Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Istaknuto

Psiho cucak i mačka iz pakla

23.10.2015. Jasminka JanešFoto: Beba - U idealnom svijetu

Šetamo tako neku večer Obi i ja, laganini po kvartu. Obi je sedžuk, ne suđuk , to je hercegovačka kobasica. Eto spomenula sam je i već slinim po tipkovnici, čudo kako je fina.

Dakle, sedžuk iliti  seoski džukac. Našla sam ga u blizini Bjelovara na benzinskoj postaji.

Nikad, ali baš nikad ne otvaraj vrata od auta ako imaš sendvič u ruci. Nanjušio ga je valjda još dok sam ga kupovala u Bjelovaru. Tako ja otvorim vrata, a on sjedi, gleda u sendvič i maše repićem. Ode sendvič. Taj sendvič me je koštao cca 5000 kn do sada.

Hranim živinu sendvičem i mislim kako nikad ružnijeg psa u životu nisam vidjela.

Dlaka na leđima mu strši jedno 5 cm u zrak, mrvicu podsjeća na hijenu. Ima bradu, mršav je da se vidi kroz njega. O prljavštini da ne pričam.

Kažu dečki s pumpe da je tu već tri dana, oni ga hrane, ali ga ne smiju pustiti unutra. Vani je -300°C.

Da ne duljim. Tako ružnog psa nitko neće htjeti i uginut će na hladnoći.

Tako je Obi postao Zagrepčanin.

Koliko moraš biti glup da u kuću u kojoj imaš staru mačku dovedeš psa?

Otprilike kao ja.

Moraš nešto znati o mačkama. One misle da je stan njihov, a mi smo posluga.

Naša mačka istinski mrzi bilo koji oblik veselja. Pokušaj se nasmijati u njenoj blizini.

Neki su pokušali i otišli doma s fantazmagoričnom tetovažom po licu i rukama.

Jedna Bebina prijateljica je pobjegla iz wc-a spuštenih hlača jer je u zadnji čas skužila Mačka na perilici.

I onda dođe pas.

Dahtavac koji trči za njom i pokušava se igrati je nešto što treba ubiti. Dala je zbilja sve od sebe.

Na stranu stara mačka, naučio ju je respektirati u vrlo kratkom roku.

Foto: Beba - U što buljiš?

Foto: Beba – U što buljiš?

Ukratko, osim što je bolno ružan, bio je i bolestan. Piroplazmoza, netko mu je nabio vritnjaka ili ga je udario auto, uglavnom, rep mu nisi smio taknuti. Vjeruj ili ne, imao je i laringitis.

Moj crni fond otišao je veterinaru. Plus cijepljenje, plus ovo, plus ono. Pa ti spasi cucka.

Mogla sam kupiti novi kauč i štednjak i… Ali što je to prema činjenici da imaš psa koji te uopće ne sluša, skače po gostima, pojede tri daljinska i hoće zaklati apsolutno svakog mužjaka na kojeg naiđe. I nije izbirljiv, s jednakim žarom će napasti pinča i rotvajlera.

Tog psa ne voli nitko osim Bebe i mene. No dobro, voli ga i Ana, koja tako žarko želi imati psa da joj je i Obi super. I Tami, ona ima lijenog debelog bigla, pa joj hiperaktivni psiho od cucka dođe k’o osvježenje.

Za mačku još uvijek imamo otvoren natječaj. Tražimo bar jednu (1) osobu kojoj će se ta mačka svidjeti.

Moram priznati, al nemoj nikome reći, da ne dođe do Bebe. To što je Obi takav, uglavnom je ona kriva. Kad njih dvoje u šetnji sretnu, ne sretnu, vide, u daljini psa većeg od prosječne mačke, Beba bježi na drugu stranu i vuče sirotog Obija koji naravno misli da im prijeti neka strašna opasnost i laje da ga čuje cijeli kvart.

Samo šetnja

Vratimo se mi na početak. Šetkaramo tako i prilazimo uglu ulice. Odjednom se lajna napne. Opa, pomislim ja, tu je neki pas. Taman što završim misao, iz mraka izroni bijeli pudl. Panično se osvrćem ne bih li ugledala vlasnika jer ako je pas druželjubiv, Obi će ga pojesti i ispljunuti kosti. Uto evo i gazde, malo sporiji, stariji i puniji gospodin.

– Pozovite psa, jer ovaj moj baš i nije druželjubiv.  – i mrvicu uzmaknem

Zove on njega, ali ovaj to shvati pogrešno i ravno na Obija, veselo mašući repićem.

Obi je već spreman za masakr, reži i vuče lajnu. Mali je već kod nas. Počinje ples. Vrtim se u krug pokušavajući  držati Obija iza sebe, stanem polovicom stopala na rubnik, izgubim ravnotežu i nađem se na sve četiri. Gospodin sav zabrinut stoji iznad mene.

– Jeste dobro?

– Ma jesam. – ustanem i skontam da mi je ispala lajna.

Ustrčimo se oboje, koloplet ljudi i pasa i odjednom ugledam lajnu. Hop, stanem na nju, ona se napne i pošalje gospodina u moj prethodni položaj.

Sad stojim ja iznad njega.

– Jeste dobro?

– Izgledam li vam dobro?

Naravno da ću pomoći čovjeku, krenem prema njemu i zapetljam se u lajnu koja je njemu ispala dok je letio prema betonu. Na putu prema dolje, hvatam po zraku nešto konkretno što bi me zaustavilo. Nema.

Gospodin koji je napola ustao, našao mi se na putu i završio izvaljen na bok, a ja opet četveronoške.

Ustanem i čujem odozdo:

– Molim vas, nemojte mi pomagati.

Osvrnem se da vidim gdje su oni zbog kojih je sve započelo. A oni uredno, svaki na svojoj strani , zapišavaju grmlje.

I tad je krenulo. Iz trbuha prema plućima, podiže se u valovima. Uskoro je u grlu. Smijeh.

Ali njemu koji se još uvijek koprca pokušavajući ustati nije smiješno.

Glupačo, misli na nešto tužno. Nabrajam u sebi tužne stvari brzinom svjetlosti, ništa ne pomaže. Čeljust sam zgrčila, oči su mi ko šestobanke. Poletim i zgrabim Obija, ispuštam zvuk kao express lonac. Uz jedno prokmečano oprostite, pobjegnem koliko me noge nose.

Čim sam zamakla za ugao, odvalim se smijati, suze teku potocima, sve me boli, ali ne mogu prestati. Srećom bilo je već kasno navečer, tek pokoji prolaznik. Neki su se smijali sa mnom, neki su me zaobišli u širokom luku. Obi misli da je dernek, skače, laje , žvače svoju lajnu. Uprizorena ludnica.

Dođem doma i pokušam ispričati Bebi što se dogodilo. Moš mislit. U glavi stalno vrtim film, slow motion i kako da prestanem.

U Bebinim očima vidim da razmišlja u koju ustanovu će me smjestiti. I žao joj je, al što se mora…

 

Koliko blesav moraš biti da na more vodiš psa i mačku

Otprilike kao ja.

Kad idemo zajedno na more, netko uvijek ostane s Mačkom doma. Ali eto te godine nije imao tko.

– Ma nije problem, povest ćemo i mačketinu.

– A tamo, što ćemo tamo, pa ona je kućna mačka.

– Pa ni tamo nećemo boraviti pod vedrim nebom, nego u kući.

Došli smo na more i prvo spremili mačku u kuću. Prozori širom otvoreni, na njima mrežice protiv komaraca, idealno. Ima zraka, a ne može van.

Obi je dobio mjesto pod maslinom, oko koje je sagrađena terasa.

To se nije pokazalo osobito pametnim.

Taman smo sve raspremili i sjeli na zasluženu kavu s pogledom na more u namjeri da uživamo maksimalno.

Odjednom Obi skoči i zauzme stav. Pogledam dolje niz cestu, idu ljudi s malim pesekom.

Nebitno. Ograda je oko terase. Je, frišku figu. Moj Obica se zaleti i preskoči ogradu dok trepneš.

– Mama, mama! – dere se Beba

– Obi, Obi! – derem se ja

Ni jedno ni drugo nema efekta.

Obi je već maloga natjerao uz stepenice, pa u brdo. Zašto uvijek mora biti komplicirano, zašto ga nije mogao natjeravati po ravnoj cesti?

Poletim ja uz brdo, derući se iz sveg glasa. Prijeđem nekih dvadeset stepenica i odustanem.

Ne mogu, dobit ću srčani. Ni Obija ni malca nigdje na vidiku. Vratim se na terasu. Beba je na rubu suza.

– Nešto će ga zgaziti, a ako ga i ne zgazi, neće se znati vratiti.

Slažem se s obje postavke, ali nemam snage naganjati ludog cucka po mjestu.

Prošlo je neko vrijeme. Svakog susjeda koji prođe pitamo jeli vidio malog žutog psa.

Baš nitko.

Svatko ko prođe još jednom, pita:

-Jel se vratio?

Odem spremati večeru, ne želim se više uzrujavati. Beba u sobi čita knjigu.

Izađem na terasu, a Obi spava pod maslinom kao klada.

Kako smo izgubili i Mačka

O da, uspjelo nam je i to. Mačak je Bebin, pa je ta tragedija imala apsolutno drugi tretman.

Cijelo mjesto smo oblijepili posterima s haikuom o izgubljenoj mački.

“Kasno ljeto.

Oblak u moru.

Nema mačke, avaj, nema mačke.”

Mještani su nas već gledali sumnjičavo u laganoj nevjerici da uopće imamo životinje koje redovito gubimo.

Lutale smo k’o izgubljene duše i danju i noću dozivajući mačka. Što se pokazalo neproduktivnim jer Mačak nema ime.

Nabavila sam ga Bebi dok je još bila beba, pa se nismo mogle dogovoriti oko imena .

No kako sve naše priče uglavnom završavaju sretno, Mačak se pojavio u susjedovoj garaži i sretno stigao doma.

Ne znam jesam li spomenula, Mačak je zapravo mačka i kad je zbrisala upravo se tjerala.

Kad smo je našli i odveli, naravno, veterinaru (srećom pa nemamo psihologe za mačke, jer i tamo bi je morala voditi), pitao nas je želimo li otići u susjedni  Zadar da nam daju tableticu Day after, jer oni su kao mala ambulanta, pa nemaju na zalihi.

Jesi li znao majke ti, da i to postoji? Mislim… Za mačke.

Odlučno sam odbila odlazak u Zadar i otišla doma nadajući se najboljem. Nemamo mačiće.

U očima mještana smo prestale biti luđakinje sa zamišljenim životinjama i postale smo neodgovorne. Ako već mogu birati…

Zašto ne udomiti psa

U novom domu sve mu je novo. I sve treba proći kroz njegove zube.

  1. Šlape
  2. Cipele
  3. Daljinski
  4. Prekrivač
  5. Čarape

Da ne nabrajam previše, može i prouzroči uglavnom priličnu štetu.

Cijepljenje, kastriranje, sve moguće pseće boleštine. I još ako si kao ja da trčiš veterinaru čim pas kihne, neće ti biti lako. Ja sam san svakog veterinara. Odškolovala sam im djecu, uskoro ću ih i poženiti.

I najbitnije:

– Joj, slatki cuki, baš želim psa, ajmo ga uzeti.

Poslije par dana…

– ‘Ko će šetati živinu, ja sam ga jutros i neću ponovo!

– Ja ne mogu, učim.

– Pas mater i cucku i životu….

Pas je obveza i kao takvog ga trebaš shvatiti prije nego se odlučiš na udomljavanje.

Beba kad tad progovori i kaže ti što želi, što je muči. Pas ne.

 

Zašto udomiti psa

Zato što će te voljeti bezuvjetno.

Možeš biti dobar, loš, čudak. On će te voljeti svejedno.

A onima što kažu da psi nemaju karakter, da su mačke samosvojne i da odabiru koga će voljeti – ha, ha. Odabrale su one još prije nekoliko tisuća godina. Sebe.

Pas će uvijek odabrati tebe.

Foto: Beba - Vidi me što sam dobar

Foto: Beba – Vidi me što sam dobar

P.S. Kaže Beba, aj više dosta tih tvojih P.S. Zar ne znaš završit’ bez toga?

Znam.

Gotovo.

Nema više.

Komentari