Preporuka: Khaled Hosseini – Tvorac (ne)svakidašnjih priča o ljubavi i prijateljstvu koje ne poznaju granice

Ako nekako niste čuli za Khaleda Hosseinija vjerojatno ste živjeli pod kamenom ili jeli snijeg na Antarktici zadnjih 10 godina. Jer čak i da niste knjiški moljci (što vam, iako nevoljko, opraštam), teško ste uspjeli izbjeći „Goniča zmajeva“, ekranizaciju prvog djela ovog sve popularnijeg afganistanskog pisca. Priča o prijateljstvu dvojice dječaka, o okrutnosti i ljubavi, strahu i nadi isprepletena s terorima talibanskog režima i političkom situacijom u Afganistanu. Kako su činjenice iznesene s brutalnom iskrenošću i preciznošću koja duboko zastrašuje od početka do kraja, The American Library Association objavila je da se u 2008. u više navrata pokušavalo zabraniti roman, dok je afganistansko ministarstvo kulture zabranilo prikazivanje filma.

“Rekao bih da istina glasi da svi, usprkos nepojmljivo ništavnim mogućnostima, čekamo da nam se dogodi nešto izvanredno.”

“Gonič zmajeva” proveo je više od 100 tjedana na listi bestselera New York Timesa, a druga knjiga “Tisuću žarkih sunaca” zadržala je svoje mjesto na listi bestselera čitavu 2007. godinu. Dovoljno o popularnosti govore brojke: prva dva romana prodana su u više od 10 milijuna kopija u SAD-u i više od 38 milijuna kopija u cijelom svijetu. Khaled Hosseini sve je samo ne tipičan pisac: diplomirani liječnik koji je godinama prakticirao medicinu. No, nakon planetarnog uspjeha romana prvijenca odlučuje u potpunosti zamijeniti bijelu kutu papirom i olovkom.

“Postoji samo jedna vještina koju žene poput tebe i mene trebaju savladati u životu, a ta se ne predaju u školi. Samo jedna vještina. A ta glasi: tahamul. Trpi.”

“Što da trpim, Nana?”

“A, ne brini se ti za to” – reče Nana. “Toga ti neće nedostajati.”

“Tisuću žarkih sunaca” djelo je koje me se osobno najviše dojmilo, vjerojatno iz lakšeg poistovjećivanja s glavnim ženskim likovima koji predstavljaju odmak od toliko uobičajenijih muških protagonista. Prijateljstvo između dvije žene, nametnuto i prisilno, kroz trideset se godina pretvara u nešto neopisivo moćno, silu koja mijenja svaku od žena osobno, snagu koja čitatelju neprekidno tjera suze na oči. 

Marjam s petnaest godina šalju u Kabul kako bi se udala za Rašida, čovjeka trideset godina starijeg od nje. Nakon dva desetljeća nesreća i užasa, pod njihov krov dolazi Lejla, mlada djevojka kojoj je rat sve oduzeo. Njima ne preostaje drugo nego naučiti kako preživjeti u Afganistanu kojeg opsjedaju talibani, paljbe, bombe, glad i neprekidne tone beznađa.

Ježi mi se koža sada kada pišem recenziju dok se prisjećam okrutnosti kojima su dvije ranjene žene bile izložene čitav život, sveopćoj nepravdi i nesrećama koje je uopće teško i zamišljati iz ugodne topline suvremene, reći ćemo Europe. 

“Lajla je nastavila dalje. Jer, na kraju krajeva, zna da drugo ne može. To, i nadati se.”

Posljednji naslov, “I odjeknuše gore” dočekan je i u Hrvatskoj prošle godine, sa sada već izgrađenom nestrpljivošću i uzbuđenjem koje su čuva za Hosseinijeve romane. 

Roman se, za razliku od prethodnih, sastoji od više priča koje (samo naizgled) nisu previše povezane. Sve počinje davne godine kada je siromašni Sabur prisiljen dati svoju kćer Pari bogatašu u Kabulu kako bi uspješno preživio i nahranio ostatak obitelji. Iz te početne točke isprepliće se čitav niz njezinih grana, preko prijatelja i potomaka obitelji, kroz čitav svijet: Kabul, Pariz, San Francisco, Tinos. Priče unutar priča, nebrojene sitnice i trivijalnosti koje kroz vrijeme postaju neraskidive poveznice najrazličitijih ljudi. Svaka je priča manje ili više bolna, svaki će čitatelj zasigurno pronaći barem jednu koja će ga pogoditi u ono, neko posebno mjesto. Roman je prepun velikih životnih lekcija o životu, prijateljstvu, obiteljskim odnosima, izdajama i žrtvama koje nikada ne prestaju, čak ni desetljećima kasnije, na nekom drugom kontinentu. Jednako tako, Hosseini nas iz stranice u stranicu zasipa svojim malim mudrostima pretočenim u jednostavne rečenice nakon kojih zastaneš, uzmeš koju minutu više i razmisliš, jer “Ali vrijeme je poput šarma. Nikad ga nemaš toliko koliko misliš.”, a “Ljepota je krupan, nezaslužen dar koji se dijeli nasumce, glupavo.”

Khaled Hosseini autor je za sve vas koji ste željni spoznaja o drugoj kulturi i (ne)svakidašnjih priča čije će vam burne emocije još dugo ostati prilijepljene za kutke mozga, prisjećajući vas na ljubavi i prijateljstva koja ne poznaju granice.

“Nađoh tužnu malu vilu

Papirovac gdje baca sjenu

Znadem tužnu malu vilu

Što pade vjetar kada pirnu.”