Pietro Boban: “Ja neću lagati, moj plan je, kao i svim drugim umjetnicima, prvom prilikom pobjeći”

Pietro Boban je izvanredan mladi umjetnik i osebujna osoba, a dio njegove osobnosti možete iščitati iz njegovih radova koji su od jučer pa sve do 23. travnja postavljeni u caffe baru Škrabatorij na Gornjem gradu. Boban je na otvorenju izložbe crteža aktova ujedno proslavio svoj 25. rođendan. Veseloj rođendanskoj atmosferi u Škrabatoriju doprinijelo je dvjestotinjak Bobanovih prijatelja, ali i torta. Unatoč tome što je bio zaokupljen brojnim čestitarima i obožavateljima svojih umjetničkih radova, uspjeli smo nakratko porazgovarati s Bobanom.

Razgranat u umjetnosti

Je li vam ovo prva izložba?

Nije. Zapravo ne znam više ni koja je, ali znam da je treća izložba aktova.

Studirate li na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu?

Da, na petoj sam godini, još obrađujem diplomski. Preddiplomski sam završio pod mentorstvom Zlatka Atača Kauzlarića, a na diplomskom sam sada kod Ksenije Turčić. Diplomski je gotov, velika izložba se priprema za sljedeću godinu, a detaljniju najavu ćemo ostaviti za sljedeću godinu.

Gdje ste se prethodno školovali?

Prethodno sam završio Umjetničku školu Luke Sorkočevića u Dubrovniku, koja mi je zaista bila dobra podloga. Nakon toga automatski sam se upisao na Akademiju i nekako je sve to išlo glatko i prirodno, svojim tokom, budući da sam se uvijek time bavio.

Dakle, oduvijek ste znali da ćete biti umjetnik?

Oduvijek sam se crtao i bavio se time. Oduvijek je tu bilo i umjetničko slikarstvo  generalno. Stvarno je sve išlo tako da je iz jednog u drugo pretakalo kroz školovanje.

Jeste li ikada osvojili neku nagradu?

Da, vrlo sam ponosan na svoje tri Posebne rektorove nagrade. Dobio sam i mnoga druga priznanja, ali njih bi ipak izdvojio kao najbitnije. Bavio sam se i raznim koordinacijama, od koordinacija za ALU, pa svake godine za Noć muzeja, do suradnje sa SEHA ligom u rukometu, a odradio sam i preko 30 predstava u scenografiji, tako da dosta je toga, volim se razgranati.

Čime se od navedenog najviše volite baviti?

Pored svega, slikarstvo je prvo i uvijek će ostati moj broj jedan. Sve drugo, ne ću reći da je sporedno, jer upravo je čar u tome da sve zajedno mogu pokušati homogenizirati i spajati kroz umjetnost. Sva ta područja koja sam na nabrojao jesu spojiva. Tako da je to zapravo fantastično.

„Aktovi su uvijek bili ono nešto moje“

Što možemo vidjeti na ovoj izložbi u Škrabatoriju?

Ovo je jedan eksperiment gdje sam se odmaknuo dalje od čistog crteža i realizma. Malo sam otišao u jedan pomak prema nekom ekspresionizmu, a i malo sam apstrahirao. Zapravo sam istraživao kroz crtež klasičnog akta tehniku akrilnih boja, polikromnih boja i krede. Ovo nije apstrakcija, postoji tu jedan apstraktan potez, ali je opet na kraju figuracija.

Što vas inspirira?

Erotičnost je nešto što sam naglašavao u svim svojim djelima, čak i u slikama koje su nekad tako nevine i čisti portreti. No, erotika je svakako nešto što je bitno u životu i nešto što je uvijek bila inspiracija za moje daljnje djelovanje i stvaralaštvo, tako da je ova izložba definitivni primjer toga.

Imate li umjetničke uzore?

Apsolutno, ali ima ih dosta. No, za ovu izložbu izdvojio bih generalno Delacroixa, kao nešto što sam gledao i kao nešto na što sam se referirao. Ta sličnost se može vidjeti u nekim segmentima linije.

Zašto slikate baš aktove?

To mi je uvijek bilo glavno. Aktovi su uvijek bili ono nešto moje, što sam si prisvajao, što volim raditi i što se ljudima uvijek najviše sviđalo od mojih radova. Ja uživam u tome. Uživam u toj jednoj oslobađajućoj atmosferi jer akt nije samo skidanje. To je jedan razgovor, to je proces, to je jedno lijepo druženje, nadasve. Možda to netko i ne vidi u svakoj mojoj slici, ali meni je to mnogo više od same slike.

Radite li s modelima ili slikate iz glave?

Radim obavezno s modelima. To je jedna fantastična tajna ove večeri, da će svih šest djevojaka biti ovdje večeras, a ljudi neka pogađaju tko su. Nitko ne zna tko su one, osim mene.

Jeste li možda već prodali koji rad?

To je interesantna stvar. Slikao sam po narudžbi za neka kazališta, ali osobne prodaje sam se uvijek suzdržavao. Zapravo, do ove izložbe nikada se nisam osjećao spremno za tako nešto. Ovo je prva izložba koja nije vezana uz narudžbu i nekakav dogovoreni projekt, već sam samostalno odlučio. Sada se osjećam spremno i zadovoljan sam s tim.

Izložba u caffe baru

Kako vam se čini ovo izlaganje radova u caffe baru?

Nije mi prvi put. Čak je i moja prva samostalna izložba bila organizirana u jednom također konceptualnom kafiću koji je postavljao izložbe, zove se Galerija, tako da je u tome konceptu sve i napravljeno. To se sve lako može srediti i sve se da lako iscenirati. Tako smo i radili, mislili smo na sve. Uz pomoć prijatelja Tonija Renaulda postavljena je rasvjeta, a i brojni drugi ljudi su mi pomogli u raznim segmentima.

Općenito, kada usporedite caffe barove i galerije, ima li izlaganje u caffe baru neke prednosti ili mane?

Ima, svakako. Kafić je dosta pristupačan i mislim da on može svakako privući veću i raznolikiju publiku. Tu postava stoji na jednom otvorenom mjestu i u prolazu je svakom. Dok je galerija nešto na što se ciljano mora ići i posjetiti. Tamo je pak posjećenost manja, ali je publika dosta konkretnija nego na ovakvim mjestima. Ti ljudi točno znaju što su došli vidjeti. No, meni ovo čak i ne smeta. Meni je draže ovako, u kafiću, približiti umjetnost nekima koji su neciljano ušli i iznenadili se onim čime su zatečeni.

„Umjetnost je luksuz i to svi moramo znati“

Kako komentirate stanje aktualno u hrvatskoj kulturi?

Stanje u kulturi nije vezano uz aktualno niti bivše stanje, nego generalno nema pravog plana za kulturu, što znači da nema pravog smjera. On se čak ni ne mijenja politički, nego ga jednostavno nema. Ja ne ću lagati, moj plan je, kao i svim drugim umjetnicima, prvom prilikom pobjeći. Jer tu se jednostavno ne može raditi. Koliko god se mi trudili, koliko god mi uložili, rad i trud su neprepoznati. Za to nismo ni mi krivi, a ni publika nije kriva što je nema. Ekonomska situacija je kriva, jer umjetnost je luksuz i to svi moramo znati. Kada je situacija kakva jest u nas, od osnutka države do danas, ne ću niti govoriti o periodu potkradanja prvih pet godina, umjetnost ne može prosperirati. Ona je, nažalost, zadnja na listi, što je u redu. Ali na toj listi u Hrvatskoj, ne znam hoće li ikada stići na red, hoćemo li ikada na tom popisu stići do kulture.

Imate li možda već neke planove, kamo planirate otići?

Naravno da imam – Berlin! Htio bih završiti studij i upisati master studij iz scenografije, te tako uokviriti slikarstvo kao disciplinu i uokviriti scenografiju kao nešto čime se bavim te pokušati nastaviti dalje tamo. Ali, to je zasad sve samo jedan san, koji je tako sladak i za kojeg se nadam da će se ostvariti.