novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Petar Beluhan (Mayales): “Zazirem od trendova, uvijek težimo bezvremenosti”

Petar Beluhan
Foto: Mayales
Vrijeme čitanja: 10 minute

Otkad je na proljeće prošle godine objavljen album “Simbol za sunce“, o Mayalesu se više-manje neprekidno priča. Album je pokupio izvrsne kritike, zauzeo je prva mjesta na većini domaćih i regionalnih top lista, a bend je i koncertno živnuo u odnosu na prijašnje inkarnacije Mayalesa. Tu će priču zaokružiti koncertom na krovu Muzeja suvremene umjetnosti u subotu, 14. srpnja povodom čega smo Petar Beluhan, njegov pas i ja sjeli u jedan maleni kafić na Sigečici, u kvartu u kojem je “Simbol za sunce” i nastao. No prvo pitanje nisam uspio ja postaviti, već je Beluhan započeo intervju jednom još uvijek relativno aktualnom temom (a nije nogomet).

Beluhan: Kaj ti se dopalo na INmusicu?

Tim: Meni? Drugi dan mi je bio odličan. Prvi put sam slušao Nicka Cavea i oduševljen sam njihovim koncertom, i njegovom pojavom, ali i bendom koji je čista energija, iskonska sila. Jinxi su bili jebeni, stvarno su rasturili.

Drago mi je da si to primijetio.

Odsvirali su vrhunski koncert, zasluženo su tu gdje jesu. I St. Vincent me oduševila, stvarno je moćna uživo.

St. Vincent je meni bilo prvo ime kad bi me netko pitao zbog čega sam išao na INmusic. Jools Holland mi je početak i kraj priče, glazbeni influence zadnjih desetak godina, i tamo sam opasno popušio St. Vincent. Pola benda je zaljubljeno u nju. Nažalost, na INmusicu mi se učinilo da ona i velika bina nisu kompatibilni formati. Ništa nemam za zamjeriti, super nastup, ali naprosto to nisu isti formati. Mislim da ćemo je za godinu dana gledati u Tvornici.

Misliš da nije za neki veći prostor?

Mislim da je prepuna Tvornica njezin plafon u Hrvatskoj, ne zato što je podcjenjujem, nego zato što mislim da je to realnost. A za Jinxe, ja više nisam objektivan oko njih, predugo se znamo, predugo ih slušam, predugo navijam za njih. Ali dao sam si truda i na vrijeme otišao na početak koncerta, zauzeo najbolju poziciju, da čujem ton maksimalno, da vidim stage maksimalno… I wow – kakav sound, kakav bend, kakav light i animacija. Uopće mi nije bio šok kad sam s main stagea došao na ovaj manji pogledati frendove. Bravo Jinxi.

Kaj ti je još bilo dobro?

Ja sam fan Queens of the Stone Age, i bili su vrh, isto kao i David Byrne. A otkad je završio taj INmusic, momci iz benda zezaju me da na koncertima glumim Nicka Cavea. Dojmilo me se, otvorilo mi je neke čakre, ne znam koji bih izraz upotrijebio. Napravio je crkvu na otvorenom za 35 tisuća ljudi. Nisam nikad bio njegov fan, vjerojatno ni neću biti, neću posegnuti za albumom od početka do kraja, ali poznata je stvar da sam mu “ukrao” spot, Još te uvijek mogu inspiriran je upravo njegovim spotom. Za pjesmu Bum Bum Bum, i za taj recital, tražio sam Nicka Cavea, njegovu ekspresiju, znaš ono “…ja sam apostol svih pjesnika…”, no na kraju nisam našao nijednu njegovu pjesmu koja bi bila slična. Mislio sam da ću u Caveu naći malo inspiracije koja mi je u tom trenutku, kad smo završavali pjesmu, trebala. Enivej, čovjek koji mi uopće nije na listi omiljenih bendova toliko mi je puta otvorio čakru. Ali dosta o meni, pričajmo o mom autu.

Odnosno o tvom bendu!

Mayales je bend sastavljen od nekoliko različitih duša koje u njemu ostavljaju srce i znoj. Imamo bend koji je nevjerojatan. Nerealno za ovaj trenutak u Hrvatskoj, za nenovce koji su u zraku. Na stranu što su svi oni prva liga glazbenika, oni su prije svega lavovi koji grizu zato što vole mjuzu. Ne razmišljaju o produkciji, novcima, putovanju, jednostavno se dobro zabavljamo, guštamo, i vidim da ih drži to što dobro sviramo i što smo odlična ekipa. Svaka postava je kultna na svoj način, ali ova ima neku perfektnu vibru, deset stupnjeva više bih ja rekao. Jako se dobro osjećam i mislim da sam s ovom postavom uspio probiti neki svoj “junf”, obzirom na to da live nastupi nisu moj domaći teren – ja sam objektivno pjevač u vlastitom bendu tek od 2012.

Foto: Mayales

Ali si se u tome u udomaćio, barem je to tako izgledalo na nedavnom koncertu u Varaždinu.

Ha, ha, ha… Kada u mojim godinama dobiješ takvu priliku, razmišljaš o tome koji je smisao toga da ti sad trčkaraš po bini pa mi dođe smiješno… Ne znaš plesat’, ne znaš pjevat’, možda bi trebao ići doma čuvati dijete u parku, prošetat’ pesa, zalit’ vrt na gruntu, što si ti sad tu, što glumataš. Pa ne glumataš, ‘nutra si, jesi, nisi… Prolaze mi nekakva bizarna pitanja kroz glavu, i onda upalim taj mode, znaš ono u Mad Maxu kad stisne neki gumb pa mu se upali turbo-mode u autu, tako onda ja stisnem neki gumb za egzibicionizam i na kraju vidim da smo se svi dobro proveli, uključujući i bend i publiku i mene. Naravno, to je samo moj dio priče. Volio bih da s bendom popričaš o njihovim dojmovima.

To je pitanje autentičnosti izvedbe, pronaći način kako biti autentičan na pozornici.

Naravno. Autentičnost je kriterij ispod kojeg se ne bi smjelo ići. Baš zato pričamo o Caveu. Mislim da Cave pripada old school ekipi. Mislim da je to nesvjesno i razlog zašto ga mladi ljudi toliko puše jer je u ovom postmodernističkom dobu upravo taj tradicionalni pristup – suvremen i nov. Bend koji je uigran, snima ga s leđa, a on razbija konstrukciju pjesme tijekom lajva, a sve da bi ubo publiku. Djeluje kao da ga ničega nije strah. Sad kad sam na bini znam koliko je to teško, i zato ga više cijenim. To je jako teško postići, tu besramnost, tu sigurnost, tu opuštenost, tu karizmatičnost.

“Simbol za sunce” pisali ste ti, Vlado Mirčeta i Luka Geček, potom su vam se u studiju pridružili Jure Ferina i Pavle Miholjević, a onda na koncertima Roni Nikolić i Edi Grubišić Cipal.

Baš tim redom… Plus Nikolina Kovačević koja nam se na kraju pridružila kao šlag na torti. Kad spominješ Juru i Pavla, producente “Simbola za sunce”, oni su mi strašno zanimljiva tema. Dosta sam proučavao kako rade. Oni su ti, naizgled, jako neprimjetni u studiju, do te granice da bi netko sa strane mogao reći da ti ne trebaju producenti. Dakako da trebaju, Jure i Pavle su na kraju na taj neki diskretan način spojili nekoliko layera različitih ljudi na ovom albumu – a da ne govorim o konačnom miksu koji je nestvaran. Pravi 3D…

Kako funkcionira suradnja tebe i Mirčete?

Vlado je sa mnom još od prve inkarnacije Mayalesa. To je esencija Mayalesa u ovom stoljeću. Koliko smo različiti, toliko si dobro pašemo u komponiranju. Kompleksna je to suradnja. Što se komponiranja tiče, nas se dvojica igramo, on upali gitaru, pričamo o pjesmi, razmišljamo mogući koncept neke pjesme, i onda nakon pet dana ili pet mjeseci ta pjesma dobije nekakav okvir, to je jako zanimljivo slaganje lego kockica u kojem je konačni rezultat nepredvidiv i fora. Slično je i s Lukom koji nam se u autorskom smislu pridružio cca 2014.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Kako je zapravo on ušao u cijelu priču?

On je ostao hengati s nama nakon što se razišla druga postava Mayalesa i eto ga autorski prisutnog i na “Simbolu za sunce”. On je poseban lik, brutalno talentiran, ali ima i neku svoju karmu koja unosi neku mladenačku punk rock energiju u bend. On je na neki način glavna maskota treće inkarnacije Mayalesa i izvor beskonačne zajebancije u kombiju i na probama. On je sex, drugs i rock ‘n’ roll, sto posto.

Otkud crpiš inspiraciju za tekstove?

To ti je odlično pitanje, s time da to nisam još nekako artikulirao sam sa sobom. Ajmo reći da si prvo zadam o čemu bih htio pisati, ponekad mi padne na pamet neka rečenica koja mi dobro zazvuči pa oko nje gradim ili gradim oko nekog koncepta, i u jednom ključnom trenutku, ni sam ne znam kada, prepustim da me sam tekst odvede dalje. Tu je i jedna zanimljiva teza na tu temu – zapravo je malo ljudi s kojima mogu pričati o tekstovima, ponosan sam da o tome mogu razgovarati s Cokijem i Ripperom koji nemaju neki sram oko toga, mogu to intelektualizirati na neku zanimljivu foru, dići to na neku teoretsku razinu – uglavnom, Coki zastupa tezu da prvo moraš napraviti mjuzu i onda prilagođavati tekst.

Ja pokušavam svakakvim načinima, i prvo napisati tekst pa ga tek onda probati uglazbiti, sve je legitimno, sve je moguće. Pokušavam ukrotiti tekst, intelektom ga dovesti do kraja, ali češće se događa da te tekst zapravo odvuče sam, da ne mogu prihvatiti zasluge da sam ja to izmislio na onaj klasični način. Naprosto s neba padaju idejice pa ti to onda oblikuješ.

Je li “Simbol za sunce” konceptualan album?

To je jedna velika tema. Godinu dana nakon što je album objavljen shvatio sam što je koncept albuma “Simbol za sunce” – stvoriti proizvod čiju svjetlost ništa u ovom društvu trenutno ne može ugasiti. To je kugla ljubavi i pozitive, glazbene izvrsnosti. Možeš je samo ignorirati, ali ne možeš je ugasiti.

Što misliš o trenutnoj hrvatskoj glazbenoj sceni?

Moram ti reći da sam oduševljen s par novih i nešto starijih bendova – The Basewalks, Svemirkom, Bilk, Bebe na Vole, ne mogu se sada svih sjetiti… Jako sam zadovoljan sa scenom, moram ti priznati. Ali ima tu i onih koji su uhvatili dobar trend, imaju svježu furku i pažnju publike, međutim cijepljeni su od nekog bazičnog glazbenog talenta i muzikalnosti za koju ja smatram da je bitna da bi preživjela na duže staze. Dakako, to je dojam samo mene starca. Kada pričamo o Mayalesu, uvijek težimo bezvremenosti kada radimo novu mjuzu. Zazirem od toga da je nešto trend, a pet godina kasnije jasno ti je da se ta pjesma može vrtjeti samo u bloku takve mjuze, ne možeš je miješati s bilo čime što se tog dana čuje u eteru. Cijelo vrijeme gledam da radimo mjuzu koja će dobro zazvučati u bilo kojem setu radijskog programa, a koji isto tako umire pod teretom i pritiskom formatiranih radija.

Foto: Monika Bračević / Ziher.hr

Da, Radio Student je možda jedini preostali pravi radio…

Svakako Radio Student, ali ne zaboravi i Yammat FM kao zadnju liniju obrane. Ali imamo dva-tri radijska kanala koja nikako ne smijemo zaboraviti i to su jedini kanali na kojima cijelu noć živi ljudi biraju glazbu. To su Radio Sljeme, Hrvatski radio 2, Hrvatski radio 3, a ponekad i Hrvatski radio 1. Zna se tu provući dosta trasha, dosta ljigavih pjesama, ali ja sam na tim programima znao čuti sjajne pjesme. Još jednom pozdravljam ono malo duha što je ostalo na Hrvatskom radiju, šaljem toplu poruku nek prežive koliko je duže moguće jer iako ih nitko ne hvali i nitko ne spominje, oni rade lavovski dio posla, možda i opravdavaju našu pretplatu.

Ljudi često zagovaraju ukidanje pretplate poistovjećujući HRT s Dnevnikom i političkom emisijama. No HRT je puno više od toga, iz te pretplate financiraju se i Zbor HRT-a te Simfonijski, Jazz i Tamburaški orkestar, osam regionalnih radijskih postaja, a da ne spominjem program koji nije komercijalan ili zabavan, ali je njegov edukativan i informativan karakter veoma važan.

Nestalo je izvrsnosti, i nestalo je edukacije. Sada se vide prvi rezultati tog višegodišnjeg zanemarivanja. Treći program HTV-a bio je briljantan do unazad godinu-dvije, dok nisu potjerali fenomenalnog lika koji se zove Dean Šoša, koji je stvorio vrhunski program s takvom lakoćom i s takvom važnošću. Preko toga smo prešli mrtvi hladni, a ja sam bio uvjeren da ćemo izaći na ulice kao što smo izašli za Radio 101. Zahvaljujući Trećem programu gledao sam Jools Hollanda koji je vjerojatno najutjecajnija glazbena emisija što se mene osobno tiče.

Hoćete li Katran session objaviti kao live album ili je možda u planu snimanje nekog drugog live albuma?

Drago mi je što me više ljudi pita istu stvar kao i ti, što znači da smo toj nekoj manjini kojoj objektivno pripadamo ipak pokazali nešto dobro. Međutim, u trenutku kad smo predlagali taj projekt bilo je toliko prepreka i pitanja zašto da sam doma dolazio prilično očajan jer mi se činilo da samo ja vidim smisao tako nečega. Prije svega to je skupo, to je produkcijski zahtjevno, mi nemamo baš pretjeranu tradiciju snimanja takvih sessiona, a istovremeno gledamo na internetu milijun takvih sessiona koji se snimaju po radijskim postajama, što strašno utječe na mene, meni je to fenomenalno. I sad kad je to snimljeno ljudi pitaju gdje je ostatak, hoće li biti album, nažalost neće… Barem ne u skoroj budućnosti.

Mi smo zahvaljujući našem diskografu Aquariusu uspjeli skupiti lovu da to snimimo, iako se to njima nikad neće vratiti jer se nemaš gdje naplatiti osim kroz nekakve koncerte u kojima je pitanje ima li dovoljno novaca za nas devet, a kamoli da još nešto vratimo diskografu. Dugoročno ću svakako gledati da bend vodim prema nekom live materijalu, snimljeno na način kako je snimljen Katran session, ali u ovom trenutku se stvar svodi na četiri pjesme koje smo snimili, koje su neke postaje ugrabile i vrte ih normalno kao live snimke.

HRT je snimao vaš koncert u Tvornici kulture ovog travnja. Hoće li biti snimka tog koncerta?

Bit će snimka u vlasništvu HRT-a, oni će to premijerno emitirati pa reprizirati. Trenutno se miksa ton za video i to će sve izaći na jesen. Nadam se da će sve biti lijepo koordinirano pa da to možemo pravovremeno najaviti kao neki stvarno ozbiljan artistički čin. Postoji neka inicijativa da se od tog zapisa napravi album, ali prvo ga moramo poslušati.

Znači to bi mogao biti “Live in Tvornica”?

Možda da, haha. Inače, novinar Zoran Stajčić, jedno od najboljih pera hrvatske kritike trenutno, u sjajnom izvještaju za Ravno do dna poprilično se naljutio što je koncert pokvarila takva produkcija da se u jednom trenutku osjetio kao statist i da je odlučio otići na šank umjesto pratiti koncert, što se meni činilo jako legitimno pa se onda i u Mayalesu povela rasprava o smislu takvih stvari koje si Mayales često priušti – uvijek nešto više, uvijek neka borba da budemo iznad levela koji trenutno vlada u Hrvatskoj.

Ja sam to pokupio od Pipsa koji su uvijek išli više od onoga što je trenutno kriterij ili standard na sceni. Imali smo poprilično žučne rasprave da li nam je trebala televizija u tom trenutku, da je možda pokvarila dojam, i moguće da jest. Ispričavam se ako je netko u publici bio zakinut, ali mislili smo da je interes televizije da snimi taj koncert dovoljno veliki kompliment – ali prije svega prilika da se zapiše komadić Mayalesove priče iz 2018. i da to treba podržati.

Tko je bio zakinut, može doći sad na krov MSU-a.

Da, naš veliki ljetni koncert na krovu MSU-a. Nadam se da nas utakmice i činjenica da smo u sredini ljeta neće zakinuti. Mislim da smo se dobro iskalili zadnjih godinu i nešto dana, da smo zreli testirati se na malo većim binama. Veselimo se svakom koncertu pa tako i ovome. Opet smo ubacili neka iznenađenja, bit će odlično…

A nakon toga? Radite li već na materijalu za novi album?

Naravno. Već sad imamo jako puno pjesama koje konkuriraju za novi album. Promišljamo u kojem smjeru iz tih 30-ak, 40-ak pjesama krenuti, kako profilirati konceptualno slične pjesme i početi tjerati novi album. Trenutno gledam je li moguće da proberem pjesme koje su zahvalne za ovu postavu pa da ih na probama počnemo lagano otvarati i nadograđivati s cijelim bendom.

Be social

Komentari