Povijest glazbene kritike

Kritika  je žanr gotovo istovjetan komentaru, ali se uglavnom uvriježila praksa da se kritikom nazivaju komentari s područja umjetnosti i kulture u užem smislu riječi, pa se danas uglavnom pišu kazališne, literarne, glazbene, filmske, likovne kritike itd. S obzirom na svoju tvorbu kritika može biti impresionistička, doktrinarna i imanentna. Impresionistička kritika je najčešća u novinarstvu, jer počiva na osobnom dojmu (impresiji) novinara. Naime, u toj kritici novinar priopćava svoj vlastiti doživljaj određenog umjetničkog djela. Kritika je bliža po svojoj tehnologiji slobodnom eseju nego komentaru, koji mora dokazivati pro et contra. Naime, u kritici je novinar bliže literatu koji piše tečnim, dopadljivim, a ipak uvjerljivim jezikom. No, bilo kako bilo i kritika mora poštovati argumentaciju jer joj je konačni cilj da publici kaže vrijedi li nešto ili ne. U tom smislu je kritika stručna pouka, zato je potrebno da novinar bude zaista obrazovan u području one umjetnosti o kojoj piše kritike, te da vlada jezikom tako da može postizati i stanovite stilske kvalitete.

Povijest glazbene kritike

Prije 1840-ih reportaže o glazbenim događajima bile su podjednako zastupljene i u specijaliziranim časopisima za glazbu kao što su Allgemeine Musikalische Zeitung, The Music Time te novinama kao što je The Times. Glazbena kritika u Velikoj Britaniji je bila jako razvijena, te su tada baš kao i danas bile perjanice stila. Tako su susjedne zemlje poput Francuske uvozile glazbene kritičare iz Engleske. Tada u ostatku svijeta nije bila razvijena svijest o glazbi kao takvoj, a ni publika nije bila glazbeno obrazovana ni brojna kao danas, pa su glazbene kritike uglavnom pisali sami glazbenici. Nekoliko faktora, uključujući porast razine obrazovanja, utjecaj romantizma kao pokreta u cijelom svijetu, pa tako i u glazbi, te popularizacija glazbe među običnim pučanstvom, dovelo je do povećanja zanimanja za glazbu među neobrazovanim novinarima, te povećalo broj ljudi kojima glazbena kritika postaje profesijom.

Pojavom radija kao primarnog medija, glazba postaje zabavom broj jedan mladih ljudi diljem svijeta jer putem radija konačno postaje dostupnija širim korisničkim masama. Ranih dvadesetih godina 20. stoljeća, klasična glazba prestaje biti najpopularnijom i svijet počinje osvajati jazz. On brzo prodire u sve pore društva i time na jedan poseban način daje obol popularizaciji glazbe u svijetu. Glazbena kritika time postaje jako isplativo zanimanje jer je usko povezana s pojavom glazbenih ljestvica. Cijeli taj odnos ovisio je o mnogo faktora, a glazbeni kritičar bio je temelj. Sistem je jednostavan.

Usprkos svemu tome, glazbena kritika postaje ozbiljnim zanimanjem tek pojavom Rock and Rolla. Rock je prvi glazbeni pravac koji je postao pokretom u cijelom svijetu. Ujedno, to je glazbeni pravac za koji se lijepio i profit. Ogroman profit. Masovnu histeriju oko benda The Beatles iskoristili su novopečeni glazbeni časopisi kao što su NME i Rolling Stone, koji su među prvima počeli pisati o tada relativno nepoznatom bendu van Britanskog otoka. Moderni glazbeni časopisi ne bave se samo krojenjem glazbenih ljestvica, kritikom i intervjuima, jedan od njihovih glavnih ciljeva i zadaća je promatranje uloge  koju glazba ima na vanjski svijet. U prilog tome ide i glavni moto Rolling Stonea, izmišljen od strane osnivača Janna Wennera: „Rolling Stone is not just about the music, but about the things and attitudes that music embraces“. Glazbeni časopisi su kroz cijelu svoju povijest bili promicatelji pokreta koji su bili protivni politici vladajućih pa su nebrojno puta bili podvrgnuti raznim oblicima cenzura i pritisaka.  A sve to samo je te iste časopise činilo popularnijim i većim u očima omladine.

Iako i dalje ti isti časopisi uživaju veliku popularnost neoboriva je činjenica da su sve manje i manje zanimljivi. Razloga ima mnogo, od pojave interneta kao jeftinijeg i jednostavnijeg medija do nedostatka dovoljno interesantnog i obrazovanog kadra kao što su bili Lester Banks i pisac Hunter S. Thompson. Nekad su ti časpopisi bili nositelji promjena u svijetu, a danas čini mi se, postaju pasivni promatrači. Kod nas poseban problem predstavlja manjak te kulture koja se u Velikoj Britaniji odgaja već više od jednog stoljeća, te nedovoljna hrabrost kako urednika tako i kritičara da kažu ono što zaista misle. Većina novinara NME-a su po mom mišljenju najbolji primjer kakav bi glazbeni kritičar doista trebao biti. Cilj kritike je izložiti subjektivan dojam. Ponavljam, kritikom se ne iznosi dojam većine, nego subjektivna impresija.

Pojava modernih glazbenih časopisa

NME (New Musical Express)

NME  je popularni glazbeni časopis koji kontinuirano izlazi svaki tjedan od ožujka 1952. To je prvi britanski časopis koji je uveo ljestvicu singlica. Zlatno doba ovog magazina bilo je krajem sedamdesetih kada su postali najprodavaniji britanski časopis. A sve to je povezano s pojavom punk glazbe koju su promovirali u NME – u. Osim obola u širenju punka, NME je sudjelovao i ranije u promociji psihodelije, Heavy metala i sličnih glazbenih pravaca. Bendovi poput Rolling Stonesa i The Beatlesa rekorderi su po broju pojavljivanja na naslovnicama ovog magazina, te njima zasigurno duguju dosta toga za svoj uspjeh. Krajem 70-ih godina oni prestaju biti samo glazbeni časopis već postaju politički aktivni tako što otvoreno pišu protiv vladajuće Nacionalne fronte na čelu s premijerkom Margaret Tatcher.

Do pojave Hip Hopa i Grungea, NME je bio uglavnom orijentiran na britansko glazbeno tržište, ali pojavom gore spomenutih pravaca fokus prelazi na američko tržište.

Potom na scenu dolazi Madchaster scena, a potom i  Brit pop pa bendovi poput Oasisa, Blura, Happy Mondaysa, Jamesa i Stone Rosesa počinju krasti naslovnice. NME je ujedno i kreator „mržnje“ između braće Gallagher iz Oasisa i Damona Albarna iz Blura. Njihov odnos dugo je godina bila top tema koja se provlačila u skoro svakom broju NME-a, a time i cijeli Brit pop učinila zanimljivijim. Početkom 21.stoljeća dolaze novi klinci od kojih NME pravi zvijezde, a sebi pronalazi „zlatnu koku“. The Strokes, The Libertines, White Stripes, Kasabian, Kaiser Chiefs i Arctic Monkeys popularnost dobivaju pojavom na naslovnicama, praćenjem koncerata i na kraju pozitivnim kritikama. Sve to samo potvrđuje tezu da glazbeni časopisi imaju veliki utjecaj na „potrošačke“ navike svojih „konzumenata“.  Ono što nam prošlost govori je to da je NME uvijek bio sposoban pronaći zanimljive i nadarene glazbenike i od njih napraviti brand.

Rolling Stone

Rolling Stone je američki magazin posvećen glazbi, politici i urbanoj kulturi. Izlazi svaka dva tjedna. Osnovan je u San Franciscu 1967. godine. Osnivači su bili novinar Jann Wenner koji je i danas izdavač i urednik te kritičar Ralph J. Gleason. Zanimljiva priča je ta da je Wenner od svoje buduće punice posudio 7.500 dolara da pokrene časopis. Ime je dobio po pjesmi Muddy Watersa. Magazin je osim po promociji glazbenih imena poznat i po praćenju politike. Njihovi politički prilozi su uvijek bili jako dobro prihvaćeni kod čitača te su uvijek imali jak utjecaj na politički život. Njihovo praćenje Hippie kontrakulture te angažman novinara i pisca Hunter S. Thompsona samo su dodatno povećali popularnost i ugled Rolling Stona. Hunter je bio zadužen za pisanje političkih komentara, a zanimljivo je da je svoj najvrijedniji rad Strah i prijezir u Las Vegasu objavio upravo u Rolling Stoneu. Ono što najbolje karakterizira Rolling Stone su kritike koje su nekad bliže čistom artu nego običnoj kritici. Pohvale za to zaslužuju podjednako i autori i urednici koji su imali hrabrost pustiti nekad nimalo suptilne kritike.

U devedesetim izlazi njihova web inačica. Iako u zadnje vrijeme doživljava krizu kao i sve tiskovine, Rolling Stone će bez obzira na sve ostati jedan od najomiljenijih i najpopularnijih glazbenih časopisa svih vremena. Utjecaj koji i dalje posjeduju u svijetu glazbe je nevjerojatan.  Samo pojavljivanje u par redaka, a da ne spominjemo prilog ili naslovnicu rapidno povećavaju popularnost.

Pored NME-a i Rolling Stonea, u svijetu postoji još dosta jako kvalitetnih časopisa koji se na ovaj ili onaj način bave glazbom. Možemo spomenuti magazine kao što su Mother Jones, Backflash, Metal Hammer, Creem, College Music Journal, The Source te mnogi mnogi drugi.

Lester Bangs

 Lester Bangs je bio američki rock novinar, pisac i glazbenik. Pišući za Creem i Rolling Stone postao je najutjecajniji glas rock kritike. Ono što je zanimljivo u vezi njegovog novinarskog opusa je njegova izravnost . Zadatak koji je trebao biti proba za posao u Rolling Stoneu bio je napisati kritiku novog albuma benda MC5, koji je u to vrijeme mahom dobivao odlične kritike. Ali, umjesto toga, Lester je napisao 50 razloga zašto ne poslušati album i Rolling Stone ga je zaposlio. Kasniji ispadi dolazili su kao na traci. Prvo je imao šokantan prilog o smrti Janis Joplin optužujući je za neodgovornost, pljuvao je po Elvisu, a za finale je došla negativna kritika grupi Canned Head, koja je bila omiljena grupa vlasnika Jenna Werrena. Izjava koja najbolje objašnjava njegov kredo i način rada je:

„Uglavnom, intervju bi započinjao najodvratnijim pitanjem kojeg bi se u tom trenutku mogao sjetiti. Jer, uobičajena pitanja na koja su nadrogirane rock zvijezde odgovarala kao pokvareni gramofon bila su bez veze. Kažete, oni su zvijezde? Ma, i dalje su ljudi, pa što?“

 Glazbeno novinarstvo kod nas

 Mnogo je razloga zbog kojih je kod nas ova grana novinarstva zaživjela desetljeća kasnije nego u zapadnom svijetu. Politička situacija u državi, opća zatvorenost, skučenost medijskog prostora, ekonomske prilike i dosta drugih stvari usporavalo je pravo rođenje i pravi napredak glazbenog novinarstva na Balkanu. Tek poslije hrvatskog proljeća, stvari su se počele odvijati na bolje. Sloboda govora je podignuta na jedan veći nivo, studenti koji su studirali izvan Jugoslavije iz svijeta bi donosili stvari i vijesti koje su tadašnjem čovjeku bile nevjerojatne. A onda se nakon desetak godina pauze ponovo  pojavljuje  Polet. Polet koji je u pravom smislu riječi i označavao polet. On je donio zamah u kulturi, u glazbi, promijenio način razmišljanja, dao nadu mnogim studentima, probudio ljubav prema novinarstvu i zauvijek promijenio način shvaćanja časopisa u Hrvatskoj. Na krilima Poleta punk je na velika vrata ušao u Jugoslaviju, a upravo je Polet bio mjesto gdje su predstavljani izvođači novog vala, po mnogima najsvjetlijeg glazbenog razdoblja, kada smo za svjetskim glazbenim trendovima kasnili minute za razliku od sada kada se razlike broje godinama. „Polet je u komunizmu bio poput putovnice“, kako kaže Davorin Bogović. Polet je tih godina bio kriv za sve, pa i za rekordne astronomske tiraže od 150 tisuća primjeraka, što se u današnjim tržišnim uvjetima čini nevjerojatnim.

Polet kreće u beskompromisnu borbu s tadašnjim ozbiljnim tiskom i pretvara se u moderni masovni medij koji je svojim pristupom otvarao mnoge afere socijalističkog društva.
Polet je 1981. objavio fotografiju golog muškarca, što je izazvalo skandal u javnosti. List je naveliko davao pažnju subkulturi, promovirao punk, pokrenuo novi val, okupio mnoge vrhunske fotografe i novinare te stvorio grafički dizajn koji su poslije nastojali svi kopirati. Iz današnje perspektive, ne možemo ni zamisliti koliku je snagu imao taj omladinski list. Ne mogu ne spomenuti i jaka kritičarska imena kao pok. Darko Glavan, Aleksandar Dragaš, Zlatko Gall i Juraj Šiftar. Hoćemo li u budućnosti imati snagu kao Polet ostaje nam vidjeti.