Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Film

Postfestum uspjeha na Cannesu: Može li hrvatska filmska umjetnost konačno prijeći svoje granice?

28.05.2015. Lucija KlarićFoto: facebook.com/zvizdan(the high sun)

Hrvatska se vinula do zvijezda!

Iako Dalibora Matanića nisu dočekale entuzijastične, podivljale gomile na glavnim trgovima diljem Hrvatske, kao što je uobičajeno za nagradom ovjenčane sportaše (to je možda tema za koji drugi komentar!), nije manjkalo novinskih naslova koji su naglašavali važnost njegova – isprva ulaska u konkurenciju na Cannesu – a potom i njegova uspjeha u istoj. Za one koji su živjeli u medijskoj izolaciji, kratak rezime: Matanićev Zvizdan (The High Sun) prikazivao se u sklopu popratnog programa Un Certain Regard namijenjenog filmovima različitih stilova i vizija koji se ističu svojom orginalnošću te pritom traže međunarodno priznanje i mogućnost distribucije. Program se odvija paralelno s Palme d’Or i dio je službenog konkurentskog dijela festivala. Matanić je na spomenutom uspio ‘ugrabiti’ Prix du Jury za svojeg Zvizdana – filma temeljenog na nemogućnosti ostvarivanja ljubavnog odnosa između Hrvata i Srpkinje. Strukturno je oblikovan u tri dijela u kojima, iako je riječ o različitim likovima, uloge ostvaruje isti duo glumaca – Tihana Lazović i Goran Marković, pri čemu je svaka narativna cjelina jedna od druge odmaknuta za 10 godina. Magični slijed je, dakako: 1991., 2001. i na koncu 2011.godina.

Malo je općih mjesta kad je u pitanju svijet filma, toliko općih da se šačica kulturnjaka zajedno s masom može proveseliti i slavodobitno zaključiti – ‘vidiš, kako smo mi Hrvati talentirani narod’. Nije se prezalo tako Matanićev uspjeh na Cannesu nazivati ‘otvaranjem vrata Europe hrvatskoj kulturi’, a kao šećer na kraju oglasio se i Šalković u svojoj kolumni sa zaključkom da je Dado zaslužio dva mudra umnjaka jer nam je svima već dosta da nas po svijetu prepoznaju samo po našim nogometašima. Malen korak za Matanića, veliki za Hrvatsku i njezin film. Štoviše, kulturu!

Da je riječ o hvalevrijednom uspjehu, ne može poreći nitko pa čak ni autorica sama, ali ne mogu se ne pitati dokada ćemo mi: ‘kud Europa okom, tu mi skokom’. Nepovjerenje Hrvata u vlastito djelo sve dok ono ne dobije etiketu ‘Europa approved’, postaje gotovo paradoksalno. Rijetki su narodi koji se toliko busaju u svoj nacionalni ponos, a koji su istovremeno toliko cinično nastrojeni prema svemu što iz njega potječe. Ne mogu ne pomisliti na sva ova ‘trabunjanja’ o tome da smo konačno Europi pokazali da snimamo filmove (a ne radimo samo nerede na stadionima i zabušavamo na kavama u 14 sati popodne), gdje je nestao taj ponos ili bolje, gdje je nestalo nacionalno dostojanstvo? Ohrabreni europskim odobrenjem, stupamo dalje – Matanić se sprema na nama brdskim Balkancima oduvijek sanjanu prekooceansku priliku dokazivanja da i mi ovdje, u ovom zabačenom dijelu svijeta znamo što je filmska vrpca. Daljnji su uspjesi itekako poželjni te Matanićevoj ekipi držimo fige da i na dalekome sjevernom kontinentu ostavi dobar dojam, a mi ćemo se kod kuće veseliti jer su strana usta izgovorila hrvatsko ime.

www.facebook.com/dalibormatanic

www.facebook.com/dalibormatanic

Sudbina Zvizdana na našim je prostorima u znaku Pula Film Festivala i što urgentnije kino-distribucije; sada kad domaći proizvod nosi zvjezdanu krunu Europe, možda ćemo i mi pohrliti poći pogledati ga, za razliku od većine naših filmova pred kojima su zjapila prazna sjedala. Udobno ćemo se smjestiti, oni s većim budžetom kupit će i pokoji zalogajčić i izlazit ćemo iz kina očarani ‘europskim proizvodom’ (ako nam se do tada ne uključi sindrom nacionalnog skepticizma). Da je Matanić i dosada pokazivao neke svoje kvalitete (pa i nekvalitete) kao redatelj je bespredmetno, ali estetika, nažalost nije ono što uvijek prevagne – puno je tu dobre glasine, a i puno ideološke potke.

Paradigma o umjetnosti koja egzistira bez ideologije nezamisliva je čak i onda kada sama umjetnost nema eksplicitno ugrađenu ideološku opredijeljenost. Estetika hrvatskog filma zasada pati od nekoliko širokopoznatih sindroma kad je u pitanju cjelovečernja ekskluziva – optužujemo se za ‘ubijbože’ teške drametine, predugačke kadrove koji izazivaju bijesove i strpljivih ljudi te konačno za neprebolivu opsjednutost posljedicama Domovinskog rata, kojom bojimo sva naša ostvarenja implicitno ili eksplicitno. Tradicija je ratnoga filma u Hrvatskoj duga: od „državotvornih“ početaka koji su obilježili devedesete preko nešto zrelijih, alternativnijih osvrta na recentnu povijest koji nisu napravljeni u svrhu demoniziranja protivnika ili stvaranja domaćih junaka već u pokušaju detektiranja društvenih posljedica zbivanja (Devićevi i Jurićevi Crnci iz 2009., Nolin Nebo i sateliti iz 2000.) do najnovijih, kao što je prošlogodišnji gost Pule Broj 55 Kristijana Milića. Devedesete je možda teško svrstavati u bilo koje estetske kategorije, ali ono što je uslijedilo početkom 2000.ih nadišlo je crno-bijele klasifikacije i sa sobom donijelo plejadu pristupa tematici – neki su, pri tome, imali manje, a neki veće uspjehe, ali ih je rat obilježio. Stepenicu dalje od hrvatskih filmova koji su direktno uronjeni u (post)ratni kontekst, nalaze se filmovi u kojima je taj rat svojevrsni protagonist, sila koja neminovno djeluje u pozadini individua što dišu i obitavaju na ovim prostorima kao što je Ostojićev i Matišićev Ničiji sin (2008.), Nuićev Kenjac (2009.) ili recentnije Jurićev Kosac (2014.), među kojima neki više ili manje guraju taj subjekt ratnoga naslijeđa u prvi ili zadnji plan.

Dvijetisuće i petnaeste godine, Dalibor Matanić vraća se u Cannes, ovoga puta u puno većem sjaju budući da u svojoj prtljazi nosi dugometražni, a ne kratkometražni film (2009. ondje je putovao s filmom Tulum koji je bio nomiran za Discovery Award, a koji svojim kontekstom ne odudara mnogo od Zvizdana) i ponovno se ponavlja dobra stara priče etničke mržnje među Hrvatima i Srbima. Sama bi autorica voljela vjerovati u jedno – da je dobar film samo jednostavno i naprosto dobar film, ali često je djelo koje je više od toga: ono podrazumijeva publiku i kritiku za koje estetsko načelo, u pravilu nije jedino, a realno bi bilo reći da je i najmanje bitno od svih. Matanić se nije sakrivao od toga da je njegov primarni interes ležao u dihotomiji Srbi-Hrvati, makar su pojedini Zvizdana, pokušali okruniti naslovom ljubavnog filma, ali kako dobar film nije samo dobar film, tako je i Zvizdan daleko od ljubavnog. Pod upitnikom tako nisu redateljske sposobnosti Matanića kao ni generalno filmska vrijednost samog Zvizdana, ali ono što pomalo straši je činjenica što je i u poodmaklim godinama glavna paradigma našega društva koja isplivava ona osjećaja ‘nacionalne ugroženosti’ te razdora što se stvara među ljudima napravljenih od (iste) krvi i mesa.

Foto: facebook.com/zvizdan(the high sun)

Foto: facebook.com/zvizdan(the high sun)

Film je komunikacijski medij, bez obzira što slovi ujedno i kao sedma umjetnost, on ne može ne uvažavati kontekst iz kojeg potječe, ali i u kojem će se prikazivati – on detektira, prenosi nešto s određenog prostora i predstavlja to drugome. Matanićevi su komunikacijski kanali prodrijeli, da parafraziram Hribara, u prostore gdje se rijetki usuđuju ‘zaviriti’, ali ne mogu se oteti dojmu da je ta ista izjava ‘frazolika’ budući da su oči hrvatskih redatelja i više puta zavirivale na granične prostore što same države, što postratnih odnosa – ne mogu se oteti dojmu, da se ova država za mnoge, sastoji samo od svoje granice. Za Hrvatsku je utrt put u Europu, pri čemu on nije utrt zlatnim medaljama sportskih zvijezda ili mitom da smo poželjna radna snaga, utrt mu je put kulture, onaj nauzvišeniji, onaj nazvijezdaniji, ali na koji način? Sada kada se strasti smiruju, kada prihvaćamo da je moguće i da ‘takva malena zemlja nešto slično ostvari’, možda je vrijeme da se pitamo što uistinu govorimo o sebi i što to onima s druge strane ‘civiliziranog svijeta’ predstavlja? Svijest o tome da smo mnogo puta preispitali boli rata što se vodio na ovim prostorima jasna je i kritičarima Hollywood Reportera. I za domaću je publiku i autorstvo samorazumljiva, točnije – logična. Umanjivati značaj događaja i njegovih posljedica bilo bi apsurdno, možda čak i suludo, a prije svega uvredljivo. No ostaje li to 2015.godine jedina ulaznica za prestižnu Europu, je li ‘nacionalna bol’ ono što zaista jest dominantna emocija i dan danas, je li ona ono najorginalnije (kao što bi to Un Certain Regard podrazumijevao) što možemo ponuditi, jesmo li samo, u konačnici, ‘balkanska egzotika’ koja poziva na empatiju?

U slavlju je teško biti hladne glave. I sama bih voljela ostati na Matanićevu tulumu, nazdravljati nacionalnome uspjehu i priznanju Europe, ali kao pripadnica postratne generacije pomalo i strahujem od toga kolika je istinitost ‘otvorenih vrata Europe’ onda kada ‘tulum’ kao kod Matanića ne podrazumijeva grobnice. Zasad ću, svakako, ostati slaviti, pričekati Pula Film Festival i možda se iznenaditi, ugledati neku nadu da idemo dalje, s oduševljenjem pljeskati Zvizdanu i napisati neku drugu vrsta članka.

Lako ju je zaboraviti – publika je ono što dolazi na kraju procesa pa često nije dio ključnog, idejnog trenutka, ali po onome što se huška i šuška i kako prolaze domaća ostvarenja u kinima, čini se kao da žudi za nečim novim, drugačijim. Je li cijepljenje protiv diskriminacija, konstantno preispitivanje vrela njihove mržnje ispravno, teško je odgovoriti, ali ono što se doima sigurnim je činjenica da smo umorni od konstantnog seciranja naših prošlih ili naslijeđenih boli – umorni smo od života u prošlosti u koji nas izdvojene skupine zajedno s medijima uporno pokušavaju vratiti, oživljavajući strasti kojima se gubi vrijeme i mjesto i koje, neupitno, trebaju napraviti prostora za neki novi život, prvenstveno bolji. Želim vjerovati da je Zvizdan ipak neka međa, neko granično mjesto iz kojeg se rađa novi dan, na kojem smo ostavili staro i uranjamo u budućnost, što kulture, a što života samog. U neku novu Europu gdje nismo ‘granica’ civiliziranog svijeta, gdje nismo država satkana od granice, gdje sami sebe ne uvjeravamo u kolektivnom umu u te iste, nepotrebne granice – gdje smo ponosni i gdje nas ne gledaju kao ‘ugroženu vrstu’, gdje ne dopuštamo sami sebi da smo ‘onaj neki ini’ narod. Radujem se danu kada će Cannes postati samo još jedan festival na kojem će hrvatski filmaši gostovati.

Komentari