Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Intervju

Plastic Knives: “Dio našeg opusa puca na emocije koje su više u spektru lošeg tripa nego dobrog partyja”

09.12.2015. Nikolina LončarFoto: Plastic Knives

Plastic Knives sa svoja dva odlična electro rock EP-a “Both Sides Of The Atlantic”  i ““Tongue In Cheek” te hitom Future Ex već podosta plijene pažnju na našim prostorima. Duo čine Nikola Babić i Damjan Vujaklija, sljedeći nastupi bukirani su 11. prosinca u osiječkom klubu Exit te 26. prosinca u Orahovici s Them Moose Rush i Portmanom u Bluesu, a tim povodom smo dvojac upitali nekoliko pitanja kako bi ih bolje predstavili našim čitateljima.

Nemojte me krivo shvatiti, no plastični noževi ljude najčešće asociraju na pribor za jelo za veliki tulum s puno posjetitelja – svirate electro rock, no pitanje je smatrate li se party bendom? Zabave li se ljudi na vašim gažama?

Damjan: Rekao bih da je veći dio našeg opusa upbeat i energičan, i meni iskreno paše u kontekstu nekog alternativnijeg partya. No s druge pak strane, nezanemariv dio našeg opusa puca na emocije koje su više u spektru lošeg tripa nego dobrog partya. Ima svega pa tako i party momenta, ali ne znam bi li se baš deklarirao kao ‘party bend’ čisto jer mi je to vrlo limitirajuće. E sad, koliko ja mogu čuti i vidjeti s pozornize, dobar dio publike se zabavi.

Nikola: Zvuči mi odlično kad netko kaže ‘oni su ti party bend’. Onaj party sa puno posjetitelja i plastičnim noževima. To je tip tuluma na koji pucamo.

Ipak, kada smo kod drugog značenja vašeg imena, negdje sam pročitala da ‘plastic knives’ u ovom slučaju imaju seksualnu konotaciju. Možete li reći o čemu se točno radi? Navodno je u igri anegdota iz sex shopa…

Damjan: Ne, nažalost zbog tekućeg pravnog spora trenutno ne možemo išta reći.

Možete li se ukratko predstaviti? Tko je sve sudjelovao u stvaranju vaše glazbe? Jeste li i prije imali kakve glazbene projekte?

Damjan: Za kreiranje naše glazbe zaslužni smo nas dvoje, naš bivši član Marko Domgjoni, gostujući vokali Hrvoje Malić, Sara Renar i Diyala, ali mislim da je tu također jako bitan producent Ivan Božanić jer estetika muzike nešto je do čega poprilično držimo. Ja sam načelno zadužen za sve u bendu osim bubnja. Prije sam svirao u nekoliko bendova koji su svi bili puno rekreativnije prirode od ovog projekta.

Nikola: Za kreiranje naše glazbe najpotrebnija je bila treća osoba, Marko, koji nas je sve skupa upoznao. Dugo se bavimo glazbom. Ja sviram u puno bendova, Kawasaki 3p recimo. Damjan i ja skupa sviramo i u NihilMINUS-u koji je nedavno objavio svoj prvi materijal.

Kada pogledate pet godina unazad, jeste li pretpostavljali da će u budućnosti doći do postojanja dua Plastic Knives u današnjem obliku i zvuku? Jeste li se i tad bavili glazbom, ako da kakvom, i što ste slušali u to vrijeme?

Damjan: Ideja ovog benda je zapravo stara taman oko pet godina. Od početka je zamisao bila povezati elektroniku i malo eksperimantalniju svirku. Dosta smo vremena, proba i snimanja odradili dok nismo došli do pjesama i zvuka s kojima smo zaista zadovoljni jer smo tu bili dosta specifični i nismo htjeli izletiti van s bilo čim. Lista bendova koje smo slušali u smislu utjecaja je zaista preduga, a glazbom smo se oboje bavili dobrih nekoliko godina prije nego što smo se uopće upoznali.

U nekim se biografskim crticama navodi da spajate žešći zvuk novijih alternativnih rock bendova u kombinaciji s teksturama i često agresivnim synth leadovima recentnijih elektronskih izvođača. Možete li konkretnije pojasniti ovaj navod te rezimirati koji je krajnji produkt ove pomalo neobične zvučne fuzije? 

Damjan: Mislim kako se u melodijama i estetici naših gitara može čuti utjecaj velikog spektra modernijih alternativnih izvođača. Agresija jednih Queens Of The Stone Age i Jacka Whitea, šizofrenija The Mars Volte, šarenilo Tomahawka, bizarnost St.Vincent… Ritam sekcija nam također ima dodirne točke s kaosom The Mars Volte, no istovremeno i direktnost i groove jednih Deftonesa. No elektronika nam, pa i bass, ima agresiju kakva je prisutna kod recimo Crystal Castles ili Justice, no i puno mekanijih tekstura ala UNKLE. A sad, što je krajnji produkt nas dvoje zapravo najmanje imamo pravo reći, za to morate otići i poslušati malo te pjesme pa nam vi recite. 🙂

Vaše su skladbe većinom instrumentalne, no brojite i nekoliko vokalnih gostovanja s aktualnim glazbenicima na sceni (Diyala, Sara Renar, Hrvoje Malić iz Baden Badena). Prvenstveno me takav način rada podsjeća na The Chemical Brothers koji izvlače ono najbolje iz trenutno popularne muzike te spajaju to sa svojim glazbenim umijećem. Mogu li se ovdje povući neke paralele?

Damjan: Stvar je vrlo jednostavna – negdje usred cijelog recording procesa palo nam je na pamet kako bi mogli pozvati nekoliko ljudi da se okuse u ovome. Tako smo kontaktirali tih nekoliko ljudi, neki se nisu javili, neki nisu mogli/htjeli, a ostali su nam završili na EPjevima. Jako smo sretni što su nam njih troje legli na pjesme i poprilično smo ponosni na krajnji produkt suradnje. Bilo je to vrlo ugodno i zanimljivo iskustvo.

Foto: Otokar Crnarić

Foto: Otokar Crnarić

Iza vas su već svirke na festivalima (INmusic), ali i intimnije gaže gdje je glavni fokus stavljen na vašu izvedbu (promocija u Vintage Industrial Baru). Kakva vam atmosfera više odgovara i kakve su reakcije publike koja je vaš nastup pogledala slučajno u sklopu festivalske ponude, bez ikakvog predznanja o onom što svirate?

Damjan: Ja iskreno nemam preferenciju jer su za sad i jedan i drugi scenarij odlično prošli i zaista je svaka svirka do sada bila uživancija.

Nikola: Inmusic je bio težak za skupiti publiku. Svirali smo kao prvi bend dan poslije pljuskovitog dana. Skupili smo dosta prolaznika. Kad to zbrojiš s nekolicinom koji su baš na nas došli, bar tako kažu, dobiješ dobar broj.

Brojite dva EP-a izdana u relativno kratkom razmaku (oba su izašla tijekom 2015. godine), no opet se i između njih mogu vidjeti drugačije zvukovne finese te raznolikiji glazbeni izričaj. Kako to pojašnjavate? Eksperimentiranjem ili evolucijom u vlastitom zvuku?

Damjan: Zapravo isti dan su izašla oba 🙂 “Both Sides Of The Atlantic” sadrži nešto starije, eksperimentalnije i kompleksnije pjesme. “Tongue In Cheek” pak predstavlja nešto noviji smjer gdje smo namjerno malo ošišali neke zvukove i išli na nešto direktniji pristup. Tako da bih prije rekao da se radi o evoluciji, no bilo je tu i dosta eksperimentiranja.

S obzirom na to da je jasno da se kod nas od stvaranja muzike teško živi, pogotovo ove koja naginje alternativnom izričaju, čime se bavite kada se ne bavite kreiranjem muzike i live svirkama?

Damjan: Ja sam programer aplikacija u jednoj tvrtki koja se bavi mobile i web developmentom.

Nikola: Kad ne sviram alternativnu muziku opet sviram, samo manje nota za više kuna.

Foto: Samir Cerić Kovačević

Foto: Samir Cerić Kovačević

Nedavno ste u Klubu nastupali sa slovenskom Karmakomom – kako je taj nastup prošao i znate li još neke bendove s regionalne, odnosno domaće scene sličnog izričaja s kojima bi voljeli podijeliti pozornicu?

Damjan: Koncert je super prošao u intimnoj atmosferi Kluba. Karmakoma su zaista pokidali i s njima bi svirali bilo gdje opet. Što se ostalih bendova s kojima bi svirali tiče – ima ih naravno.

Za kraj, bliži se 2016. godina, jeste li lagano počeli planirati što će sve Plastic Knives raditi narednih 365 dana? Planirate li neku novogodišnju gažu ili ćete doček Nove godine ipak provesti negdje u miru ili zabavi s prijateljima?

Damjan: Planova uvijek ima, bit će dosta gaža nagodinu, ali i definitivno neki novi materijal. Za novu godinu će ipak biti francuska salata, a ne pozornica.

Nikola: Budući da je francuska salata možda jedina hrana koju ne jedem, moram na pozornicu.

Komentari