Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Knjige

Preporuke knjižničara

30.05.2014. Ziher.hr
Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Po većini istraživanja i provedenih anketa u Hrvatskoj velika većina ljudi ne čita (ili čita vrlo malo)  knjige. Je li razlog tomu nedostatak vremena ili volje sami najbolje možete procijeniti. Međutim, ukoliko ste iznimka, i spadate u ugroženu vrstu zvanu čitači, svakako održite tu dobru naviku. Kao poticaj tome donosimo vam pet knjiga koje je preporučila Andrea Horić, doktorica znanosti, a ujedno i voditeljica biblioteke Pravnog fakulteta.

Foto: lafinestradigital.com

Foto: lafinestradigital.com

Enrique Vila-Matas: Dublineska

Roman Dublineska u hrvatskom izdanju Edicije Božičević, 2010. djelo je jednog od najvažnijih i najoriginalnijih pisaca suvremene španjolske književnosti Enrique Vila – Matas (1948.).

Umjesto opisa, nekoliko citata iz knjige:

»Pripada sve rjeđoj lozi učenih književnih izdavača. I svakoga dana potresen prisustvuje predstavi u kojoj gleda kako plemenita grana njegova zvanja – izdavači koji još uvijek čitaju i koje je oduvijek privlačila književnost – početkom ovoga stoljeća neprimjetno izumire. […] Neuspjeh završen faze pripisuje vlastitoj tvrdokornosti prema izdavanju pomodnih gotičkih priča i ostalih besmislica, zaboravljajući pritom dio istine: kako se nikada nije isticao dobrom ekonomskom računicom i kako, usto, moguće da mu je naštetio njegov prekomjerni fanatizam prema književnosti.

Samuel Riba – Riba, kako ga svi zovu – objavio je mnoge od velikih pisaca svojega vremena. Nekima tek jednu knjigu, ali i to je bilo dovoljno da se ubroje u njegov katalog. […]

U svojoj sobi u Lyonu, tijekom beskrajnih sati zatvorenosti, odlučio je sastaviti jednu opću teoriju romana koja, temeljeći se na učenjima koja je od prvoga trena bio zapazio u Obali Sirta, postavlja pet elemenata koji su mu se učinili neizostavnima za roman budućnosti. Ti elementi koje smatra bitnima su: intertekstualnost; povezanost s visokim pjesništvom; svijest o moralnom krajoliku u ruševinama; lagana nadmoć stila nad radnjom; čin pisanja doživljen poput ure koja napreduje. […]

Ustaje, na trenutak ostavlja računalo – čini se da je ovog jutra osuđen ići od Gutenberga prema Googleu i od Googlea prema Gutenbergu, cijelo vrijeme kormilareći između dvaju tokova, između svijeta knjiga i onog mrežnog – […] Ići će u Dublin. Dijelom kako bi imao što raditi. Kako bi se osjećao štogod zaposlenijim u svojem životu umirovljenika. A djelomice i zbog toga što ga jedan neobičan san privlači prema tom mjestu.« (Vila-Matas, Enrique. Dublineska. Zagreb: Edicije Božičević, 2012.str. 7; 10; 60; 65)

Foto: dugirat.com

Foto: dugirat.com

Konrad Paul Liessmann: Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja

Konrad Paul Liessmann (Villach, 1953.) je sveučilišni profesor na Fakultetu za filozofiju i obrazovne znanosti Sveučilišta u Beču i jedan od najistaknutijih i najcjenjenijih austrijskih znanstvenika. Osim sveučilišnog rada, bavi se i esejistikom, publicistikom i književnom kritikom, a od 1986. uređuje i seriju Philosophicum Lech pri bečkoj nakladničkoj kući Zsolnay.

 

Umjesto opisa:

 

»Debate oko elitnih sveučilišta i uvjeta studiranja dospijevaju na naslovnice novina i magazina, navodno manjkava kvaliteta škola i sveučilišta – PISA – dovodi do obrazovno-političkih ataka panike, kult i borba za vrhunske istraživače i potencijalne nobelovce sročuju se kao nacionalne potrebe, u medijima se množe science-produkti, insceniraju se ne samo kratki simpoziji o svim zamislivim temama, nego su tu i duge noći posvećene znanosti i istraživanjima, a jedna od najuspješnijih tv-emisija općenito je šou znanja. […] Neohumanizam je ideju obrazovanja formulirao kao program čovjekova samooblikovanja i obrazovano građanstvo živjelo je po njoj kako je znalo i umjelo. No ideja obrazovanja prestala je biti cilj i mjerilo za središnje momente produkcije, posredovanja i prilagodbe znanja. Ti mehanizmi danas ne funkcioniraju samo onkraj ideje obrazovanja, nego upravo naglašavaju njezinu odsutnost. […] Svekolika teorija obrazovanja danas, mjerena onime što je u europskoj tradiciji počevši od antike podrazumijevalo mogućnost čovjekova obrazovnog oblikovanja, morala bi stoga u nastavku Adornova kritičkog programa biti „teorija neobrazovanosti“. Neobrazovanost pritom ne označuje jednostavnu odsutnost znanja, kao ni stanovit oblik nekultiviranosti, nego katkada posve intenzivno postupanje sa znanjem onkraj svake ideje o obrazovanju. Neobrazovanost danas nije ni individualni propust, niti rezultat promašene prosvjetne politike. Sudbina je to svih nas, jer se radi o nužnoj posljedici kapitalizacije duha.«

(Iz Predgovora; Liessman, Konrad Paul. Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2008.)

Foto: aschehougagency.no

Foto: aschehougagency.no

Lars Fr. H. Svendsen: Filozofija rada

Lars Fr. H. Svendsen (1970.) je profesor na Institutu za filozofiju Sveučilišta u Bergenu i urednik Norveškog filozofskog časopisa (Norsk filosofisk tidskrift). Autor je desetak objavljenih knjiga u mnogim europskim zemljama, među kojima su i neke prevedene na hrvatski jezik.

Iz knjige:

»Moj prijatelj Olav radio je u pošti i tako lakše plaćao račune dok je studirao. Njegov se posao sastojao od preokretanja vreća pošte. Naime, tako je provjeravao jesu li neka pisma zapela na dnu vreće. Jednog dana, okrećući jednu od vreća, suočio se s potpunim besmislom ljudskog postojanja i briznuo je u plač poput malog djeteta iako je, kao dobar protestant, samo nastavio obavljati svoj posao dok su mu suze klizile niz lice. Problem je bio u tome što nije vidio kraj svojeg posla jer je znao da vreće pošte nikada neće prestati pristizati. Činilo mu se da nema napretka i da se jedno te isto stalno ponavlja. […] Ne postoji razmak između nas samih i vanjskog svijeta, nego se uspostavlja fundamentalno jedinstvo. Do toga povremeno dolazi kada se bavimo sportom, ali to se može dogoditi i na radnom mjestu. Kada potpuno utonemo u rad, gubi se osjećaj odvojenosti pa se stapamo s aktivnosti koju obavljamo. […]

Jedan od aspekata pronalaženja smisla u onom što radimo predstavlja užitak u samoj aktivnosti dok to radimo. Takva vrsta smisla obično jako brzo nestaje. Postoji i važnije egzistencijalno pitanje vezano uz ukupni smisao onog što radimo, kao i pitanje vodimo li bogat smisleni život. Dakako, to pitanje obuhvaća puno više od rada i tiče se našeg cjelokupnog života.« (Rad i smisao, str. 39 i dalje; Svendsen, Lars Fr. H. Filozofija rada. Zagreb: TIM press, 2012.)

Zanetti, Jole.JoleZanetti, Jole: Odvratne priče

Talijanska spisateljica Jole Zanetti slika riječima i tekstualno nijansira potresnom preciznošću fatalne posljedice neshvaćanja i samoće. Njezine priče nisu autobiografske, ali one donose situacije koje su pojedine spisateljici bliske osobe doživjele ili je sama iskusila. Zanetti u jednom intervjuu i sama kaže: „Ovdje ne sagledavam život u globalu, već samo neke njegove aspekte, neke određene trenutke. Muškarci moraju naučiti razumjeti ženski svijet, o ravnopravnosti se toliko govori, no potrebno je sve to i primjenjivati.«

Umjesto preporuke:

»Prihvativši savjet pisca, jamačno muškoga roda, moramo priznati da je izdavač bio uistinu hrabar kad je zakoračio u onu drugu zemlju, potpunoma žensku, mučnu zemlju koja nikada ne luči razlike između ljepote krajolika i njegovih zamki, njegovih odvratnih izazova. […] Ovo su priče koje, preko ženske osamljenosti, govore o osamljenosti svih nas i čine to oruđem prave književnosti – iskrenošću i poštenjem, a zatreba li, i brutalnošću.« (iz Predgovora Luca Doninelli; Zanetti, Jole: Odvratne priče. Zagreb: Durieux, 2010.)

Foto: therebelkind.blogspot.com

Foto: therebelkind.blogspot.com

Jacques Ranciére: Mržnja demokracije

Jacques Ranciére (1940.), utjecajni francuski filozof i profesor emeritus na Sveučilištu Paris – VIII, autor je brojnih knjiga o političkoj filozofiji i filozofiji umjetnosti, a u jednom od intervjua o biti demokraciji govori: »Moramo jasno razlikovati demokraciju od države, naime, demokraciju kao formu političke prakse. Moja ideja je da je demokracija moć naroda, a ta moć ne može biti izjednačena sa specifičnom formom države. Zato se trudim elaborirati vrlo specifičan odnos između koncepta politike i koncepta demokracije.«

Iz knjige:

»Mlada žena koja Francusku ostavlja bez daha pričom o imaginarnoj agresiji; adolescenti koji odbijaju skidati svoj veo u školi; nedostatak društvene sigurnosti; Montesquieu, Voltaire i Baudelaire koji zamjenjuju Racinea i Corneillea u tekstovima na maturi; zaposlenici koji protestiraju u korist održanja mirovinskog sustava; jedna visoka škola koja ima postupak za paralelno prihvaćanje učenika; uzlet tele-stvarnosti, vjenčanje homoseksualaca i umjetna oplodnja. Beskorisno je tražiti što je zajedničko događajima tako različite prirode. Pa ipak su nas stotine filozofa ili sociologa, politologa ili psihoanalitičara, novinara ili pisaca zatrpali tim odgovorima u knjizi za knjigom, članku za člankom, u emisiji za emisijom. Svi ti simptomi, kažu nam oni, očituju jednu te istu bolest, sve te posljedice imaju isti uzrok. Ta se bolest zove demokracija, odnosno carstvo beskrajnih želja pojedinaca iz modernog, masovnog društva.« (iz Uvoda; Ranciére, Jacques. Mržnja demokracije. Zagreb: Naklada Ljevak, 2008)

 

 

Komentari