Pasi i Eke Buba: Nekompromisnost u sirovom izričaju koji odumire?
Nešto se pokreće u Zagrebu, Žedno Uho se netom otvorio, Purgeraj sa svojim zastarjelim programom nas je napustio. Medijska pompa oko Mate Škugora je iznjedrila nekoliko odličnih koncerata u prošloj godini, a mlađi promotori pokušavaju popuniti rupu između koncerata većih riba. Novi program u Gjuru 2 je jedan od klubova u kojem je krenuo program “manjih riba”. Nekadašnje okupljalište R’n’B “konfuzioničara” ili pop zombija je srijedom sada zamijenjena nepopulističkom glazbom.
Eke Buba kao Partibrejkersi
Kao predgrupa, sad već poznatim underground punkerima Pasi, nastupio je Eke Buba. Pomalo podsjećaju na Partibrejkerse. Piju koktel koji se sastoji od brzih pjesama, nejasnih granica između punka i Rock‘n‘Rolla, dok pjevač ( koji je inače i basist) ima onaj pogled James Deana iz “Rebel without a cause”. Međutim struktura im zna koji put “nestati”, što je šteta jer su stilski dobro usklađeni i imaju solidne pjesme. Također, Eke Buba daje Ramones-ostavštini određeni štih, za razliku od Psihomodo popa koji je krao Ramonese jednako kao i Bregović Chuck Berryja.
Pasi predstavljaju ostatak riječke scene
Nakon njihovog nastupa “izašli su Pasi”. Nekompromisnost u njihovom sirovom izričaju je dragulj koji prodaju uspješno sada već 17 godina. Bili oni underground ili ne (jer je granica danas vrlo tanka) imaju određeni broj slušatelja koji će ih uvijek dočekati. Underground dolazi u koliziju kada počinju pojedine dijelove pretvoriti u nešto opće slušljivo, međutim sljedećim prijelazom već pobjegnu u kalifornijsku hardcore punk scenu 80-ih. Najbolje i dalje funkcionira “Jebo te Bog” što su i okupljeni osjetili. Da je Rijeka, rodno mjesto Pasa, grad nepresušnog izvora inspiracije je već opće poznato, međutim u zadnje bi vrijeme trebalo dignuti uzbunu jer bendovi poput Tosta, Diskurza i Pasa su nažalost rijetkost, ali definitivno rado viđena pojava.
Danas se često zna dogoditi da poneki bendovi žele punk zasluge osigurati kao medijski trik kako bi privukli dječurliju koja s YouTubea skida i prati svoje idole (Blink 182, Sum 42, te ostalih dječjih bajki) a da su zapravo povezani s punkom kao i Hrvatska s bejzbolom. Međutim kada osjetiš miris koji se pari iz uzdaha pjevača i mokrih bradavica tinejdžerki u prvim redovima shvaćaš, s lampicom iznad svoje glave, da si na na punk koncertu. Na njemu možeš napraviti sve ono što samo možeš sanjati na drugim koncertima, a to da aktivno sudjeluješ, bilo to pljuvanjem, urlanjem u mikrofon, diveom među desetero ljudi… Aj to skini s YouTubea ak možeš.
