Istaknuto
13.04.2018.

The Gentleman novo je ime na našoj glazbenoj sceni, no osoba koja se skriva iza tog imena već je duže vrijeme poznata publici. Iza pseudonima krije se Marko Lucijan Hraščanec, školovani i talentirani glazbenik koji svoj istoimeni album prvijenac promovira 13. travnja u kazalištu Mala scena. Povodom toga saznali smo koliko je dugo radio na projektu The Gentleman, zašto album promovira u kazalištu i još mnogo toga.

02.04.2018.

Možda bi "Govori glasnije!" mogao biti "mega angažirani hrvatski politički teatar", ali Bobo Jelčić svjestan je stvarne moći kazališta pa zato sve pretvara u dobru satiru i radije se bavi svakodnevicom maloga čovjeka i njegovim malim-velikim problemima.

Intervju

Punčke: “Najveći izazov je prihvatiti činjenicu da si izložen”

15.03.2018. Helena Kezerić[Punčke] Foto: Valentina Cetin / Ziher.hr

Vraćamo se na mjesto gdje je sve započelo 2013. godine s promocijom prvog albuma “Sunčano s povremenom naoblakom”. U petak, 16. ožujka mjesto radnje ponovno postaje klub Močvara. Punčke će uz podršku grupe Baden-Baden održati promociju novog EP-a “Valovi”. EP je svjetlo dana ugledao 8. ožujka, a najavio ga je istoimeni singl za čiji video je zaslužan novi član benda, bubnjar Goran Nježić. Ususret koncertu razgovarali smo s pjevačicom i gitaristicom Lucijom Ivšić te novim bubnjarom Nježićem o planovima, ljetu i uspomenama.

Prisjetimo se samo za sve naše čitatelje koji nisu upućeni. Kad se rodila ideja za osnivanje benda i na čiju inicijativu?

Lucija Ivšić: U jesen 2007. u Rubynom podrumu u Vinkovcima. Nismo znale svirati, ali sviralo nam se pa smo pokušavale ubiti dosadu svirajući Ramonese, White Stripese i Pixiese. Prvi gig smo imale već 14. rujna, mjesec dana poslije brojale smo već šest članica, tri autorske pjesme i par gigova po hrvatskim selima (Andrijaševci, Rokovci, Batina…). Svirale smo jedanput u svlačionici nogometnog kluba u Andrijaševcima, bilo je dosta zajebano. Dolaskom na faks u Zagreb sastav se filtrirao pa je tako 2010. došla Anja i postale smo Punčke kakve danas većina ljudi i poznaje.

Dogodila se promjena u sastavu. Predstavite nam svog novog bubnjara.

Lucija Ivšić: Goran Nježić je naš dugogodišnji prijatelj, ali i fan. Upoznali smo se preko benda ### u kojem također svira bubanj i s kojim smo u nekoliko navrata svirali. Na “Ništa nije kako se čini” Goran je gostovao na dvije pjesme (Jasna i Oni su tu) i tu smo odmah kliknuli. U trenutku kad smo saznali da Ruby odlazi u San Francisco, nismo morali puno razmišljati o tome tko je jedini dostojan doći na njezino mjesto.

Vaš novi video za pjesmu Valovi je dio trilogije. Tko je zaslužan za video? Koje dvije pjesme će uslijediti i koja priča se krije iza trilogije?

Goran Nježić: Radili smo video kroz našu produkcijsku kuću/kolektiv B.A.K.A. productions čiji sam i suosnivač, uz svoje dobre prijatelje Svena Sorića i Matiju Tomića. Ne znamo još koje će pjesme uslijediti, prepuštamo se trenutku i vidjet ćemo kako će nam ideje navirati, nastavit ćemo svakako priču dvoje likova (djevojke i dječaka) iz Valova pa ćemo vidjeti kuda nas njihova priča vodi.

 

Promociju novog EP-a održat ćete u Močvari. Gdje vas se nakon zagrebačkog koncerta može slušati uživo?

Goran Nježić: Maribor pa početak europske turneje.

Lucija Ivšić: Ove godine nas čeka možda i najveći broj koncerata otkad je Punčki i 90% toga je van Hrvatske. Popis je dugačak i samo ćemo ga nadopunjavati, ali da, kao što je Goran rekao – Maribor pa Brno, Leipzig, Berlin, Bochum, Aachen, Kreuzlingen, Italija, a sljedeći hrvatski datumi su tek 18. i 19. svibnja u Šibeniku i Kninu.

Što vas inspirira prilikom pisanja tekstova? Crpite li inspiraciju za tekstove pjesama iz stvarnih događaja?

Lucija Ivšić: Sve što napišem se direktno odnosi na mene, ljude koji utječu ili su utjecali na mene i na ono što osjećam. Punčke su mi oduvijek najbolja terapija i prilika da izbacim sve ono najgore i najbolje iz sebe.

Pročitala sam negdje da je iza vas turbulentno razdoblje i da imate novu priču za ispričati. Možemo li reći da je novi EP “Valovi” reakcija na borbu i pobjedu?

Lucija Ivšić: Jednostavno se dogodila hrpa neočekivanih situacija u kojima sam se morala snaći i brzo reagirati. U nekima se još koprcam i pokušavam shvatiti na čijoj sam strani, što ne želim, a što želim. Kao rezultat sam dobila hrpu pitanja za koja pokušavam i dalje pronaći odgovore. Glavna razlika od prije je vjerojatno činjenica da me ovaj put boli briga što će drugi reći na to. “Valovi” su na trenutke odraz pobjede, ali i poraza. Oni su sve ono što sam ja trenutno – istovremeno sretna i tužna, ljuta, buntovna, nesigurna, nostalgična, optimistična, nespretna, spontana i uplašena.

Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se susretali na svom putu od početka Punčki do danas?

Lucija Ivšić: Najveći od svih je za mene bio prihvatiti činjenicu da si izložen, da ljudi imaju pravo na svoje mišljenje koje vrlo često nije lijepo i da bez obzira na to nastavim dalje. Još uvijek se borim s tim i lagala bih kada bih rekla da me ne pogađaju trolovi i ružni komentari, ali nekako uvijek uspijem poslati to u k**** i nastavit dalje onako kako sam zamislila.

Koncert kojeg glazbenika, glazbenice ili benda vam je ostao u posebnom sjećanju i zašto?

Goran Nježić: Bio sam prije tjedan dana sa svojim bendom ### na kraćoj turneji i u Mariboru smo svirali s lokalnim bendom Iritator i ne znam što mi se više urezalo u pamćenje – činjenica da su duo (bass i bubanj), da rokču kao svinje u nekim pjesmama, a nisu Pig-grind ili Goregrind (smijeh), to da ako se ne varam neki tekstovi idu “la la la la” ili to da bubnjaru nedostaje ruka od ispod lakta pa je sa duct tapeom zalijepio palicu i tako svirao. Prilično bizarno i dobro.

Lucija Ivšić: Koncert britanskog underground benda Duds u Močvari. Ne sjećam se kada me zadnji put neki bend tako razveselio i oduševio. Ima ih sto na stageu, skoro pa govorimo o orkestru, a sviraju neki ludi post-punk koji na trenutke podsjeća na The Cure. Jako jako jako dobro.

Osim promocije novog EP-a koji su vaši drugi planovi za budućnost? Možemo li očekivati vaš nastup na nekom od ljetnih festivala?

Lucija Ivšić: Ako nas pozovu, drage volje ćemo svirati. Ljeto je jedino ostalo nedefinirano, dok je kompletna 2018. zakucana. Imamo dosta lijepih i velikih stvari ispred sebe, samo trebaju doći na red. Znat ćete na vrijeme, a dotad sviramo i vjerojatno ćemo nakon turneje raditi dalje na novim stvarima jer već imamo par ideja koje jedva čekamo pretočiti u smislenu cjelinu.

Što se zadnje vrtjelo na vašem playeru/gramofonu/mobitelu?

Goran Nježić: Na gramofonu mi se trenutno vrti Bob Mould i njegov “Life and Times” album, a na laptopu sam se nakon dugo vremena vratio jednom od svojih najdražih albuma iz mladosti – “Morning View” Incubusa i već osjećam ljeto i smirenost u sebi samo slušajući ga.

Lucija Ivšić: Na gramofonu je “Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit” Courtney Barnett, na laptopu Jay Reatard i njegov “Watch Me Fall”, a na mobitelu “White Pony” od Deftonesa.

Koja je najranija uspomena vezana uz glazbu koje se možete sjetiti?

Goran Nježić: Možda nije najranija, ali definitivno najupečatljivija. Kada mi je mama za deseti rođendan kupila CD “Yellow Submarine” od Beatlesa. Iz prve sam bio jako razočaran jer sam se nadao nekim Legićima pa je CD djelovao dosta bezveze. Ali kad sam čuo Hey Bulldog i It’s All Too Much to je bilo to, od tada me sve to s glazbom nije pustilo i Beatlesi su iz mog malog CD playera u sobi izgurali “Digimon The Movie Soundtrack” (za kojeg doduše još uvijek mislim da je jeben).

Lucija Ivšić: Kad sam bila mala bila sam opsjednuta Coloniom i Indirom Vladić. Imam sve kazete, CD-e, potpisane fotografije i znam sve plesne pokrete. Nikad neću zaboraviti kad su me moji odveli na njezin koncert na vinkovačke bazene i nakon koncerta doveli Indiru da se upoznamo. Vi ne možete ni zamisliti koji je to bio šok za mene. Ne zaboravimo samo da je Indira radila u katastru s mojim tatom dok se nije proslavila tako da sam imala neku vezu i na vrijeme dobivala update o svim Colonia namjerama.

(Visited 173 times, 2 visits today)

Komentari