novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Prokrastinacija ubija ( „The House That Jack Built“, L. von Trier)

Foto: facebook.com/TheHouseThatJackBuiltByLarsVonTrier
Vrijeme čitanja: 5 minute

„Jako rijetki uspiju proći čitav put da ne izuste niti riječi. Slobodno pričaj. Samo ne vjerujem da ćeš mi reći nešto što već nisam čuo“, izgovara glas u tmini. Pred besmrtnim vodičem Vergeom (Bruno Ganz), ubojicom Jackom (Matt Dillon) i nama gledateljima je očito dug i trnovit put, čitavih 152 minute filma. Vergeove riječi zasigurno bi mogao izgovoriti ili pomisliti i bilo koji prosječan filmski gledatelj koji greškom ili svojom suludom voljom zaluta na projekciju filma The House That Jack Built. Sve je to već viđeno, sve se to već čulo, i to što ovog puta u redateljskoj stolici sjedi nitko drugi do Lars von Trier ne čini ovaj film ništa boljim.

Tko još kupuje skladište smrznute pizze?

Nakon što u uvodnoj sceni Verge dopusti Jacku da ispriča svoju životnu priču film nas vodi kroz pet epizoda u životu ubojice (podsjeća malo na strukturu filma Nymphomaniac zar ne?). Tu saznajemo da je on inženjer ponajviše zbog nagovora majke koja je smatrala da u tom zanimanju leži dobar novac, ali Jack prije svega želi biti arhitekt. Na svom malom privatnom posjedu Jack kreće samostalno graditi idealnu kuću, apsolutno ambiciozno, od samog nacrta.

the house that jack built
Foto: facebook.com/TheHouseThatJackBuiltByLarsVonTrier

Kako su građevina i arhitektura očito kompleksni i zamarajući poslovi, Jack prokrastinira od rada nasumično ubijajući žene (mada mu se omakne tu i tamo koji muškarac). Protagonist ubojstva smatra umjetničkim djelima, stoga sve svoje žrtve drži u skladištu za smrznutu hranu (u ovom slučaju u pitanju je skladište  smrznute pizze), koje je igrom slučaja kupio mnogo prije nego što je i pomislio da bi želio biti ubojica.

Prije zalaženja u bilo kakve detalje i analize, potrebno je raščistiti jednu stvar, Lars von Trier je u karijeri imao brutalnije filmove s mnogo više mizoginije, a provokativne šale (kako na filmovima tako i u javnom životu) su nešto što se od njega svakako moglo očekivati. Stoga većina osuda publike i kritičara koje ovaj rad dobiva ne dolaze od osoba koje ne razumiju redatelja ili nisu navikle na scene neopravdane torture, mutilacije i ubojstva. The House That Jack Built naprosto je film užasno jednostavnih simbolika, jeftine komedije, kojem nedostaje mnogo toga, a ponajviše smisla.

the house that jack built
Foto: facebook.com/TheHouseThatJackBuiltByLarsVonTrier

Ubojstvo kroz očajnu komediju

Prva epizoda filma sasvim je dovoljna kako bi se pojasnila cjelokupna problematika ovog rada. Prvo Jackovo „umjetničko djelo“ postaje neimenovana žena (Uma Thurman) koja ima problema s autom, stoga traži pomoć od vozača prolaznika. Nakon što se divni gospodin Jack zaustavlja sa svojim crvenim kombijem i dijagnosticira da problem nije toliko sama promjena gume koliko činjenica da je auto dizalica (eng. jack) u kvaru on odlučuje pomoći ženi.

Krećući se prema lokalnom majstoru koji bi mogao popraviti dizalicu žena kreće zbijati šale da je Jack ubojica, da je idealno mjesto da sakrije njeno tijelo tamo negdje gore u šumarku, da bi ga njegov kombi svojom bojom mogao malo previše izdati… Desetak predugih minuta poslije Jack dizalicom ubija naivnu, pričljivu paranoičarku te odlučuje da je to savršeno mjesto da navede njegovo zanimanje kao i njegovo poimanje ubojstva kao umjetnosti.

Iako Jack nema modus operandi po kojem funkcionira kao ubojica, sva njegova ubojstva odvijaju se u sličnoj maniri. Žrtva je uglavnom slučajno odabrana glupa, naivna žena, koja strahuje od svijeta, ali eto, ipak se otvori pred Jackom. Nakon toga kreću šale na račun žrtve ili ubojice. Tako, na primjer, u drugoj epizodi nakon ubojstva Jack se sjeti kako bi na mogao objasniti da ima opsesivno-kompulzivni poremećaj pa onda njegova paranoja postaje idiotska šala koja se proteže do kraja epizode. Svako ubojstvo očajnički pokušava biti komično i umjetnički nastrojeno, što bi možda i bilo dobro, kada bi znali koje to razloge ili barem vizije konkretnih umjetničkog djela protagonist ima na umu.

the house that jack built
Foto: facebook.com/TheHouseThatJackBuiltByLarsVonTrier

Sve te divne montaže arhivskih snimaka i inspirativni pozadinski glasovi

Umjesto toga, nakon svakog ubojstva dobivamo montažu u stilu redatelja Mikea Millsa gdje gledamo fotografije, arhivske snimke, YouTube klipove te djeliće prethodnih radova Larsa von Triera. U pozadini, poput onoga što smo navikli od Millsa i Terrence Malicka, dobivamo analizu umjetnosti. U slučaju ovog filma ta analiza uglavnom se svodi na univerzalije, očajan i isprazan pokušaj filozofiranja kroz kojeg je teško reći da se protagonist izražava.

S druge strane očito je da von Trier koristi montaže da bi napravio autobiografsko čitanje umjetnika i stvari kojima je fasciniran. Stoga kroz montaže pratimo gomilu plitke simbolike kako je umjetnik poput ubojice jer slučajno otkriva da posjeduje talent, koji nitko ne primjećuje. On je u početku oprezan, perfekcionista, kreće plijeniti pozornost (stoga u pozadini čujemo Bowiejev Fame) do trenutka kada se dovede u poziciju u kojoj može izbaciti što god želi te će svejedno dobiti pozornost. Pomalo očekivano, kroz montaže dobivamo i čitanje Albert Speera, nacističkog arhitekta o kojem je redatelj već govorio 2011. godine na novinarskoj konferenciji filma Melancholia u Cannesu, nakon čega mu je bio zabranjen dolazak na festival sve do ove godine.

Foto: facebook.com/TheHouseThatJackBuiltByLarsVonTrier

Kuća od tisuću leševa

Nakon dva sata gledateljske torture plitkim egoističnim filmom, von Trier odlučuje okončati svoje djelo apstraktnim kvazi-umjetničkim masturbiranjem. Tu napokon vidimo Vergea (Vergilije – veliki rimski pjesnik koji se javlja u Danteovoj Božanstvenoj komediji i vodi umjetnika kroz čistilište i pakao) i Jacka na granici (eng. verge) stvarnosti, kako se savijaju niz/spuštaju kroz (lat. vergere) tunele beznađa, prelaze mora umjetnosti (La Barque de Dante francuskog slikara Eugèna Delacroixa) i dolaze duboko u podzemlje gdje se Jack naginje (eng. to verge) s ruba (eng. verge) litice i gleda u pakleni oganj.

Da je kojim slučajem The House That Jack Built film B produkcije nepoznatog redatelja koji se pojavio na nekom malom filmskom festivalu ili na streamingu, vjerojatno nikog ne bi bilo briga za njega i rad bi bio zaboravljen nakon dva tjedna. Nažalost, u pitanju je rad nekada značajnog filmskog maestra, prikazan na najprestižnijem filmskom festivalu u svijetu kojeg će prodavati ništa drugo do negativna medijska pozornost koja mu se pruža kako zbog kvalitete tako i zbog navodne brutalnosti, mizoginije i provokativnosti. Ako ništa, Lars von Trier svojim filmom je dokazao poantu da je dostigao trenutak u karijeri u kojem može snimiti što god hoće, a ljudi će na kraju svejedno to otići pogledati.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije. 

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari