Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Glazba

Pearl Jamov koncert u Trstu ili kako sam odrasla uz Eddie Veddera

25.06.2014. Lucija Klarić
FOTO: virginradio.it

FOTO: virginradio.it

Kao svaka mala djevojčica koja ima stariju braću i ja sam najviše uživala u tome da ih gnjavim. Više spontano nego namjerno, kako to i je s malom djecom. U to smo vrijeme još živjeli u omanjem stanu, moja su braća dijelila sobu u koju nikad nisam propustila priliku ući. Katkad bih bila istjerana van, a katkad bi mi se dopustilo da se igram unutra. Bio je to kraj 90ih, prijelaz na početak novog tisućljeća. Pomodno među srednjoškolcima i studentima toga vremena nisu bili ni folk hitovi ni loša elektronička glazba, iako bi svakako bila laž reći da ni u to vrijeme nije postojalo pop fanova. Bilo kako bilo, tada je rock’n’roll glazba još uvijek imala plodno tlo budući da je zlatna groznica 90ih tek jenjavala. U našem su se stanu tako uvijek vrtjeli Nirvana, Pearl Jam, Soundgarden i drugi bendovi grungerske ere. Jedna od prvih pjesama koju sam znala pjevati bio je Jeremy od Pearl Jama, a godinama kasnije, kad sam ih i sama počela slušati, svaki put bih se nanovo oduševila koliko mi je ta glazba poznata.

Danas je 2014. godina, moj brat je u tridesetima, ja sam na putu u dvadesetu. Sada već davne 2006. godine vukao me za ruku s mojih dvanaest godina u Dom sportova gdje sam prvi put slušala uživo Pearl Jam. Od tada su izašla još dva nova albuma, među kojima je i recentni „Lightning Bolt“, a Eddie Vedder dobio je i svoju malu curicu te se opasno približio pedesetoj godini. Poanta ovog uvoda? Preko dvadeset godina ovaj je bend u neprekidnom pogonu, iza njih je niz koncerata i albuma, što ovakvih, što onakvih situacija. Jamovci su obilježili dvije generacije puberteta u mojoj obitelji, zajedno smo s njima odrasli prvo moj brat, onda ja, i ako nešto volim kod ovoga benda onda je to upravo to – što su kao i mi i oni rasli i sazrijevali te tako, parafrizirajući Eddiejeve riječi u Trstu, nekad nam se album zvao „Ten“, danas svi zajedno imamo deset klinaca u bendu.

FOTO: onstageweb.com

FOTO: onstageweb.com

Ruku na srce, kad tako dugo guraš kao što je ovaj bend gurao svoje ime i svoju glazbu, imaš boljih i lošijih dana, pa i godina. Ono što je nevjerojatno jest da i u svojim lošijim danima nikada nisu pali ispod neke granice, a nedjeljni koncert u Trstu definitivno je bio jedan od dokaza njihove moći i kvalitete danas. Prepuni stadion Nereo Rocco nije bio ispunjen nonšalantnim prolaznicima koji su odlučili svratiti na koncert već upravo hardcore ‘imam istetovirano Pearl Jam/odrezao bih prst da upoznam McCreadya ili Veddera‘ fanovima. Nijedna pjesma u trosatnoj(!) svirci nije prošla, a da cijeli stadion nije pjevao uz Eddieja.

Glazbeno, nemam mnogo riječi, i nakon toliko godina čak i pjesme s „Tena“ Jamovci sviraju s entuzijazmom onih klinaca od dvadesetak godina što je naglo snašla slava, samo još tehnički bolje, uvježbanije i s većom sposobnosti igre, improvizacije i međusobnog nadopunjavanja. U količini emocije koje ulažu u svoje pjesme i koje su uložili u ovaj koncert, čini mi se gotovo smiješno analizirati pojedine izvedbe, vokal ili solaže (iako je topli Eddiejev glas gotovo jednako dobar kao prije, a McCready je majstor zanata koji uvijek oduševi svojim trikom sviranja iza leđa, a kojim je zavodio i publiku u Trstu).

Počelo je nježno, iskreno i polako: Low light (koji je natjerao moje grlo da se stisne od emocije budući da toliko volim tu pjesmu), Black, a onda je krenuo rock’n’roll. U tri su sata Jamovci za publiku u Trstu odsvirali sve svoje najveće hitove, počevši od većine pjesama s „Tena“, Rearviewmirror, Given to fly, Do the evolution, Corduroy, State of love and trust i mnogih drugih. Bilo je tu i pjesama s novog albuma, na čelu sa singlovima Mind your manners i Sirens, a i pjesama iz recentnije Pearl Jamove povijesti poput Life wasted te Got some. U drugome od dva povratka na scenu u potpunosti su se dali publici, što doslovno, što glazbom i energičnim nastupom, te su tako među posljednjima odzvonili slavni Betterman, bez kojeg rijetko prolaze njihovi koncerti, te Keep on rocking in the free world koji možda najbolje opisuje ono što je uvijek bila i bit će misija ovog benda. Već je po samom repertoaru jasno da je ovo zaista bio koncert koji su Jamovci odlučili pokloniti svojoj publici.

Ono što ga je meni osobno učinilo nezaboravnim neke su sitnice koje me podsjete koliko volim ovaj bend, jer ga prvenstveno čine ljudi od krvi i mesa koji se nikad nisu bojali toga da jednostavno budu ljudi. Možda najposebniji moment cijelog koncerta bio je kad je Eddie odlučio zamoliti publiku da zajedno s njime oda počast i pozdravi duh njegovog prijatelja koji je preminuo prošlog tjedna. Tisuće ljude koje viču „Hello Johnny“ i nježni Come back koji je iza toga uslijedio u pratnji svjetlosti upaljača govore više no tisuću riječi. Simpatične priče o njegovoj obitelji i malenoj kćerkici te možda najbolje riječi koje čovjek može poručiti čovjeku – nađi nešto što voliš, drži se toga i samo živi, ne budi žalostan – još su me jednom podsjetile koliko volim Eddieja, koliko je snažna energija koju oko sebe širi. To je energija koja vraća životni elan, vjeru u bolje sutra i podsjeti te na ono najbitnije – da voliš.

Dok su ti trenuci koncerta bili posvećeni općeljudskom, fanovske su poslastice bile izvedbe pomalo zaboravljene pjesme s Lost Dogs kompilacije – Let me sleep (It’s Christmas time), koja sigurno već nekoliko godina nije obilježila koncertne repertoare te Chloe dance i Crown of thorns – pjesama prethodnika Pearl Jama, Mother Love Bonea.

Po svakome je pitanju ovo bio čaroban koncert. Pearl Jam je još jednom pokazao da njegovo ime zauzima veliko mjesto u povijesti rock glazbe, pokazao je da su se odavno izdigli iznad priča 90ih i odrasli u jedan kvalitetan i konzistentan bend koji dan danas u potpunosti daje sebe u ono što radi. Tko zna, prije godinu dana moj brat je dobio maloga klinca, možda će za desetak godina i on s nama poći na koncert Pearl Jama. Jamovci će u tom slučaju postati svojevrsni Stonesi. Neki će možda reći da je to nezdravo za bilo koji bend, ali po riječima mnogih koji su se zaputili na koncerte Stonesa, ta se odluka nije pokazala kao promašaj. Bilo kako bilo, kao istinski fan Pearl Jama držat ću njihovu stranu te reći da i sebi i njima još zasigurno želim dvadeset godina uspješne karijere (kakva je bila i dosad) te da još godinama iza toga vode nove generacije klinaca na njihovom putu da odrastu.

Komentari