Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Film

Adaptacija kazališnog komada (“Venus in Fur”, R. Polanski)

18.08.2017. Josipa LovrićFoto: tumblr.com/lavenusalafourrure
Shiny, shiny, shiny boots of leather

Ovim stihom započinje ‘himna podčinjavanju’ Venus in Furs legendarnog američkog glazbenog sastava The Velvet Underground koju je napisao Lou Reed 1967. godine. Inspirirana je istoimenim djelom Leopolda von Sacher-Masocha, autora koji je dao ime mazohizmu. Djelo koje je prvo literarno opisalo mazohizam nije inspiriralo samo The Velvet Underground, već je postalo predloškom brojnih predstava i filmova, a kritika nerijetko ističe da je utjecalo i na Kafku, osobito na njegova ‘čovjeka kukca’ Gregora Samsu za čije prezime mnogi vjeruju da je anagram prezimena Sacher-Masoch.

Biblijski intertekst u knjizi

Autor knjige poslužio se epigrafom iz biblijske apokrifne knjige o Juditi: “Gospod Svevladar svlada ih rukom jedne žene” (Judita, XVI, 5). Podsjetimo se, Judita je hrabra Židovka koja, zabrinuta za svoj židovski narod koji se nalazio u osvajačkim rukama, koristi najmoćnije žensko oružje – ljepotu – kako bi namamila Holoferna, asirskog vojskovođu, i odrubila mu glavu. Taj moćan čin bio je inspiracijom brojnim umjetnicima, a donekle je inspirirao i Sacher-Masocha za ideju njegove moćne Venere u krznu.

Foto: tumblr.com/lavenusalafourrure

Fetišizam

U Sacher-Masochovoj knjizi Severin moli Vandu von Dunajev da potpiše ugovor kojim će ona postati njegova gospodarica, mučiteljica ovijena fetišističkim krznom. Krzno ovdje konotira animalističku, pa i maskulinu prirodu (krzno je i simbol muške, lovačke prirode) kojom ovdje potpuno dominira žena. Protagonist Severin nakon što postane Vandin rob dobiva ime Gregor, što asocira na Kafkinog Gregora Samsu. Fotografiju “dame u krznu” preuzet će Kafka u svom Preobražaju u kojem se, kao i u Sacher-Masochovom djelu, ispituju granice osobne degradacije. Gregor je fotografiju dame u krznu izrezao iz časopisa, stavio u zlatni okvir te je čuvao do kraja svog nesretnog života.

Predstava u predstavi

U Polanskijevoj adaptaciji kazališnog komada Davida Ivesa Venus in Fur Vanda je različita od “knjiške”, devetnaestoljetne plemenite Vande von Dunajev u tome što je pomalo prostačke naravi – glasno žvače žvakaću gumu, govori teškim slangom, ulazi pokisla na audiciju na koju je zakasnila. U kazalištu susreće redatelja Thomasa koji se isprva opire njezinoj isprici na kašnjenju, da bi na kraju postao ni manje ni više nego njezinim Severinom, odnosno mučenikom. Čim joj se pruži prilika da glumi Vandu, ona se preobražava; vadi svoj pripremljeni “devetnaestoljetni” kostim, duge crne kožne čizme i najvažnije – otkriva da zna Vandin tekst ‘by heart’.  Emmanuelle Seigner isprva prostački upada u kazališni prostor redatelja koji je time vidno uznemiren, da bi potom na tim daskama doista oživjela Vandu von Dunajev i oduzela redatelju njegov prvotni autoritet te oživotvorila pravu dramu o Veneri u krznu pred kojom će ostati hipnotiziran i njezin vlastiti redatelj.

Foto: tumblr.com/lavenusalafourrure

Ona koja isprva kaže da je naslov Venus in Fur asocira jedino na pjesmu Lou Reeda ili na sado-mazo pornografiju postepeno otkriva kako ipak poznaje književni predložak. Nije odmah otkrila da je knjigu pročitala jer oštro kritizira Sacher–Masocha zbog mizoginije, a redatelja Thomasa zbog njegova odobravanja. Njezin lik razvija se od prostački neugledne glumice koja pokisla upada na audiciju koja je završila do kritički osviještene domine koja počinje intervenirati u sam redateljev tekst. Ona, naime, vidi knjigu kao seksističku. Između njih dvoje razvija se polemika oko toga, a ona ne želi u scenariju rečenicu iz knjige “nikad nećeš biti siguran u rukama jedne žene”.  Za nju je knjiga obična perverzija: “Ta priča je klišej, netko ga je istukao kao dijete i sad odjednom voli da ga bičuju.”

Redatelj sa strastvenim žarom brani knjigu kazavši da je riječ o strasti, a ne o pukoj perverziji: “U Vandi je čučala želja za dominacijom koju je probudio tek Severin.”  Vanda izaziva redatelja govoreći mu da se prestane kriti iza 140 godina stare knjige te da se, kao latentni mazohist, suoči sa svojim seksualnim fantazijama. Mathieu Amalric, koji ovdje glumi redatelja Thomasa, a koji će do kraja filma doživjeti potpunu transformaciju, fizionomijom lica nevjerojatno podsjeća na 30 godina mlađeg Polanskog, muža Emmanuelle Seigner, što čitavoj situaciji daje poseban osjećaj uvjerljivosti.

Dokidanje prostora između predstave i predstave u predstavi

Radnja filma doživljava svoju kulminaciju u gradaciji od običnog odnosa redatelja i glumice do preuzimanja stvarnih uloga iz predstave, uloga Vande i Severina. Linija koja razdvaja stvarnost u filmu i kazališnu fikciju počinje se dokidati do te mjere da kao gledatelji ne možemo razaznati kad se Vanda obraća Thomasu kao redatelju, a kad mu se obraća kao svom mučeniku Severinu. Danima obuzeti svojim fikcijskim identitetima u kazalištu, njihov prvotni identitet postupno se potiskuje i utišava.

Zanimljivo je da je on za melodiju svog mobitela odabrao poprilično maskulinu Wagnerovu skladbu Ride of the Valkyries koju dominantna Vanda odlučno izbacuje iz kazališnog prostora bacivši mobitel sa strane, nakon što ga je natjerala da svojoj zaručnici s drugog kraja telefonske linije poruči da večeras neće doći kući.

Foto: tumblr.com/lavenusalafourrure

Teško je kazališni tekst prilagoditi filmskoj zbilji, osobito stoga što je sveden na samo jedan scenski prostor. Polanski je za ovaj film upotrijebio zaista samo jedan (kazališni) prostor i dvoje glumaca – obrazac koji se ispostavio uspješnim već i u njegovim prethodnim filmovima.

Žena, ljubavnica i muza

Igra seksualne moći idejna je potka brojnih Polanskijevih radova, prisjetimo se samo maestralnog Bitter Moona u kojemu se odnos svodi na pitanje tko je dominantan nad kime, a već se tu njegova Emmanuelle Seigner pokazala briljantnom u ulozi nježne i mlade djevojke koja se prometnula u odvažnu dominu. Polanskijeva Venera maestralna je u ulozi tajanstvene žene koja s vrata kazališta evoluira od priproste djevojke do neustrašive i opasne domine.

Na kraju ne možemo, a da se ne zapitamo – tko u glumačko-redateljskom braku Seigner-Polanski nosi “shiny, shiny, shiny boots of leather”?

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(No Ratings Yet)

Komentari