Istaknuto
18.06.2017.

Ako tijekom ljeta ostanete u Zagrebu, ili ga pak namjeravate posjetiti, zasigurno se nećete dosađivati. Istražili smo koji vas sve koncerti, predstave, radionice i festivali očekuju u hrvatskoj metropoli narednih tjedana, a nudi se sve - od klasične glazbe do suvremene umjetnosti.

15.06.2017.

Vrijeme je da saznate sve važne informacije vezane uz ovogodišnji festival, od popisa stageova i rasporeda nastupa do prijevoza i dodatnih festivalskih sadržaja. Čak i ako ste redoviti posjetitelj INmusica, festival je ove godine uveo neke novitete.

Film

Filmski vremeplov: Povijest političkih pritisaka na filmaše

11.01.2017. Dario DunatovFoto: chainedandperfumed.tumblr.com

Politika je uvijek nastojala kontrolirati i premrežiti sve društvene aspekte, biti svojevrsni filter koji propušta stvari tek nakon što ih ukalupi, svede na prihvatljivu mjeru i udari im žig pravovaljanosti. S druge strane umjetnost je taj nevaljali đak koji je uvijek bio na svoju ruku, nastojao misliti svojom glavom i othrvati se raznim oblicima opresije. Ipak, unutar same umjetnosti ne manjka onih koji su radili u skladu s vladajućom ideologijom, na tom tragu izgradili karijere i bili u milosti vladajućih. Njih je u pravilu diskvalificirala njihova (ne)sposobnost.

Još je Lenjin uvidio kako je filmska umjetnost, zbog svoje propagandne snage, najvažnija od svih, kako vizualna slika ostavlja snažniji dojam od drugih umjetničkih vidova, pa je treba upregnuti u državne interese, te iskoristiti njenu ideološku snagu. Zato nije čudo kako je upravo Sovjetski savez, u svojoj dugoj i bogatoj povijesti, imao turbulentne odnose s briljantnim redateljskim imenima koji su na tom tlu izrasli.

Genijalci u nemilosti

Sergei Parajanov, veliki redatelj armenskog porijekla danas je možda poznatiji kao žrtva političkog progona nego po svojim filmovima. Uhićen u prosincu 1973. godine završio je u zatvoru pod sumnjivom i apstraktnom optužbom za homoseksualnost. Osuđen je na pet godina u radnom logoru u Sibiru te je potakao javnost onog vremena da se zauzme za njega, a na slobodu je izašao nakon četiri godine kao plod pritisaka na predsjednika Sovjetskog saveza Brežnjeva. Ovog redateljskog genija zatvor je zaustavio na kreativnom vrhuncu, jer je u Sibiru završio upravo nakon svog najznačajnijeg uratka, filma Sayat Nova. Nakon puštanja uspio je snimiti tek dva dugometražna filma.

Njegov veliki prijatelj Andrei Tarkovski, jedan od najvećih europskih redatelja svih vremena, također se našao u teškoćama snimajući filmove sklone poetskom izričaju i tako radeći otklon od filmskih hvalospjeva komunističkog sistema. Zamjerano mu je pretjerano korištenje religijskih simbola u njegovom (najznačajnijem) filmu Andrey Rublev, a njegov debitantski dugometražni klasik Ivanovo detstvo proglašen je djetinjastim uratkom. Nakon snimanja Rubleva, koji je imao problema s prikazivanjem, šest mu je godina bilo zabranjeno raditi filmove.

Kasnije pristaje na dobrovoljni egzil, odlazeći u Italiju gdje snima film Nostalgia, briljantnu meditaciju o otuđenju sa scenaristom Toninom Guerrom koji je kasnije svjedočio o njegovoj čežnji za rodnom Rusijom.

Foto: facebook.com/Sergei-Parajanov

Sličan poetski stil – slična sudbina

Theo Angelopoulos po estetici je sličan Tarkovskom, ali politički aktivniji u svojim filmovima od njega. Često je nastupao iz pozicije ljevičarskog intelektualca, imajući problema s cenzurom u vrijeme turbulentnih šezdesetih godina u Grčkoj, pa prve dugometražne filmove snima ranih sedamdesetih i do kraja ostaje politički angažiran filmaš kojem u kasnijim filmovima dominiraju modernističke teme otuđenja i izgubljenosti kao savršeni odraz iracionalne društveno-političke situacije u Grčkoj u posljednjem desetljeću.

Čak i njegova smrt, zavedena kao nesretan slučaj kada je policajac izvan dužnosti na motoru naletio na njega na cesti, zbog njegovog turbulentnog života i aktivnog političkog djelovanja biva mistificirana, pa se i činjenica nesretnog slučaja dovodila u pitanje.

Povijest filma prepuna je cenzura i političkih pritisaka

Gotovo da nema filmske industrije koja se nije razvijala pod budnim okom političkog sustava matične zemlje. U zemljama čiji državnici nisu preferirali film, filmska industrija je patila. Bolivijski predsjednik izjavio je da ne voli film, što je rezultiralo time da se u tu umjetničku granu jednostavno ne ulaže. Isto vrijedi i za društva u kojima su snažna politička previranja ili diktature. To je sa sobom uvijek nosilo široku cenzuru koja se precizno prelijevala na filmsku traku.

S druge strane, neka konzervativna državna uređenja poput onog u Iranu, koje ima bogatu filmsku tradiciju i koje je iznjedrilo velik broj svjetski renomiranih filmskih redatelja, imaju visok stupanj netolerancije prema „slobodnijim“ temama koje nisu u skladu s islamskim moralom, što je posljedično velik broj redatelja (Farhadi, Kiarostami…) natjeralo na rad izvan matične kinematografije i zemlje, iako su afirmaciju doživjeli upravo u njoj.

Crne liste Hollywooda

Brojni su primjeri političkih pritisaka i cenzura u svijetu filma, a razlikuju se tek u nijansama koje je obojila određena ideologija, a sprovela država, no najpoznatiji primjer političke čistke u filmskoj industriji vezan je uz pedesete godine prošlog stoljeća i crne liste Hollywooda, nazivane još i crnim listama zabavne industrije. To se odnosi na liste američkih scenarista, glumaca, režisera i drugih filmskih djelatnika kojima je bio zabranjen rad zbog ljevičarskih pogleda i etikete komunista koja im je bila prišivena u skladu s tada raširenom crvenom panikom. Dio tih djelatnika zaista je bio komunistički orijentiran, no lista se proširila i na mnoge druge koji su s njima prijateljevali, surađivali, koji ih nisu htjeli odati, protiv njih svjedočiti ili su samo odbijali suradnju s komisijom.

Potreba crnih lista u Hollywoodu može se analizirati ekonomski i šire društveno, izvan uske ideološke granice. Etiketiranjem pojedinaca komunistima i simpatizerima Sovjetskog saveza nastojala se suzbiti sumnja u kapitalizam koja se zbog svježih sjećanja na gospodarsku krizu razumljivo širila među određenim klasama u američkom društvu. Nakon proglašenja kako je američka filmska industrija leglo antiameričkih elemenata, lov na crvene vještice filmske industrije mogao je početi.

Za konačni slom crnih lista uzima se 1960. godina i trenutak kada je Otto Preminger izjavio kako će angažirati Daltona Trumba kao scenarista na svom sljedećem filmu.

Foto: facebook.com/trumbothemoviecroatia

Filmovi Trumbo i The Front kao uvid u crne liste Hollywooda

Događaji iz pedesetih vezanih za crne liste Hollywooda prikazani su u filmu Trumbo u kojem je naslovnu ulogu scenarista u nemilosti, inače dvostrukog Oscarovca, maestralno odigrao Bryan Cranston. Još bolji prikaz teške svakodnevice crnolistaša vidljiv je u zanemarenom i sjajnom filmu crnolistaša Martina Ritta The Front iz 1976. Godine. Glavnu ulogu tumači Woody Allen, dok je filmska ekipa koja je radila na tom filmu sačinjena mahom od crnolistaša kojima je pedesetih bio zabranjivan rad, da bi dvadesetak godina kasnije napravili film o svom iskustvu u vidu gorko-slatke priče kojom su snimili u suštini nesretno svjedočanstvo o tom vremenu.

Ovo su samo neki primjeri političkog uplitanja u filmsku djelatnost koji prikazuju uzorke koji vrijede za više-manje sve filmske proizvodnje. To je vidljivo i po pitanju međuuvjetovanosti filma i politike na našim prostorima.

Politički utjecaj na film u Jugoslaviji

Plastično gledajući može se povući zanimljiva paralela između razvoja filma i političkog ustrojstva Jugoslavije. Tito je bio veliki filmofil, u toj mjeri da legenda kaže kako je pored sebe uvijek imao par roli vestern filmova, te je volio biti okružen filmskim zvijezdama poticavši razvoj ove umjetničke grane. Nije ni čudo što je u njegovo vrijeme procvao film na prostoru Jugoslavije, i to ne samo partizanski, što je uz veliku filmsku produkciju značilo i višu zanatsku razinu, te afirmaciju pojedinih redateljskih imena.

Ipak, u bivšoj Jugoslaviji je postojao članak 133. kaznenog zakona na koji se moglo pozvati kada je trebalo suditi piscima i novinarima. Članak je to koji kriminalnim djelom može prozvati svaki tekst koji na lažan način predstavlja dostignuća socijalističke revolucije ili bi mogao potaknuti napetosti i nezadovoljstva u javnosti zbog načina kako se obrađuju društvene i političke teme.

Otprilike u isto vrijeme kad su crne liste bile na snazi u SAD-u, u domaćem filmu zabranjena je benigna politička satira Ciguli Miguli,  nastala po predlošku Jože Horvata. Taj zaista plahi film bez eksplicitne kritike vidljiv je prikaz paranoje sustava koji bi prvo zabranio, onda promislio. Ne valja smetnuti s uma ni činjenicu utjecajnog jugoslavenskog filmskog crnog vala koji je pokazivao naličje socijalističkog društva i time izazvao bijes vodećih struktura što je rezultiralo progonima i procesima protiv određenih redateljskih imena koji su ga predvodili. Ipak, pod „zastavom“ crnog vala nastao je velik broj klasika što sugerira kako cenzura ipak može potaknuti kreativnost.

Foto: freshmoviequotes.tumblr.com

Prilagodba filma državno-političkom narativu devedesetih  u Hrvatskoj

Osamostaljenjem je Hrvatska prekinula državno-pravne veze s Jugoslavijom što se odrazilo i na film. Hrvatski film, u svojim ostacima ostataka, stilski je raskinuo s bogatom jugoslavenskom baštinom i krenuo graditi vlastiti stil unutar novog tematskog okvira. U ranim godinama mlade države nije bilo novca ni vremena za filmove, jer je obrana domovine bila primarna briga. Ipak, nakon rata je zanimljivo analizirati kako se film modelirao prema političkom ustrojstvu. Prvi predsjednik Republike Hrvatske nije puno mario za film. Bliže mu je bilo kazalište, dok se glavnina novca slijevala u nogomet za koji je vjerovao da je najbolja reklama Hrvatske u svijetu.

Tematski, hrvatski filmovi ranih devedesetih potpali se pod svojevrsni samoviktimizacijski narativ kojim su propagandno željeli prikazati Hrvatsku svijetu kao žrtvu, pa je i film bio upregnut u taj cilj. Slobodno možemo reći kako u tom vremenu po kvaliteti ne iskače niti jedan film. Kasnije, s promjenom vlasti, vidljiv je ponovno svojevrsni tematski i stilski zaokret u filmu, pa iako su se i dalje radili filmovi o Domovinskom ratu to je dolazilo iz nekih drugih uglova, a svoje mjesto u njima našlo je i propitivanje krivca, žrtve, te prve naznake spominjanja ratnih zločina.

Politika ne može bez filma, dok film itekako može bez nje

Ako ćemo aktualizirati stvari možemo se osvrnuti kako su i pritisci na HAVC, kojima svjedočimo u posljednje vrijeme, također politički intonirani, a potaknuti jednom spornom koprodukcijom.

Politika je uvijek nastojala kontrolirati društvene aspekte i umjetnički izraz, te ga, ako je moguće, okrenuti u svoju korist. Shvaćajući važnost medija, to je razumljivo. Iako se čini da danas cenzura gotovo ne postoji, kako je sve dopušteno, sustavi pritisaka sofisticiraniji su nego prije.

Borba za slobodan umjetnički glas trajala je i trajat će koliko i umjetnost. Na tom putu treba razumjeti kako je politika više uzimala filmu nego mu davala, te kako biti u službi političkog aparata uvijek znači nositi žig konformizma, ulogu sluge i povlašten položaj razapet između vječnog duga i visokih očekivanja onih koji taj položaj omogućuju.

Komentari