Istaknuto
13.01.2017.

2016. godina proslavila se brojnim novim serijama i novim sezonama već etabliranih serija, no neke su se ipak uspjele provući ispod radara medija i gledatelja.

12.01.2017.

U službi koncerta s Kensington Limom u Vinylu opsežno smo preokrenuli teme i temice s veselim Augustama. Gordana i Ivana otkrile su nam što trenutno slušaju, što ih sekira, kako napreduje snimanje novog albuma i što nam sve Auguste pripremaju za budućnost.

Knjige

Zajedno su jači: Najnovije hrvatske književne grupe

30.05.2016. Martin MajcenovićFoto: Kruno Lokotar (privatna arhiva) - Zoran Ferić i Đermano Senjanović na drugom FAK-u u Osijeku

Pojam književna grupa nije nikakav književni termin, stoga je pomalo i proizvoljan: svi znamo što otprilike jest, ali nije ga lako definirati. Najjednostavnija i najšira definicija možda bi bila „to je grupa pisaca povezanih po poetičkom/ideološkom/generacijskom ili nekom drugom ključu koja kao takva istupa u javnost“. Kako god, grupiranje pisaca nije strano otkada je književnosti. Premda je riječ o individualnoj umjetnosti, udruživanje je oduvijek postojalo, bilo zbog težnje za suradnjom, potrebom da se radikalno djeluje u umjetnosti i društvu ili jednostavno želje za lakšom promocijom.

U prošlosti se istaknulo nekoliko grupa koje su ostavile trag u književnoj povijesti. Iz nekih od njih proizašli su značajni pojedinci, a neke su i danas poznate prvenstveno kao književne grupe. U devetnaestom stoljeću pojavljuju se parnasovci, vjerojatno prva književna grupa bliska onome što danas razumijevamo pod tim pojmom. Parnasovci zajedno objavljuju tri zbirke pjesama, a vezani su i zajedničkom idejom: larpurlartističkom poetikom kao odgovorom na utilitarno poimanje književnosti iz realizma. U razdoblju avangarde umjetnička grupiranja doživljavaju svoj veliki bum. Tada se pojavljuju umjetničke grupacije kojima je zajedničko to što odbacuju uvriježenu, mainstream kulturu i tradicionalan pristup umjetnosti. Njihove su odlike bile osporavanje i radikalnost, čime su se uspjeli nametnuti, pa su i danas neizostavni govoreći o umjetničkim grupama.

Hrvatsko pjesništvo druge polovice 20. stoljeća obilježeno je književnim grupiranjima, a mjesta koja su okupljala pisce bila su časopisi. Sve je počelo časopisom Krugovi (1952–1958), tj. krugovašima kao odgovorom na doktrinu socrealizma i razvijanjem ideje slobodnog umjetničkog izraza. Nakon njih uslijedili su razlogovci/razlogaši (časopis Razlog, 1961–1969) koji su svoju poetiku razvili pod utjecajem časopisa Praxis i Heideggerove filozofije. Sedamdesetih je aktualan časopis Pitanja (pitanjaši), krajem sedamdesetih Off (offovci), a osamdesetih časopis Quorum (kvorumaši). Povezanost pripadnika tih grupa (naročito ovih novijih) ne vidi se nužno u njihovoj poetici, već prvenstveno u ideologiji, zajedničkim filozofijama, stavu prema umjetnosti i jeziku.

U devedesetima časopisi više nisu središnja mjesta koja okupljaju pojedine naraštaje pisaca. Najjači časopis tada je Vijenac koji krajem devedesetih napušta velik broj urednika i osniva Zarez. No ni za jedan od tih časopisa ne može se kazati da je bio usredotočen na književnu produkciju, pa samim time nije ni bio glavno okupljalište novih pisaca. Nulte godine isto ne nose velike novosti po pitanju časopisnih grupiranja. Kao što ćemo vidjeti, grupiranje se seli izvan papira, a književnost sve više koketira s izvedbenim umjetnostima.

FAK d sistem: veliko buđenje na prijelazu milenija

Razdoblje devedesetih godina danas se obično smatra razdobljem konzervativnih kulturnih politika u kojem su bili poticani sadržaji podobni za afirmaciju nacionalnog identiteta. No početkom nultih, čemu kumuje i prestanak HDZ-ove desetogodišnje vladavine, dolazi do mijenjanja političke klime, što utječe na otvaranje sve većeg broja kulturnih udruga, inicijativa i organizacija. U tom razdoblju pojavljuje se i FAK – Festival alternativne književnosti koji se danas smatra kultnom pojavnošću u najnovijoj hrvatskoj kulturnoj povijesti. FAK je osmišljen 1999, a prvo čitanje održalo se 13. i 14. svibnja 2000. u osječkom lokalu Voodoo. Selektori festivala bili su Kruno Lokotar, Borivoj Radaković i Neven Rizvanović. Voditelj i režiser od drugog do zadnjeg nastupa bio je Kruno Lokotar, a organizator osječkih nastupa Hrvoje Osvaldić. Počevši s Voodooom, FAK se održavao po hrvatskim klubovima i kafićima, a kroz njega su prošla najveća imena hrvatske prozne scene, uglavnom iz generacije pisaca rođenih 1960-ih koji su se etablirali 1990-ih godina. Navedimo samo neke: Stanko Andrić, Zoran Ferić, Rujana Jeger, Miljenko Jergović, Jurica Pavičić, Edo Popović, Borivoj Radaković, Roman Simić, Đermano Ćićo Senjanović, Ante Tomić itd. Bilo je i starije garde, poput Ive Brešana i Gorana Tribusona. Riječ je o poprilično širokoj grupaciji koju se počelo nazivati fakovcima, no ta je grupacija bila prvenstveno vezana uz sam festival, a ne uz obilježja proze koju su čitali. Ili kako kaže Jagna Pogačnik: Književnost FAKa, naime, kao nekakva zajednička poetička odrednica, ne postoji – riječ je o književnosti pisaca oko FAKa ili pisaca koji su čitali na FAKu, uz napomenu da su prvo postojali pisci i njihova proza, a kao posljedica dogodio se festival.

S obzirom na veliku popularnost pisaca i činjenicu da su fakovci zapravo bili dominantne figure hrvatske književnosti, festival je brzo promijenio ime u Festival A književnosti. Ipak, alternativnost se čuvala u samom pokušaju demistifikacije književnosti, izvedbi u kafićima koja je uključivala razbijanje zida između pisca i čitatelja. Književnost je bila prebačena na plan izvedbe koja je imala rokerski imidž, čemu je, primjerice, doprinio i Franci Blašković, istarska underground legenda i glava benda Gori Ussi Winnetou  s kojim je snimio i album Merack za fak. Ono što je danas najvažnije kazati o cijeloj toj priči jest da je FAK književnost učinio popularnom. Pisci su postali medijske zvijezde, o njima se govorilo, njih se čitalo. Knjige su se kupovale, a interes za domaću književnost je naglo ojačao. Drugim riječima, tada je bilo sve ono što danas nije. Nažalost, godine 2003. došlo je do gašenja FAK-a koje je bilo popraćeno brojnim medijskim polemikama i međusobnim napadima u krugovima selektora i sudionika FAK-a. No unatoč tome, FAK i dalje slovi kao društveni fenomen i jedan od ključnih momenata najnovije hrvatske književnosti, a u postfakovskoj se eri s nostalgijom gleda na doba kada je književnost bila nešto sasvim drugo nego što je danas.

Foto: Kruno Lokotar (privatna arhiva) - Prvi FAK, čitanje Ćiće Senjanovića

Foto: Kruno Lokotar (privatna arhiva) – Prvi FAK, čitanje Ćiće Senjanovića

O usporedbi današnje situacije s ondašnjom možda nam najviše može reći Kruno Lokotar: voditelj, selektor i režiser FAK-a, književni urednik, pokretač brojnih književnih nagrada i začetnik nekoliko važnih postfakovskih festivala.

Gospodine Lokotar, kako danas gledate na fenomen FAK-a? Što je fakovsko u današnjoj književnoj sceni? Popularni festivali (Pričigin, FEKP, Festival svjetske književnosti), slobodan izričaj u poetici i humor, pluralnost stilova, nešto četvrto ili sve to?

Dani FAK-a su mi lijepa uspomena na doba zanosa, pomalo naivnosti – zbog koje se ne kajem – na fenomen koji jest osvježio scenu, koji je za sobom ostavio barem nostalgiju, jer malo koji mladi pisac mi nije s uzdahom rekao: „Eh, da je barem neki FAK“. Jer interes koji je pobudio za književnost je nestao ili se iscrpio, jer tržište koje je cimnuo je nestalo, jer književni festivali koji se danas odvijaju su se uglavnom vratili u knjižnice i okoštale forme, što ne znači da ih ne treba podržati, dapače. Možemo razgovarati o tome zašto se i kako to desilo, dosta je kompleksno, zahtijeva puno više prostora i široku sliku. No zrele države, kojima je stalo do vlastite kulture, kreativne poticaje i dobro osmišljene projekte institucionaliziraju i ugrađuju u svoj identitet.

Od pobrojanih atributa FAK-u moram reći da ne kužim baš što znači slobodan poetički izričaj, pretpostavljam da ciljate na češću upotrebu govornog jezika i pripadnog leksika vs. standard. Pluralnost stilova je činjenica i posljedica postmoderne, žanrovske hibridizacije, stratifikacije i tzv. demokratizacije književnosti, humor je najčešći nasušan začin kada se piše o teškom i mučnom. Konačno, ako je išta od tog duha ostalo, onda bih volio da je to kritičnost i dijalog sa suvremenošću, no ni to nije ekskluziva FAK-a. A FAK jest bio u svojoj cjelini autentičan i ekscesan proizvod.

Kako je, po Vama, FAK utjecao na širi društveni kontekst? Obično se govori da je njegova važnost u tome što je nastupio nakon razdoblja mračnih 1990-ih i favoriziranja nacionalnih kulturnih projekata.

FAK jest bio kontrast 1990-ima u kojima se, potkraj desetljeća, nakon niza godina dominacije dnevnika, memoara i uglavnom novopovijesne kvazipublicistike pojavila u većem broju domaća proza, neki dotad nedovoljno prepoznati autori koji su objavljivali knjige kod tzv. malenih izdavača.

FAK je, prije stjecajem okolnosti nego ciljano, time što je dobar dio autora živio od novinarstva, dobio prostor u medijima koji su u to doba bili značajni. Na stranu što su poslije isti ti mediji, pa i neki od samih FAK-ovaca, umjesto da šire, sužavali „područje borbe“, nije novost da su suvremeni mediji dio, a ne rješenje problema. No uspio je vratiti za neko vrijeme interes za nacionalnu književnost, potaknuti pisanje knjiga koje su nalazile svoje čitatelje, pružiti odlične nastupe, ne-popularne sadržaje učiniti popularnijim. Kulturne i medijske politike koje su, gotovo ciljano, uništavale vitalnu nacionalnu kulturu su se pobrinule da ti poticaji nestanu. Poticaji su uglavnom prešli u poljoprivrednu kulturu, što je u redu, ali i samoj kulturi trebaju. Tu se radi o uništenju sistema: nakladnika, knjižara, kritike… zapravo, kakvo je stanje još smo najjači u samom pisanju, drugi sektori književnog pogona su u kritičnijem stanju, uključujući i krizu publike. Evo, neki dan čujem da je Dragan Velikić prodao 50.000 primjeraka romana Islednik u Srbiji. To je događaj koji cijelu branšu, i izdavača i knjižare, reanimira. Mi nemamo domaći hit godinama, kada Ante Tomić, pisac kojega tržište voli, uza sav svoj izboreni status i medijske potpore proda svega 5.000 primjeraka knjige, to je bestseler. A nemamo ni simboličke nagrade koje bi nešto značile. Niti akademce koji bi pratili aktualitet. Kada to čine, čine to s visoka, nimalo sudionički.

Što možete reći o recepciji FAK-a u ondašnjim medijima? FAK je bio napadan u npr. Večernjem listu i emisiji „Pola ure kulture“, ali s druge strane nije bio dobro dočekan ni od Ferala. Zašto?

„Večernji list“ i „Pola ure kulture“ su bili i ostali bastioni konzervativizma, apriori sumnjičavi prema svakoj novotariji, posebno ako je išla u paketu s lijevim idejama, a ne zaboravimo da je FAK bio antinacionalistički orijentiran i da je preferirao supkulturne prostore pred „kulturnima“, čak mu se pripisivala i bliskost SDP-ovoj vlasti, što je bila glupost. „Feralovu“ nevoljkost da se podrži FAK mi je teže objasniti. U svakom slučaju, treba imati u vidu da je dosta autora FAK-a pisalo u „Feralu“, i da su negdje u to doba prešli u neoliberalni, platežno jači EPH, što je sigurno ostavilo okus razočaranja u Feralu. Stav Ferala se vjerojatno zrcali u tekstovima Deana Dude koji su anamneza i vrijedan prilog diskusiji koja nikada nije održana, a sigurno bi obogatila.

Budući da se danas relativno malo čita i da mnogi govore o nužnosti popularizacije književnosti, znači li to da nam treba nešto novo poput FAK-a? Jesu li Vaši festivali Spikigin, Prvi prozak na vrh jezika i KaLibar Bestival zapravo pokušaj takvog čega?

Ako se slažemo da je FAK popularizirao književnost, a izgleda da se oko toga slažemo, odgovor može biti samo – da, neki novi, sigurno drugačiji jer je i duh vremena drugačiji, FAK bi bio dobrodošao. Pobrojani festivali su vrlo različiti. Spikigin je storiteling scena – čak nije ni festival, to je Pričigin – iz koje će se, nadam se, izroditi i neke knjige. Ali, eto, već i to je znakovito: izdavač kojemu sam ponudio taj projekt, koji vapi za domaćim autorima i mora mijenjati uredničku politiku, je nakon kraćeg razmišljanja projekt odbio, a da me čak nije pozvao ni na sastanak o eventualnoj podjeli rizika. Prvi prozak na vrh jezika lansira i umrežuje već selektirane autore do 35 godina starosti, dakle to bi mogla biti nekakva priprema autora za FAK, stvaranje autora koji će preuzeti tipkovnice i mikrofone i odgovornosti, ali nije FAK. Bestival je divan zadarski festival, najjužniji festival suvremene književnosti, ali je lociran na Zadar i okolicu, kombinira klasike i mlade snage. Sličan FAK-u je po svojoj humanitarnoj agendi koja će se, od ove godine, još jače istaknuti. Druga mu je posebnost novopokrenuta Nagrada Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Eto, to je jedan od mogućih smjerova traženja svježih glasova, možda i nove infrastrukture. Ne treba zaboraviti da je FAK bio dosta velik festival, dvodnevni i trodnevni, da je putovao, a čvrste godišnje točke su mu bile Osijek i Zagreb. I da je nakon euforije u publici pobudio i interes medija. I da je tada dobar dio aktera bio u tridesetima, s pripadnom energijom. Za sve projekte važno je da se pojave, ja ih zovem „kohezivni“ likovi, ljudi koji mogu oko sebe okupiti i pokrenuti mnoge. Recimo, Roman Simić je takav čovjek. Vjerojatno i ja. Ali sceni treba netko mlađi. Ekipa Popović-Škare-Šeparović radi zanimljive stvari, ali na različitim, „low-budget“ i „underground“ načelima.

Mislite li da književnost ne može ići zajedno s popularnom kulturom i birtijama, kao  što to kaže npr. Dean Duda u tekstu „FAK na konac“? Je li taj raskorak doveo do prestanka FAK-a i je li FAK nastradao jer je izgubio svoju prvotnu alternativnost?

„Fak na konac“ je u prvom redu polemika s tezama Jurice Pavičića o FAK-u, manje o FAK-u. Popularna kultura ima svoju logiku, birtije (supkultura) svoju, imaju i točke preklapanja i razlikovanja. Književnost se prostire preko nekoliko polja i dobro je imati ih sve u vidu. Do dosta naprasnog kraja FAK-a su doveli neki drugi faktori, a otvoreno je pitanje kako bi se jednom okončao. Mislim da je mogao potrajati još neko vrijeme. Njegovim učincima i fenomenom se nitko nije ozbiljnije zabavio, deficitarni smo refleksijom o književnosti više nego književnošću. Famozna priča o alternativnosti je površno čitanje. Od početka je bilo naglašavano da se FAK smatra alternativom po mjestu proizvodnje, ništa više. Zato smatram da je promjena imena u A književnosti bila dobra odluka, sam sam je zagovarao, jer time se jasno daje doznanja institucijama da mi ovo smatramo A književnošću i da nam ne treba njihova ovjera. Slično vrijedi i za nagradu Post scriptum: književnost je ono od Facebook postova što žiri (Staša Nikolić Aras, Želimir Periš, Adrijana Vidić i ja) takvim proglasi.

 

Foto: Kruno Lokotar (privatna arhiva) - Franci Blašković i Kruno Lokotar na FAK-u Zagrebu

Foto: Kruno Lokotar (privatna arhiva) – Franci Blašković i Kruno Lokotar na FAK-u Zagrebu

Unatoč tome što trenutno nismo dovoljno blizu da se oživi duh tog razdoblja koje se danas idealizira, dobro je što nam se čini da imamo uzor kojem težimo i što u suvremenoj književnoj sceni tražimo ostatke FAK-a. Nakon FAK-a ipak je nastalo nekoliko važnih književnih festivala, a nakon fakovaca razvilo se i nekoliko književnih grupa koje su njegovale slobodniji i donekle alternativan pristup književnosti, koje nastoje biti inovativne u samoj prezentaciji pisane riječi i koje također inzistiraju na vezi književnosti i popularne kulture. No za razliku od fakovaca, one su formirane obratnim putem: ne kao skupina različitih pisaca koja se okuplja oko jedne platforme poput festivala, već kao skupina pisaca koja putem zajedničkih nastupa pokušava doprijeti do šire publike. Fakovci su bili elastična skupina, a možda ih je bolje nazvati pokretom jer su svakako unijeli mnogo novoga u hrvatsku književnost, mnogo onoga čiji se utjecaj vidi danas i što – treba li još jednom ponoviti? – i mlađi i stariji pisci/čitatelji gledaju uz pozamašnu dozu nostalgije i idolizacije.

 

Pjesma iz priče Zorana Ferića Blues za gospođu s crvenim mrljama (Anđeo u ofsajdu, 2000)

Književna grupa Eventualizam – eventualni nasljednici fakovaca

Da je FAK zaista oživio hrvatsku književnu scenu i da se nakon njega pojavila svojevrsna praznina, pokazuje i činjenica da se relativno brzo nakon njegova gašenja počelo zazivati revitalizaciju književnosti, dok su književna publika i kritika tražile FAK-ove generacijske nasljednike. U toj su se priči među prvima nametnuli eventualisti, skupina generacijski bliskih entuzijasta koji su prije desetak godina formirali književnu grupu, upoznavši se uglavnom na Ferićevoj radionici kratke priče. Godine 2006. objavili su knjigu Nagni se kroz prozor: zbornik eventualizma. Oni su (redom iz zbornika): Dario Šarec, Krešimir Dujmić, Andrija Škare, Slavica Rojc, Kruno Čudina, Ivan Turković-Krnjak, Mirna Bačun i Neven Vulić. U svakom slučaju, riječ je o skupini koja je itekako ostavila traga. Osim što je privlačila pozornost i što se o njoj pisalo, grupa je poslužila i kao alat za promociju mladih autora. Čak četvorica tadašnjih eventualista objavila su vlastite knjige: Dario Šarec, Andrija Škare, Kruno Čudina i Neven Vulić.

Njihov glasnogovornik Andrija Škare danas kaže da su prvotni razlozi njihova okupljanja bili taktičke prirode: da se za njih čuje i da nešto postignu na književnoj sceni!

Stvar je krenula na moju inicijativu jer sam shvatio da se družim s nekoliko ljudi koji su, kao i ja, dosta pisali, pobjeđivali na natječajima, objavljivali priče u Vijencu, Zarezu, Večernjem i ostalim tada aktualnim časopisima. Vrlo je teško nešto pokušati sam: probaš kod jednog izdavača, ali još si mlad i nekako gubiš motivaciju… Međutim kada sam vidio da ima ljudi oko mene koji su u istoj situaciji, rekao sam „idemo zajedno“. Jednog je čovjeka lako odbiti, ali kad nas je osmero, to već ide malo teže…

Zvuči kao uobičajena priča, no nastup eventualista bio je originalan, a njihov se pokret doimao ambicioznim i pomalo avangardnim. To kreće već od njihovog manifesta, što je samo po sebi stavka koja privlači pozornost.

  1. Sve točke ovog manifesta su promjenjive u skladu s protjecanjem vremena i mijenjanjem svijeta. Ova nije.
  2. Naša preokupacija je slobodni književni izraz. Ne zamaramo se formom, pretpostavljamo joj sadržaj.
  3. Ovo je vrijeme svedostupnosti, površnosti i nametanja filozofije pragmatičnosti. Protiv njega se možemo boriti samo našim pisanjem.
  4. Držimo se razumljivosti i jednostavnosti. Želimo biti pristupačni svima.
  5. Naše teme su ono što smo čuli, vidjeli, doživjeli, ali dozvoljavamo si pisati i o onome o čemu ne znamo ništa.
  6. Ne vjerujemo u žanrove. Smatramo ih nepotrebnima i ograničavajućima.
  7. Odbijamo biti politički korektni. Politička korektnost je fašizam. Pišemo kao što mislimo, bez uljepšavanja.
  8. Težimo univerzalnosti. Mogućnosti da se naše priče čitaju bez obzira na mjesto i vrijeme.
  9. U vremenu jeftinih senzacija za književnost nema vremena. Onima koji nam posvete svoje vrijeme pružit ćemo sve ono čega su se zbog nas odrekli.

Osim manifesta, kojim neodoljivo podsjećaju na kakav avangardni pokret, eventualisti su i u javnim obraćanjima istupali bombastičnim izjavama koje su plijenile pozornost. U intervjuu za Zarez tako su najavili prodor u medije putem jeftinih senzacija, nakon čega će biti prepoznatljivi kao Ariel, kao deterdžent za suđe. Svoja su čitanja najavili kao multimedijalne spektakle, kao velike tulume nakon kojih će se ljudi zainteresirati za književnost kao što se interesiraju za Severinu ili Janicu Kostelić.

Ni njihova čitanja, dakle, nisu bila klasična, a kada čujemo riječ tulum i sintagmu popularizacija književnosti, pitanje koje prvo pada na pamet jest: jesu li u ičemu bili originalni u odnosu na fakovce?

FAK je imao sjajnih performera koji su čitali pred publikom, a mi smo čitali iza paravana i od nas se vidjela samo sjena. Ideja je bila da nije bitna osoba koja izvodi priču, nego sama priča. Imali smo paravan i drvenu konstrukciju koje smo nosili po Hrvatskoj, čak i u Beograd. Neke priče iza paravana čitali smo kao dijaloge. U vrijeme kad smo bili dosta aktivni s tim nastupima, angažirali smo jednog čovjeka da nam bude kao voditelj i odredili da je to jedina osoba koja se vidi na sceni.

Foto: Andrija Škare (privatna arhiva)

Foto: Andrija Škare (privatna arhiva) – nastup eventualista

Iako su svojim manifestom, intervjuima i nastupima plijenili pozornost kulturne javnosti, Škare danas eventualistima ne pridaje toliku važnost koliku su im mediji tada pridavali. Na pitanje koliko je manifest bio ozbiljan, a koliko parodija na manifest, odgovorit će ovako:

Cijela ta priča bila je strašno neozbiljna, ogromna zajebancija – osim našeg cilja, a cilj je bio da ljudi čuju za nas i vide što mi pišemo. Što se tiče manifesta, nama su uzor bili Novi puritanci (Alex Garland, Matt Thorne, Ben Richards…). Oni su imali svoj manifest koji nam se jako svidio jer je bio moderan i prilagođen suvremenom svijetu. Htjeli smo napraviti nešto slično njima, samo što su oni tome pristupili prilično ozbiljno, a mi smo bili mladi i bilo nam je bitno samo da se probijemo. Odlučili smo napisati manifest jer svaka ozbiljna književna grupa ima manifest. Ali čim to izgovoriš, jasno ti je da to zvuči jako pretenciozno i sam moraš pristupiti tome s velikim ironijskim odmakom. U našim nastupima bilo je puno toga ozbiljnog, ali i puno pretjerivanja.

Eventualisti su, u skladu sa svojom doktrinom po kojoj je sve eventualno, bili apolitična i neangažirana književna skupina, striktno se držeći svoje najupadljivije sedme točke po kojoj je politička korektnost fašizam. Takav pristup ipak uzrokuje svojevrsnu provokaciju, pa reakcija na njihove istupe ipak nije nedostajalo.

Postoji priča Nevena Vulića „Vatikanska policija“, gdje se spominje časna sestra koja puši kurac. Nedavno mi je na jednoj književnoj večeri u Zaboku prišla Ljiljana Pavlina, koja je vodila program, i rekla „Je l’ znaš da ste ti i ostali eventualisti imali zabranu dolaska u Zabok?“. Vulić je pročitao tu priču, a u publici su bile neke gospođe koje su valjda jako religiozne, pa se to čitanje pokazalo mikrosubverzivnim činom.

Premda nisu dugo postojali, za eventualiste se može kazati da su bili grupacija koja je, prije svega, ispunila svoj cilj i uspjela se u poplavi mladih autora nametnuti publici i izdavačima. Nakon objave zbornika i njihova razlaza, uslijedile su objave njihovih samostalnih knjiga, počevši 2008. od Kruna Čudine s romanom Bdjenje i knjigom Andrije Škare S više mlijeka, molim u kojoj opisuje svoje impresije iz kultnih zagrebačkih kafića.

Mi bismo vjerojatno objavili svoje knjige i bez obzira na to, ali ovo je ipak bilo nešto što nas je vuklo i zbog čega se za nas znalo. Pristupali smo izdavačima i izdavači su pristupali nama ne kao nekim anonimusima, nego kao ljudima koji nešto imaju iza sebe.

Danas su pojedina imena iz Eventualizma važan dio suvremene književne proze, što pokazuje da je udruživanje u umjetničku grupu itekako marketinški korisno. Dakako, ne može se isključivo njima pripisati da su nasljednici fakovaca, no svakako su dokaz da je revitalizacija književne scene početkom nultih uzela zamah i započela ozbiljan proces demistifikacije književnosti, tj. njezina dovođenja u birtije. Eventualisti su u tom smislu svakako bili jedan od FAK-ovih produkata.

Oni koji su o FAK-u samo slušali: Književna grupa 90+

Od razlaza eventualista prošlo je gotovo deset godina. Kao što smo vidjeli, tada se promijenilo mnogo toga: govori se o krizi izdavaštva i sve manjem interesu za književnost. S druge strane, utjecaj onoga što su gradili fakovci, a čemu su svoj doprinos dali i eventualisti, danas se ipak dijelom vidi. Književni festivali nisu loše posjećeni, često se zbivaju u ležernijim ambijentima, no ipak je to daleko od pankersko-fakovske supkulture. Također, u međuvremenu je došlo do popularizacije tehnologije i preseljenja književnosti na društvene mreže. Sve više autora objavljuje poeziju i prozu na vlastitim profilima i internetskim stranicama tražeći na taj način potencijalnu publiku, pa je sam tisak pomalo izgubio na važnosti.

Možda su upravo to razlozi što nakon eventualista takoreći nijedna književna grupa (još) nije zabljesnula u smislu da za nju zna šira kulturna javnost: za bljesak je danas potreban znatno radikalniji pristup nego što je bio potreban prije desetak godina. Ipak, u zagrebačkim književnim krugovima zadnjih godinu dana pažnju privlači Književna grupa 90+. Ona, kako joj ime kaže, okuplja uglavnom pjesnike i pokojeg prozaika rođene nakon 1990, generacije iz koje još nije proizašlo mnogo afirmiranih autora. Grupa trenutno broji 10 članova: Lana Bojanić, Jakob Filić, Marija Janković, Vedran Jurić, Antonio Karlović, Lara Mitraković, Ante Nenadić, Ema Pavlović, Josip Razum i Vigor Vukotić.

Jedan od osnivača, Josip Razum, u intervjuu za časopis Ne-ma i sam se poziva na eventualiste, ističući da nakon njih nije postojala nijedna grupa mladih autora. Njihova predstavnica, i vjerojatno najpoznatije ime ekipe, Lana Bojanić ističe da, za razliku od eventualista, prvotna svrha njihova okupljanja i nije bila težnja k afirmaciji.

Sve je krenulo od Josipa Razuma i mene, kada smo pokušali naći ljude iz generacije koji pišu. Probali smo sistemom „ko zna nekog ko bi mogao znati nekog“ i počeli se lagano skupljati. Cijela stvar počela je dosta neozbiljno: nađemo se, komentiramo si radove i pokušavamo si pomoći. U samom početku nije bilo nikakve ideje da se s tim igdje ide. Ali onda, kad smo se skupili i shvatili da ima kvalitetnih ljudi, počeli smo razmišljati kako da se to nekako vidi! Jer mi postojimo, nas se objavljuje, ali sve je to na kapaljku, po sitno.

Početak plusovaca zapravo pokazuje prirodnu težnju za formiranjem umjetničke grupe. To je želja za okruživanjem ljudima koji dijele slične interese, što djeluje vrlo poticajno na razvoj stvaralaštva. Svatko tko piše i drži do svog pisanja, ima potrebu da čuje tuđi komentar ili kritiku i odluči hoće li to prihvatiti ili ne. Po tom sistemu funkcioniraju i radionice tzv. kreativnog pisanja, samo što u ovome tipu književne grupe ne postoji centralni autoritet zbog kojeg se polaznici sastaju i čije im je mišljenje najvažnije. Stoga 90+ može poslužiti kao sjajan uzor piscima-početnicima: prije odlazaka na književne radionice pametno je pokušati formirati vlastitu ekipu koja će potaknuti produkciju tekstova i doprinijeti kvaliteti istih.

Sve češća javna čitanja grupe nastupila su naknadno, kao završna ideja potrebe za promocijom.

Razmišljali smo o tome da pokrenemo časopis ili objavimo zbirku, ali onda smo se odlučili za varijantu javnog čitanja. Prvo čitanje bilo je u Titušu… Sve je to bilo „ako prođe, prođe“, pa nas je oduševilo što u publici ima čak 5 ljudi koje nitko ne zna i tada smo krenuli razmišljati da bismo s tim mogli ići dalje! Forma je dobra jer nije zahtjevno: ljudi vole nekud izaći, nije fizički naporno kao stajanje na koncertu i kratko traje. Podijelimo ljudima pjesme da lakše prate i to je to… Malo prokomentiraju, popiju pivo i odu doma!

Foto: Facebook / Književna grupa 90+

Foto: Facebook / Književna grupa 90+ – čitanje u Kavezu

Grupa je od svibnja prošle godine imala pet zagrebačkih čitanja (spomenuti kafić Tituš, Močvara, Booksa, Kavez, KSET) i jedno inozemno: u Sarajevu. Na čitanjima prakticiraju open mic pristup, što znači da na scenu može doći bilo tko, uzeti mikrofon u ruke i pročitati svoje radove, čime pokazuju da nisu zatvorena skupina, već fleksibilna družina koja ne stvara zid između publike i sebe, a koja je usto i otvorena prema novim članovima.

Plusovci naglašavaju da njihovo ime nikako ne znači generacijsku ograničenost, već da je ono nastalo tek naknadno, nakon što su zaključili da je to brojka koja ih povezuje. No generacijska bliskost sasvim je uobičajena pojava za umjetničko grupiranje, a mračne devedesete svakako u sebi nose snažnu simboliku. Za svoj glavni cilj ističu izdavanje zbornika, što trenutno i pokušavaju dogovoriti. To je logičan slijed događaja nakon kojega će biti prostora da se iz ove ekipe iskristaliziraju pojedina književna imena. Kao što je bio slučaj s eventualistima, zbornik će im svakako utrti put za izdavanje samostalnih knjiga. Ne preostaje nam ništa drugo nego promatrati razvoj događanja i ustanoviti kakav je bio utjecaj ove grupe na njezine pojedince i hoće li možda sam naziv 90+ kroz desetak godina imati kultni status.

Književnost izvan metropole: periferija ili novi centri?

Hrvatska metropola ujedno je i književni centar: u njoj se događa većina književnih festivala, na tjednoj bazi se organizira po nekoliko književnih tribina i čitanja, u njoj su sjedišta većine nakladnika i u njoj prebiva većina afirmiranih pisaca. Ako je igdje moguće govoriti o pluralnosti književne scene, moguće je u Zagrebu, što i nije neobično s obzirom na to da ima veći broj stanovnika nego po veličini četiri preostala hrvatska grada zajedno.

No naravno da i u ostalim sredinama ima književnih entuzijasta koji pokušavaju pokrenuti literarnu scenu i time svoju sredinu učiniti vidljivijom na hrvatskoj kulturnoj karti. Najpoznatije su takve grupe riječki Ri Lit i zadarski Zapis (zadarski pisci). One su po načinu formiranja nešto drugačije od gore spomenutih: dok su se eventualisti i plusovci povezali po generacijskom ključu, one se povezuju po lokalnom. Njihov rad usmjeren je prvenstveno ka formiranju lokalne književne scene, pa tek onda ka djelovanju na općenacionalnoj razini. No u krajnjoj liniji, i te grupe funkcioniraju po sličnim principima: u javnost istupaju zajedno, objavljuju zbornike i organiziraju zajednička čitanja.

Grupa Ri Lit na lokalnoj razini uživa veliku popularnost, često organizira čitanja od kojih je najpoznatija Noć velikog čitanja što se od 2013. početkom godine izvodi u dvorani Filodrammatice. Grupa za svoj cilj također ističe popularizaciju književnosti. Kako je sve počelo, govori Vlado Simcich Vava.

Ideja oko okupljanja književne grupe počela me intrigirati nakon zajedničkog čitanja koje se održalo u klubu Palach, u sklopu sajma koji se danas zove vRIsak, a na inicijativu gospodina Zorana Simića iz VBZ-a. Šest autora je pred punim auditorijem (radi se o manjoj prostoriji iza Galerije kluba) nastupilo sa svojim kratkim pričama, uglavnom objavljivanim, a reakcija je publike bila više nego iznenađujuća i ohrabrujuća. Stoga sam, dobro promislivši, u kolovozu 2012. predložio istim autorima, i pozvao ih još nekoliko, da oformimo neformalnu skupinu koja će promovirati lokalnu književnu scenu. Nakon nekoliko sastanaka, od kojih su neki bili ne baš optimističnog karaktera, došli smo do zaključka da je u redu pokušati se predstaviti riječkoj publici na drugačiji način, snažnim i agresivnim marketinškim pristupom, kao da se radi o rock koncertu kojeg bi bilo suludo ne otići pogledati. Provokacija je bila uspješna, a na predstavljanje Ri Lita u dvoranu Filodrammatice bilo je nemoguće ući nakon što je prostor u potpunosti bio ispunjen publikom, a oni koji su kasnili minutu ili dvije morali su se zadovoljiti stajaćim mjestima daleko iza, u hodniku na samom ulazu.

U skladu s rokerskim imidžom grada, riječki pisci tako stvaraju književnu scenu koja, poput FAK-a, podsjeća na rock-koncerte i time razbija klasični model čitanja književnih tekstova. Kao grupa gostuju i izvan Rijeke, i to na pravim rock mjestima, poput zagrebačke Tvornice kulture, pa se može reći da nastoje djelovati i izvan lokalne sredine, tj. da su više od lokalne grupe. Vava se ne zanosi tvrdnjama o važnosti njegove grupe za kulturni život na nacionalnoj razini, no također ne smatra Rijeku ni na koji način podređenu metropoli:

Književnost je univerzalna, sposobna je preživjeti u svakakvim okolnostima, pa i u svojevrsnoj medijskoj izolaciji. Ri Lit možda ne predstavlja vrhunski intelektualni doseg u nacionalnim okvirima, vjerojatno ćemo se kao književna skupina morati nastavljati još godinama dokazivati da dostignemo britkost, ujednačenost, na koncu i opravdanost postojanja da bi nas se shvatilo zaista ozbiljno i nezaobilazno u tom literarnom kontekstu. Osim toga, Rijeka zaista nema problema s kompleksom koji bi se nazvao ‘provincijalnim’, kako na području rock glazbe, otkud i crpim svoje iskustvo i primjenjujem kroz nastupe Ri Lita, tako i književnosti. Činjenica da je Rijeka postala europska prijestolnica kulture svakako ne odmaže u tom uvjerenju. Postoji neki intenzitet grada koji nas određuje, zajednička sinergija koja nas udružuje, a naravno katkad i svađa, ali to su uobičajeni odnosi među ljudima, zar ne? Bez obzira na medijsku nepopustljivost velikog broja novina, portala, teve centara i zaobilaženja spomena naših aktivnosti, vjerujem da će književna skupina opstati u nekom obliku, individualnom ili grupnom.

I prije formiranja grupe pojedini su autori već stekli važan status na nacionalnoj razini: Tea Tulić romanom Kosa posvuda, Zoran Žmirić Blockbusterom, Zoran Krušvar zbirkom Zaljubljeni duhovi i Igor Večerina romanom Dva. Tu su još i Kristina Posilović, Robert Vrbnjak, Bojan Mušćet, Alen Kapidžić, Moris Mateljan, Izet Medošević, Željka Horvat Čeč, Enver Krivac, Davor Mandić, Igor Beleš i Milan Zagorac, od kojih su neki nagrađivani na nacionalnim i regionalnim natječajima. Kao grupa rilitovci su 2014. objavili i zbornik Zb(i)rka pripovjedaka RI LIT koji je uredio Milan Zagorac, a do kraja 2019, povodom EPK, planiraju realizirati novo izdanje koje će obuhvatiti stare i nove članove, s potpuno novim tekstovima prevedenim na engleski.

Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Još jedna književna grupa čiji su članovi povezani na lokalnoj osnovi jest Zapis – zadarski pisci. Grupa se počela formirati 2009, okupljanjem entuzijasta koji su započeli oživljavanje književnog života u gradu organiziranjem tribina i dovođenjem poznatih domaćih autora. 2012. je u suradnji s Cekapeom pokrenuta i radionica kreativnog pisanja Otpis, koju su vodili Želimir Periš i Staša Aras, a godinu objavili su zbornik kratkih priča Samo ti pričaj. Autori u zborniku su Mario Padelin, Nikolina Dolfić, Elvis Serdar, Tihana Gambiraža, Želimir Periš, Valentina Mlađen, Ivan-Boško Habuš, Vlatka Basioli, Robert Nezirović, Andreja Malta, Iva Pejković i Igor Eškinja.

Ono što veže pisce je lokalna pripadnost i cilj da se u gradu pokrene književna scena. Želimir Periš kaže da su im svojevrsni uzori u početku bili upravo rilitovci, čija su čitanja bila iznimno posjećena. Nažalost, učinak Zapisova djelovanja nije toliko jak, no ipak postoje čitanja po kafićima i u Gradskoj knjižnici. Kao grupa također nastupaju po Hrvatskoj. Dosad su gostovali, primjerice, u Zagrebu, Splitu, Puli, Šibeniku, a povodom festivala Zadar čita, šire pisanu riječ po udaljenijim mjestima Zadarske županije (Pag, Novigra, Sali, Benkovac).

Periš kaže da zasad ne planiraju izdavanje novog zbornika, no nedavno je izašao prvi broj mjesečnog fanzina Zapisnica. Njime se otvara prilika novim autorima da se afirmiraju prvenstveno na lokalnoj sceni. Od Zadra se, u svakom slučaju, pokušava i može stvoriti sredina koja će ravnopravno stajati Rijeci. U tom procesu svakako treba istaknuti i KaLibar bestival, pokrenut 2013. godine na čelu s Krunom Lokotarom koji je sjajna prilika za komunikacijom lokalne scene s nacionalnom i europskom.

Foto: zapis.hr

Foto: zapis.hr

Rezime

Ono što povezuje sve spomenute grupe težnja je za prodorom u medije i afirmacijom autora, ali i djelovanje s ciljem popularizacije književnosti. Književna grupa u današnjem smislu riječi svakako teži performansu, nastupu, komunikaciji s publikom. Javna čitanja njihova su bitna obilježja, putem njih se izravno stupa u kontakt s potencijalnim čitateljima. Za takvo što zasigurno je djelomično zaslužan i FAK, koji je u Hrvatskoj ipak uspio dijelom demistificirati književnost i koji je izravno utjecao, primjerice, na grupu Eventualizam i njihovo poimanje čitanja kao multimedijalnih spektakala. Slične ideje vide se i u ostalih grupa, možda prvenstveno u rilitovaca čija se čitanja povezuju s rock koncertima. Sve te književne grupe na neki su način FAK-ovi u malom ili to nastoje biti, no put do obnove situacije s početka milenija trenutno je vrlo dugačak.

Stoga nije loše za kraj pitati Krunu Lokotara:

Kakva je književna grupa potrebna da bi danas dospjela u sferu popularne književnosti? Trebaju li to biti već afirmirani autori?

Grupe koje ste pobrojali su raznorodne, a grupu 90 + i ne znam, pa ih ne mogu operativno staviti u formulu. Idealni autori/ce za interes medija, ako je to jedini mogući put do popularnosti, su polu- ili ne-afirmirani. Afirmirani su medijski već potrošeni. To moraju zaslužiti svojim radovima, od pisanog do kopanja komunikacijskih kanala ili ovo drugo netko drugi za njih mora obaviti. Ali, ne vidim masovne medije koji bi podržali išta takvoga, niti u njihovoj agendi postoji prostor za takvo što. Profit nije prijatelj lijepe riječi, neokapitalizam ne zanima lijepo, dobro, istinito. Zato ovaj povijesni trenutak Vlada Arsenić smatra oslobađajućim: e, pa kada već ne možemo ni u medije ni polučiti efekte na tržištu, kada smo već na marigni, pišimo i podržavajmo najbolje, spomenutu platonovsku trijadu.

Naravno, sve nas može dugoročno spasiti samo suvisla kulturna politika kao dio suvisle politike. Smjernice te politike su dokučive, postoji ‘know-how’, ali nema volje da se provede. Čak ni novac nije problem, to je cijena kojeg tenka ili malog preusmjeravanja iz Crkve u kulturu. Pa ako se može cijena nafte u cijelom svijetu dići za dva-tri puta, i spustiti po potrebi, ili uvjeriti nekoga da je Hitlerov vazal Pavelić bio osloboditelj, kako se ne bi moglo ljude privesti knjizi?

Foto: Facebook / KaLibar bestival

Foto: Facebook / KaLibar bestival – Kruno Lokotar i Želimir Periš

Naravno, ključ uspjeha nije u rukama književnih grupa, kao ni festivala ili bilo koje druge zasebne jedinice u kulturnom stroju, već odgovornost leži prvenstveno u medijima i široj kulturnoj politici. No umrežavanje pisaca i književnih entuzijasta itekako je važno, a ono počinje od lokalnih i generacijskih okupljanja i suradnji na pojedinim projektima. Aktualne književne grupe tome svakako mogu pridonijeti, počevši prvenstveno od svog djelovanja na sceni koje i njima samima otvara prostor k afirmaciji. Što je sredina manja, nužnost suradnje je veća: isprepletenošću grupacija kreativnih pojedinaca i kvalitetnih kulturnih sadržaja stvara se plodno tlo za dobru kulturnu proizvodnju. Stvaranjem umrežene mase možda se probudi i interes za kulturnu politiku… tko zna!

Komentari