Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Knjige

Primo Levi: Čovjek koji se rodio, preživio Holokaust, i umro

31.07.2016. Filip Drača

Mnogo se u klasičnoj filozofiji, od Platona nadalje, govorilo da umjetnička inspiracija dolazi od bogova (ili Boga), od muza, anđela ili nekog drugog uzvišenog izvora. Odakle je onda došla umjetnička inspiracija čovjeku koji je preživio Auschwitz i nije ništa objavljivao prije Auschwitza? Ili su stari filozofi bili u krivu, ili ima neke uzvišenosti i u divovskom uništenju Holokausta. Neki su židovski pisci rekli, na kraju krajeva, da je Holokaust dokaz tome da božanske nivoe razaranja nalik Noinom potopu može doseći i čovjek, ne samo Bog.

Primo Levi je rođen 1919. godine u Turinu, u Italiji. Govori se da je oduvijek bio nježna i plaha osoba: kao dijete nizak, povučen i marljiv u školi, kao odrastao čovjek suzdržan i ozbiljan. Fašistički je pokret taman dolazio na vlast u Italiji kad je Levi rođen, i cijelog je života trpio zbog svojeg podrijetla, mada je u isto vrijeme imao nevjerojatnu sreću. Uspio je steći sveučilišno obrazovanje čak i kad je ono Židovima postalo zabranjeno, i to samo zato jer je bio toliko revan učenik da je završio školu godinu dana prije nego što je zabrana stupila na snagu. No, na njegovoj diplomi je ipak pisalo da je Židov, jer naravno da je pisalo.

U Drugom svjetskom ratu će pokazati izuzetnu snagu koja se krila ispod nježnog dojma kojeg je ostavljao. Priča o tome kako je završio u najzloglasnijem konclogoru nacističke Njemačke počinje sa njegovim gerilskim aktivnostima u talijanskim partizanima. Bio je zarobljen, i trebao je biti streljan – i, ironično, bio je pošteđen streljanja kada je priznao da je Židov, jer je Židovima ipak posebna vrsta egzekucije bila namjenjena. Poslali su ga u Auschwitz, u kojemu je prosječan životni vijek zatvorenika iznosio tri mjeseca, prije nego umre od teških uvjeta logorskog života.

Očito je trebao umrijeti, no uspio je snaći se u logoru i izdržao punih jedanaest mjeseci prije nego što je logor oslobodila Crvena Armija. Pošto nije bio sposoban za teži fizički rad, nisu ga slali na robovanje koje je oduzelo živote mnogim drugima. Nije umro od gladi ili neke bolesti djelomično i zato jer je uspio dugo vremena potkradati sam logor bez da bude uhvaćen. Njegova je logorska priča skoro pa jedno živo i ostvareno literarno djelo; da je pisao fikciju, našlo bi se tu nešto za svaku vrstu publike. Kada su Rusi rane 1945. došli pred sam logor, mnogi su zatvorenici evakuirani da bi umrli na prisilnom maršu koji je uslijedio. No, Levija nisu odveli zbog bolesti, i imao je nevjerojatne sreće do samog kraja. Živ je dočekao Crvenu Armiju, i pisac je bio rođen.

Upravo je Holokaust stvorio Prima Levija kao autora, i može se reći da su pisci inspirirani Holokaustom  (pogotovo ako su mu svjedočili iz prve ruke) imali uvid u čovjeka kakvog nije imao niti jedan slavljeni književni autor od Homera do Tolstoja. Pod dojmom svojih doživljaja Levi će napisati Zar je to čovjek?, djelo koje je, kako mu naslov govori, izraz iznenađene indignacije nad nezamislivom okrutnošću za koje su ljudi sposobni. Stari su filozofi o čovjeku gotovo uvijek govori dvije stvari: čovjek je racionalna životinja, i čovjek je politička životinja. No, tek smo u dvadesetom stoljeću i njegovim katastrofama shvatili što to zapravo znači. Holokaust nije ubio samo ljude, već i Čovjeka, i svaki se humanizam nakon njega razotkrio kao tašto samolaskanje o vlastitoj plemenitosti.

Levi je osim toga pisao i poeziju i kolekcije kratkih priča, koje su uvelike prošle ispod radara jer je njegova direktna pripovjest o Auschwitzu bacila sjenu na njih. Sasvim razumljivo; mnogi mogu pisati poeziju, no rijetki mogu reći što je bio Holokaust. Smatrao je da liberalne i hladnoratovske političke teorije o totalitarizmu uvelike umanjuju značaj Holokausta jer se nacizam po njegovom mišljenju ne može usporediti ni sa jednim drugim političkim uređenjem; kako je govorio, jedino u nacizmu malo dijete može biti dovoljno krivo da ga se smrtno kazni, pošto se neke rase rađaju s krivnjom. Primo Levi je umro 1987. pomalo ozlojeđen nad time koliko se Holokaust relativizirao već za vrijeme njegovog života, i govorio je da njemačkom narodu nije nikada mogao sasvim oprostiti.

Komentari