trodimenzionalnim i dvodimenzionalnim oblicima nalaze se mravi, žarulje, bijeli štakori, cijevi… Izvješeni su i kolaži koji na prvi pogled izgledaju kao igra lijepljenja izrezaka iz časopisa bez poveznice. Ipak se nakon vremena u svakoj cjelini nazire glavna tema oko koje se vrti određeni sklop.
I na kraju, koji je trebao biti početak, kroz pomični dio zavjese ulazim u ambijent potpuno drukčije atmosfere. Pomične slike projicirane su na sve četiri strane dvorane. Već u prvom trenutku obuzima osjećaj vrtoglavice i zbunjenosti. Sve zavisi o trenutku u kojem se ulazi. Čini se da počinje ravnim crtama koje se pretvaraju u mrežu koja asocira na rešetke. Postepeno se ona kida u dijelovima, razvlačeći se u mjehuriće koji pomalo preuzimaju ravnu strukturu i razvlače se u svim smjerovima. Kao sastavni dio instalacije Franz Pomassl aranžirao je zvuk koji stvara filmičnu atmosferu. Ako provedete dulje vrijeme u prostoru, postat ćete dio nje i ona dio vas.
