“Palo Santo” (Years & Years): Osrednji tribute gay ikonama
Budimo realni, Years & Years su prije svega medijski kanal frontmena Ollyja Alexandera, a tek nakon toga simpatičan britanski synthpop bend. Nazivati bend medijskim kanalom u ovom slučaju nije nužno pogrdno jer prkosni femme gej Olly Alexander svoju vidljivost koristi u dobre svrhe, ali za razumijevanje fenomena Years & Years potrebno je znati koliko se tu radi o glazbi, a koliko o svemu ostalom što glazbu okružuje.
Prvi album Years & Years, “Communion” iz 2015., bio je dosta suptilan u izražavanju frontmenove intime, ali je nakon dvaju uspješnih singlova (King i Shine) upravo Alexanderova osobnost spasila Years & Years od zaborava koji su si namijenili tim vrlo prosječnim albumom. Koristeći benefite videa kao promotivnog sredstva, Desire je od tek solidnog singla scenom orgija postao himna panseksualnosti, a Worship je uključivanjem Matta Lamberta britanskim tinejdžerima pokazala queer fetiše berlinskog undergrounda.
Do izlaska “Palo Santo” Alexander je već priviknuo svijet na svoju seksualiziranu osobnost pa je na drugom albumu ono eksplicitno što je dotad zadržavao samo za spotove ugurao direktno u glazbu. Poruke koje je odaslao pri tome bitnije su od glazbe, ali teško se oteti dojmu da je postalo naporno i drugi put aktivizmom opravdavati vrlo prosječan album. “Palo Santo” je glazbeno možda nešto zanimljiviji i plesniji album od “Communiona”, no rijetko odmiče dalje od osrednjeg tributea gej ikonama devedesetih i ranih dvijetisućitih koje su trenutni Alexanderov fokus.
Tako je prvi singl Sanctify pokušaj simuliranja slavnog Britneyinog I’m a Slave 4 U koji u realnosti ispada ukočeni r’n’b o Alexanderovom zavođenju hetero muškarca (“You don’t have to be straight with me / I see what’s underneath your mask”). Članovi obitelji Jackson također su uzor, no ni u slučaju Michaela (Preacher) ni Janet (Hallelujah) Years & Years ne uspijevaju ispravno dati počast. Howl na album ne bi uvrstili ni Backstreet Boys, a i Karma bi teško privukla pozornost Georgea Michaela na kojeg se trudi podsjetiti. Miješanje religijskih i seksualnih referenci Madonna je odradila prije dvadeset pet godina i to što se na “Palo Santo” priča o gej seksu ih ne čini nimalo svježijima.
Hrpetina osrednjeg plesnog materijala i pogubljenih balada slušatelju bi mogli sugerirati da odustane i prije dvadesete seksualno-duhovne opaske, no na samom kraju bonus dijela albuma slušatelja čeka jedini zaista dobar trenutak “Palo Santoa” – Up In Flames, sjajan Pet Shop Boys electropop o Alexanderovom ocu koji je napustio njega i majku prije desetak godina.
U konačnici, Olly Alexander je istovremeno i najbolji i najgori dio Years & Years. Njegova osobnost publiku privlači glazbi, no Years & Years imaju kapacitete jedino biti background Alexanderovom aktivizmu. U određenim prilikama i to može biti dovoljno, no i “Communion” i “Palo Santo” su podsjetnik da je, kad se radi o Ollyju Alexanderu, najbolje pogledati spot ili poslušati intervju. Glazba je zadnji prioritet – nešto što se može, ali i ne mora provjeriti.
