Istaknuto
09.01.2018.

"Fantom u operi" Andrewa Lloyda Webbera na Broadwayu je premijerno zaigrao 9. siječnja 1988. godine. Riječ je o najdugovječnijem brodvejskom mjuziklu koji oduševljava u svakom aspektu. Ovaj kazališni spektakl odražava i razlike između američkog i europskog pristupa kulturnim sadržajima.

06.01.2018.

Animirani filmovi nisu samo za djecu, a u ovoj filmolisti donosimo izbor filmova koji zadivljuju svojom pričom, animacijom i originalnošću.

Izvedbene umjetnosti

“Palikuće” (HNK Varaždin): Upomoć!

08.12.2017. Tim HrvaćaninFoto: facebook.com/HNK-Varazdin

Druga ovosezonska premijera HNK u Varaždinu – “Palikuće” Maxa Frischa u režiji Ivice Kunčevića – premijerno je odigrana 1. prosinca. Ujedno je to prva premijera sezone na velikoj sceni (“Nema života na Marsu” Une Vizek igra na Sceni Zvonimir Rogoz). Riječ je o jednom od najpoznatijih i najpopularnijih komada švicarskog dramatičara i romanopisca Maxa Frischa koji je zadnjih nekoliko godina veoma popularan u njemačkom govornom području jer pruža dosta prostora za aktualizaciju i interpretaciju u različitim političkim kontekstima. No to ne nudi i varaždinska produkcija.

Glavni lik, u varaždinskoj verziji Jozef Horvat (Pero Juričić) u svoju kuću prima palikuću Šmica (Stojan Matavulj). Drama je zanimljiva zato što protagonist neprestano negira mogućnost da je u svojoj kući ugostio piromana, zavaravajući samoga sebe u vezi pojave i namjera pridošlice koji se predstavio kao humanist. Čak i kada shvati tko mu je ušao u kuću, Horvat odbija suočiti se s tom spoznajom i reagirati izbacivanjem palikuća ili prijavom policiji, već samoga sebe uvjerava u pozitivan rasplet događaja, a “gostima” servira večeru kako ne bi isprovocirao njihovu reakciju. Naravno, oni su svoju akciju odavno isplanirali, a glavni je junak zapravo samoga sebe izmanipulirao.

Podjednako su zanimljive i politička i društvena dimenzija drame – stanje nepovjerenja i histerije koje vlada gradom u kojem su požari nepredvidivi, prijeteći i nezaustavljivi, zatim pozicija glavnoga lika kao poslodavca koji ne brine za dobrobit svojih zaposlenika (jedan njegov zaposlenik, suprug i otac, počini samoubojstvo nakon što dobije otkaz, a Horvat ga uopće nije htio primiti na razgovor), kao i stajališta palikuća koji su ciljano odabrali Horvata zbog njegovog nemarnog odnosa prema zaposlenicima (što uključuje i služavku Anu koju neprestano ponižava), čime se otvara mogućnost za raspravu o radničkim pravima, kapitalizmu pa čak i staleškim odnosima. Tu je i motiv anarhističkih akcija protiv povlaštenih klasa – je li to uzimanje pravde u svoje ruke ili teror nad sugrađanima? Neki teoretičari u drami vide alegoriju uspona fašizma na vlast, u tome kako glavni lik slijepo vjeruje da će problem nestati ako ga ignorira, sve dok ne postane prekasno i on postane meta onih kojima je vjerovao.

Foto: facebook.com/HNK-Varazdin

“Palikuće” HNK u Varaždinu  je predstava bez krvotoka, mehanički postavljena na scenu bez ikakve razrade sadržaja ili osjećaja za njezin scenski život. Predstava nema ritma ni dinamike, nema motivacije iz koje progovaraju ili djeluju likovi, nema glumačke energije, nema glazbe (ako ne računamo plehnato udaranje po limenim bačvama), nema reakcija publike, od samog je početka dosadna i gluha. To je jasno već prvih nekoliko minuta, u suhoparnom Juričićevom monologu izgovorenom potpuno ravno, bez emocije ili unutarnje motivacije. U sljedećem prizoru Juričić i Matavulj svoj dijalog izgovaraju bez ikakvog ritma, mogao bi to zapravo biti dobar teatar apsurda da ne pokušavaju igrati realizam koji je potpuno neuvjerljiv i nezanimljiv. Stranac uđe Horvatu u kuću, traži od njega hranu i smještaj, a ovaj ne pokazuje ništa. Niti je iznenađen pridošlicom, niti u strahu od nje, niti je ljut jer mu je netko nepoznat i nepozvan uletio u dom, nije čak ni zbunjen posjetom pa da iz toga proizlazi komični efekt.

Predstava je puna nelogičnih i neopravdanih redateljskih postupaka. Kao prvo, sat i pol duga predstava ima pauzu nakon sat vremena. To bi imalo smisla kada bi tijekom pauze došlo do neke veće scenografske ili kostimografske promjene koja ne bi bila izvediva u kratkom roku. No nema skoro nikakve promjene. Glumci se presvuku iz odijela i svečane haljine u potkošulju i kućnu haljinu, što su mogli imati obučeno ispod gornjeg sloja odjeće i jednostavno se skinuti. Da, i s poda se pokupe razbacani tanjuri te se nanovo složi stol.

Pred kraj tog prvoga dijela predstave vatrogasci uzimaju crijevo te se u pokušaju slapsticka omotaju njime i padnu pa ustanu i izađu s pozornice. Zbor vatrogasaca je dotad u ulozi pripovjedača pratio radnju, uz bubnjanje po limenim bačvama koje je potencijalno efektno, ali neuvježbano rješenje. Onda se odjednom niotkuda pojavljuje taj slapstick, na svega par sekundi, dakle čak niti ne cijeli prizor, i to je to, poslije nema više ničeg takvog. Nasilje palikuća nad Horvatom na samome kraju uoči požara je prikazano realistično i trebalo bi biti vrhunac predstave, no scena psihološkog mučenja neuvjerljiva je i jednostavno ne dopire do gledatelja.

Očajan je pokušaj teatra u teatru na kraju predstave. Kada palikuće zapale Horvatovu kuću, likovi počinju vikati “požar!” pa na scenu odjednom ulijeće Zdenko Brlek kojeg do tog trenutka u predstavi nema i tjera sve sa scene jer se, kao, baš kazalište zapalilo, predstava se prekida i treba evakuirati zgradu. Što uopće reći na ovako nešto?

Foto: facebook.com/HNK-Varazdin

Juričić cijelu predstavu ne pokazuje ništa. Na kraju prvoga dijela digne glas, no odmah se zapuše, nije u kondiciji da odigra takvu ulogu. U jednom trenutku govori “tišina, bez riječi, prestani”, no bez emocije i snage koju takve riječi nose sa sobom. Uopće nije jasno zašto se Juričić našao u toj ulozi. Zašto jedan 72-godišnji glumac igra glavnu ulogu u prvoj većoj ovosezonskoj premijeri u jednom nacionalnom kazalištu? Zašto tu ulogu ne igra Ljubomir Kerekeš, nacionalni prvak varaždinskog HNK koji je ove godine u kazalištu u kojem je zaposlen imao jednu jedinu premijeru, i to još u veljači. Zašto bilo koji drugi muški glumac varaždinskog ansambla ne igra tu ulogu? Ako je to već morao biti gostujući glumac, zašto 72-godišnjak o čijoj se izvedbi i uz najbolje namjere nema ništa pohvalno za napisati? Zašto to nije neki mlađi glumac koji bi u ionako stari ansambl varaždinskog kazališta unio nešto svježine i energije?

Zbor vatrogasaca djeluje kao da su imali dvije i pol probe tri dana prije premijere, no navodno su morali biti prisutni na svim probama pa se s pravom možemo zapitati kakve su to bile probe ako je finalni produkt ovakav. Braća Eldan i Karlo Mrkša još koliko toliko pokušavaju izvući neku energiju potrebnu za izvedbu kvazi-glazbenih dionica, no Darko Plovanić se ni ne trudi sakriti koliko mu se neda biti tamo. Način na koji bezvoljno udara po bačvama i kako izgovara tekst je čak i pomalo sramotan. Za takvo ponašanje u drugim profesijama ljudi obično dobivaju otkaz. S druge strane, možda je upravo to najbolje ogledalo Kunčevićevog rada i Plovanićev način protesta protiv uprave kazališta koja producira ovakve predstave.

Najbolja izvedba je ona Hane Hegedušić. Doduše, mora igrati stereotip priglupe kajkavske služavke – naravno da je glupa služavka jedini lik koji govori kajkavski – no ipak je najuvjerljivija u izvedbi. Lik služavke zanimljiv je zato što je ona jedina iskrena i od početka ne vjeruje pridošlicama te upozorava na njihove sumnjive namjere. Ljiljana Bogojević korektna je kao Horvatova supruga koja prvotno uživa u svojoj povlaštenoj društvenoj i ekonomskoj poziciji, no kasnije muževo ludilo i prijetnja piromana izazivaju u njoj osjećaj straha i paranoje, iako su te emocije trebale biti izraženije.

Matavulj igra isto kao i uvijek, očito samo u Varaždinu najlošiji glumci u podjeli mogu dobiti glavne uloge. Marinko Prga uvjerljivo i energično uđe u predstavu, no brzo u tome pada, jednostavno se nema za što u predstavi uloviti, Hegedušić se barem može držati klišeja koji igra. Sunčana Zelenika Konjević i Marija Krpan pojavljuju se na svega par minuta, no nije jasno zašto igraju muške likove. Ako bi one  – Zelenika ima brkove, Krpan mušku masku – trebale biti karikature, taj je dojam potpuno izostao. Nastup Beti Lučić kao policajke bolje je ne spominjati.

Foto: facebook.com/HNK-Varazdin

Kad smo kod glumačke postave, najmlađa glumica u ansamblu HNK u Varaždinu – Hana Hegedušić – ima 41 godinu! Zadnjih nekoliko godina zaposleno je nekoliko mladih muških glumaca, ali nijedna glumica, ako ih ne računamo par koje su u kazalištu bile na stručnom osposobljavanju. S druge strane, treba istaknuti i maćehinski odnos uprave prema Varaždincima Filipu i Nikši Eldanu kojima je ovo bila treća premijera ove godine u HNK (dan poslije “Palikuća” premijerno je odigrana dječja predstava “Vilenjakov prvi Božić”), a istovremeno je ove jeseni u ansambl ušao Karlo Mrkša. Nije Mrkša loš glumac niti to znači da bi jedino Varaždinci trebali biti zapošljavani u tom kazalištu, ali Eldani su već godinama uvijek na raspolaganju i uskaču u koji god projekt treba. Inače, zadnjih se godina pojavila cijela generacija mladih varaždinskih glumaca koji su studirali u Osijeku i Rijeci, a dosad nisu radili u HNK u Varaždinu. Uz Eldane to su i Hana Kunić, Jurica Marčec, Sara Ipša i Tena Torjanac.

Vrijeme je za promjene

Najstrašnije u cijeloj priči oko “Palikuća” je to da je na premijeri bilo sigurno stotinjak praznih mjesta u gledalištu, a na pretpremijeri još i više. Ako za premijeru ne mogu popuniti gledalište, podijeliti ulaznice rodbini, prijateljima, suradnicima, sponzorima, znači da Varaždince uopće više ne zanima što se događa u njihovom kazalištu. Još k tome je riječ o prvoj pravoj premijeri sezone, prethodna tri mjeseca nije se ni moglo ništa pogledati izuzev predstave “Nema života na Marsu“, i očito interesa nema. Jedan kolega kritičar rekao mi je da nije predstava toliko loša ako je usporedimo s nekim drugim naslovim proteklih sezona. Upravo je to i problem – varaždinsko kazalište je u lošem stanju, glumci su nezadovoljni, odlaze iz ansambla i vrijeme je da se suočimo s tim.

HNK u Varaždinu očito treba promjena. HNK u Varaždinu je jedino nacionalno kazalište koje ove godine nije imalo nijednu nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta (a ni prošle). Kazalište se već godinama nije pojavilo ni na jednom relevantnom hrvatskom kazališnom festivalu – Gavellinim večerima, Marulićevim danima, Danima satire ili Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci. Da, HNK u Varaždinu treba promjena, i to radikalna. Promjena koja će pokrenuti ansambl, koja će unijeti energiju i život u kazalište, koja će donijeti ideje i – publiku. Kazalište u gradu kao što je Varaždin ne bi trebalo biti samo vodeća kulturna ustanova, već središnje mjesto društvenog života grada.

(Visited 366 times, 4 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(8 votes, average: 2.625 out of 5)

Komentari