Proizlazi li umjetnost iz nesreće?

Da ‘umjetnost nikada ne proizlazi iz sreće‘ rekao je Chuck Palahniuk, autor proslavljenog Kluba boraca. Umjetnost je način da prenesemo poruku, da potaknemo neki osjećaj u drugoj osobi razbijajući vremenske i geografske barijere. Da bi umjetnost kao takva nastala, treba joj poticaj, podražaj, inspiracija ako baš hoćete. No, mora li ona nužno proizaći iz nečeg negativnog?

Osobno, smatram da je vremenski rok najveća inspiracija koju čovjek može imati, no još od prvih tragova umjetnosti vidimo da je nesreća mnogima poslužila kao poslušna muza. Tako su već Dante Alighieri i Francesco Petrarca svoju slavu zacementirali pišući poeziju o nedodirljivim, često i udanim ženama i neuzvraćenoj ljubavi koja je tada njima priuštila brojne (slatke) patnje. Svijet će ih zauvijek pamtiti kao najveće pjesnike, ali vrlo vjerojatno i kao vječne paćenike.

I u našoj ne-baš-toliko-davnoj prošlosti možemo pronaći neka od najvećih imena književnosti, koje život nije mazio. Život Charlesa Bukowskog obilježen je neimaštinom, nasilnim ocem vičnim zlostavljanju, knjigama i alkoholom. Izbačen iz vlastitog doma upravo zbog pisanja, slavu je dostigao tek u svojim pedesetima, 70-ih godina 20. stoljeća, a danas je vjerojatno popularniji no ikad.
Svoj je život najvećim dijelom proveo životareći od jednog neisplativog posla do drugog, u društvu mnogo žena, na dnu socijalne ljestvice, ali i čaše. O svemu tome on progovara u svojim djelima: romanima, kratkim pričama i pjesmama. Bukowskoga možete ili voliti ili mrziti, nema sredine. A da biste ga voljeli, prvo biste ga morali razumjeti. Pjesme Charlesa Bukowskog nećete naći u čitanci, jer su iskrene na najbrutalniji način, realne, a po nekima i vulgarne. To je ono što ga čini posebim, izražavanje nečega svakidašnjeg na nesvakidašnji način. No, što njega čini pravim pjesnikom, jest upravo to da je pisao iz vlastite potrebe, a ne razonode ili prihoda. U doba svoje najveće neimaštine, kada nije imao niti za papir, odlučio je odustati od pisanja. Ali nije jednostavno ubiti pjesnika u nekome, makar i samoubojstvom, pa je Bukowski čak i tada pisao pjesme, samo na marginama novina.

Naša prva profesionalna novinarka i veliki borac za prava žena, Marija Jurić Zagorka, podnosila je i svoje žrtve tokom života. Unatoč imućnom podrijetlu, djetinjstvo joj nije bilo sretno. Loši odnosi između roditelja, kompleksi ružnoće i osjećaji manje vrijednosti nabijeni od strane vlastite majke,kao i smrt mlađe sestre, ostavili su ožiljke na toj nadasve inteligentnoj mladoj ženi.

Unatoč očevoj želji da nastavi studij u Švicarskoj, Marija Jurić Zagorka se opet po želji svoje majke morala prisilno udati za Mađara Andriju Matraja. U njihovom kratkom braku Zagorka nije imala mjesta za osobni rast. Svakodnevicu su obilježili konflikti između nje i svekrve ili muža, a on je od nje zahtijevao da piše djela propagirajući mađarizaciju, što je ona dakako odbila, te je nakon tri godine braka napustila muža. Svi ti nesretni događaji nisu pokolebali Zagorku, već su joj oni služili poput goriva za nastavak. Čitavo svoje znanje, školovanje i vještine usmjerila je na rad kako bi se odmaknula od zlosretne sredine u kojoj je živjela.

Bila je prva hrvatska žena novinarka, a njezini romani i danas krase police brojnih domaćinstava. Njezina borba za prava žena ali i njezina biografija, očituje se u njezinim romanima. Još se ne zna točno gdje se u njezinim romanima nalazi granica između autobiografije i fikcije. Smatra se da je njezin roman Kamen na cesti prepun autobiografskih elemenata: glavna junakinja romana muškobanjasta je djevojka koja čezne za toplinom doma. Opisani su i prisilni odlazak u samostan, te mučan život s mužem i njegovom majkom. Djela Marije Jurić Zagorke su u njezino doba bila prozvana „šund literatura za kravarice“ što je bilo izazvano ponajviše strahom od prisustnosti žena u javnome životu i vjerovanju u superiornost muškaraca.

Kleta sudba je vidljivo utjecala na rad jednog od najvećih pripovjedača ikada, Franza Kafke, o čijem smo životu, odrastanju i djelima već izvijestili u članku.

Zasigurno okidač u umu umjetnika mora postojati kako bi se neko djelo stvorilo. Nesreća je osjećaj koji osobno najviše percipiramo. Nikada ne znamo da smo sretni, dok to ne prestanemo biti. I možda nas baš to tada nagna da kažemo svijetu što ga ide, što nam je na duši, da prenesemo poruku svima bez da ispustimo glasa.