Domagoj Rogina i njegov Plivač u Galeriji Filakovac

U Galeriji Vladimir Filakovac u Zagrebu, večeras u 19 sati otvara se samostalna izložba Domagoja Rogine, naziva Plivač.

Njegove slike kroz ekspresivan i energičan izraz istražuju divlja mora, polarne zime, bijele noći i zaleđene oceane, a morski psi pojavljuju se kao motivski likovi koji personificiraju veličinu i nadmoć kao i samoostvarenje svega onoga čemu teži. Svi motivi isprepliću se u priču o okršaju s idealima i težnjama za većim smislom od pukog bivanja kroz atmosferičnost koja sama sebi nije svrha. (iz teksta Marijane Paule Ferenčić)

Uoči samog otvorenja imala sam priliku razgovarati s mladim autorom, inače studentom nastavničkog smjera na Akademiji likovnih umjetnosti.

Je li ovo tvoja prva izložba?

Ovo mi je druga samostalna izložba. Prva je bila u desetom mjesecu, u sklopu Fragmentologije, ali ovo je prva izložba za koju sam radio ciklus radova baš za taj prostor. Bio mi je izazov napuniti prostor od 180 kvadrata. Prethodna izložba u sklopu Fragmentologije bila je u suradnji s kustosom Feđom Gavrilovićom i još jednom autoricom, Vidom Meić.

Što povezuje sva djela u izložbi?

Povezuje ih ista fascinacija oblicima, bojama i jednostavnošću prikazivanja.

Zašto morski psi?

Htio sam na svoj način prikazati morskog psa kojim sam oduvijek bio fasciniran, ne samo njegovom ulogom velike ribe i morskog predatora već i  njegovim oblikom. On nije opasan, nema zube, nema oči, više je stupast i deblast, nema onu snagu i pokret. Morski psi na mojim slikama prikazani su u smiraju, nema brzine, nema dojma da su oni sposobni ubijati, nego su oblici koji su živi na neki način. Suvišne peraje sam im maknuo kako bi ih približio formi koja mi je trenutno najuzbudljivija. U stvarnom svijetu bi ti morski psi potonuli na dno. Tu nema nekog smisla, to je samo estetski dio. Morski pas postaje samo forma, objekt.

Kako određuješ paletu boja koju ćeš koristiti na slici?

Boja mi je vjerojatno i najbitnija na slici. Često prije nego počnem slikati u glavi ili u „skečbuku“ slažem i zapisujem kombinacije boja, ponekad kombinaciju boja imam i prije samog motiva. Skužio sam da kombinacije boja primjećujem svugdje.

Volim prikazati atmosferu koja je ugodna, spokojna, zato često koristim pastelne tonove koje nekad po potrebi i osjećaju razbijem s nekom kontrasnom bojom.

Tvoje slike su dosta materične, zašto?

Materija na slikama je nekad produkt dugog rada, a nekad čista nestrpljivost da brzo ispravim nešto na slici. Krajnji produkt mi je zanimljiviji što se više mučim sa slikom jer uz bogatu materiju dobim nešto neočekivano na slici. Volim sliku promatrati u mikro svijetu, njene detalje, gdje svaki trag i potez kista ima neku priču.

Zašto slikarstvo?

Odjednom nekako imaš osjećaš da je to to, da taj osjećaj nije prolazan. Nisam jedan od onih koji je cijeli život znao da će ići na Akademiju, tj. baš suprotno, nakon gimnazije to je bila velika odluka i ogroman rizik, no kada sam došao na Akademiju odabir slikarstva uopće nije bio upitan. Tijekom studiranja na Akademiji najviše sam se mogao izraziti kroz slikarstvo i sad mi se cijeli dan svodi na razmišljanja o slici, što naslikati, kako ju započeti, promijeniti ili završiti.

Kad ti je slika dobra, što ti je najbitnije?

Da sam uspio naslikati ono što sam zamislio, a ako već nisam uspio u tome, da me barem slika ili neka intuicija dovede do novih rješenja. U konačnici slika mora biti harmonična, uzbudljiva, otvarati nove mogućnosti. Trebaš osjetiti da je to to, da je slika gotova, i da možeš krenuti dalje. Baš me zanima što ću misliti o svojim slikama za nekoliko godina.

Što na tebe utječe u stvaranju?

Ja mislim da utječe apsolutno sve, od filmova, glazbe, prijatelja, cure, do snova, kombinacija boja u izlogu ili na cesti. Vjerujem da sve što proživljavaš svakodnevno utječe na tebe, a isto tako i na tvoje slike. Sebe i svoj karakter prenosiš na sliku, svjesno ili nesvijesno i što se više daš u sliku to je ona bolja jer je iskrena.

Kako je bilo postavljati izložbu?

Bilo je svakako zanimljivo. Imao sam tim od tri „stručnjaka“. Jedan od tih stručnjaka je moja draga Vida, moj dragi Grgur Akrap i draga Marijana Paula Ferenčić –  kustosica i autorica teksta izložbe. Baš mi je to bio izazov jer su slike različitih formata. Iako su u istom ciklusu, slike su vrlo različite i bilo je milijun varijacija i bilo je zabavno, puno smo kombinacija isprobali i mislim da smo na kraju napravili dobar posao.

Imaš li ideju za novi ciklus?

Imam, platna me već čekaju.

Što poslije faksa?

O tome u zadnje vrijeme puno razmišljam, ali ono što najviše želim je da nastavim intenzivno slikati svaki dan.