Istaknuto
12.12.2018.

Sve novitete poslušajte na jednom mjestu i glasujte za svog ovotjednog favorita.

03.12.2018.

Pažljivo pratite portal jer ćemo u člancima sakrivati najbogatije i najvrijednije nagrade do sada.

Izvedbene umjetnosti

Putopis s Broadwaya: Kazališna magija “Fantoma iz opere”

09.01.2018. Antonia SvetinaFoto: us.thephantomoftheopera.com

Svatko od nas ima onu jednu destinaciju koju za života ne samo da želi, već mora posjetiti. Ta destinacija je mistično mjesto u našim umovima koju kroz godine izgrađujemo, maštamo, romantiziramo i znamo da ćemo si jednoga dana tu želju ostvariti. Meni je to mjesto (znam da nije pretjerano originalno, ali snovi su snovi) oduvijek bio New York. Prošle sam godine tu želju ostvarila.

Dva tjedna prije putovanja u New York uzbuđeno sam pregledavala internetske stranice Broadwaya na kojima su ispisane sve predstave koje trenutno igraju. Broadway je jedan od ključnih segmenata zašto se New York uopće našao na tako posebnom mjestu na mojoj listi želja. Znala sam da odlazak u New York za jednog obožavatelja kazališta nema smisla bez minimalno jedne (a to je istovremeno i najviše što si jedan prosječan hrvatski džep može priuštiti) odgledane predstave na Broadwayu. Nakon duge potrage za onom pravom predstavom, odabir je pao na “Fantoma iz opere”. Ispostavilo se da je odluka bila ispravna.

Zašto baš “Fantom”?

“Fantoma” sam prvi puta gledala još kao dijete u njegovom filmskom ruhu iz 2004. godine. Tada je to bio samo jedan od mjuzikla kojima sam hranila dušu, koji će kasnije, uz nebrojene druge, formirati moj cjelokupni ukus u glazbi i kazalištu (ali i stvoriti, kao u mnogih “muzikofila”, nerealistično romantične poglede na svijet.) Kako je Christine Daae (u filmu Emmy Rossum) plovila mračnim predjelima psihe anđela glazbe (u filmu Gerard Butler), tako sam i ja upijala svaku notu tih gotovo savršenih glazbenih brojeva. A kako i ne bih kada glazbu za originalni mjuzikl potpisuje veliki Andrew Lloyd Webber.

Upravo me činjenica da se radi o klasiku u punom smislu riječi navela na to da odaberem “Fantoma”. Radnja ovog mjuzikla temelji se na romanu Gastona Lerouxa, a libreto su sastavili Richard Stilgoe i A. L. Webber. Praizvedba se dogodila u Londonu 9. listopada 1986., dok u New York na Broadway dolazi 9. siječnja 1988. gdje ostaje sve do danas. Sve to ovu predstavu trenutno čini najdugovječnijim mjuziklom na Broadwayu. Pa kako bolje doživjeti Broadway nego kroz mjuzikl koji tamo obitava već trideset godina?

Foto: Antonia Svetina

Prvi susret s Broadwayom

Lagala bih kada bih rekla da nisam imala visoka očekivanja od cijelog iskustva. Već smo dan ranije posjetile Times Square pa je okus blještavila stvorio onaj pravi američki osjećaj euforije. Kada zađete u predjele koji sačinjavaju Broadway, pred očima vam se protegne niz reklama za mjuzikle, nazivi kazališta koji više podsjećaju na kakve elitne klubove, a masa ljudi zaklanja vam pogled sa svih strana. Red za ulaz na Fantoma protezao se uz cijelu dužinu čak dvaju kazališta, a šanse da ćete kupiti karte na dan izvedbe su nepostojeće.

Ljudi su odjeveni u traperice, trenirke, jedu, glasno pričaju i osjećaj koji imate sličniji je ulasku na stadion ili na rock koncert, nego na kazališnu predstavu. Prvo sam pomislila da se radi o gomili turista poput nas, međutim brzo se ispostavilo da se radi o građanima koji su došli po svoj komad kulture. Iako je skuplje, kazalište je sveprisutno u Americi. Odlazak u kazalište nije predrasudno povezan s intelektualnom elitom i stigmom uštogljenosti, ono je normalna građanska pojava. Međutim, i sam je doživljaj istog u potpunosti drugačiji. Naime, dramske su predstave na Broadwayu marginalizirane, dok u Hrvatskoj one sačinjavaju većinski dio programa.

Mjuzikli zato dosežu ogromnu popularnost, dobitnici nagrade Tony (poput “Hamiltona” ili “Dear mr Evans”) su rasprodani mjesecima unaprijed, a ulaznice dosežu vrtoglave cijene. Sve u New Yorku, pa i odlazak u kazalište, dio je spektakla, blještavila. Sama priroda mjuzikla tu se savršeno uklopila. On može, kao i svaka vrsta umjetnosti, progovoriti o veoma dubokim temama, tjerati na razmišljanje i ponuditi sve one aspekte koje nudi i dramska predstava. Međutim, ono što mjuzikle čini pogodnima za eskapističko uživanje je njihova jednostavna ljepota i čarobna glazba koja je sama po sebi već dovoljna za uranjanje u neke paralelne svjetove.

Foto: Antonia Svetina

Publika koju sam susrela na izvedbi “Fantoma” i atmosfera koju sam doživjela naveli su me na zaključak da su bijeg i zabava najviše na cijeni. Taj se ležeran odnos prema odlasku u kazalište, eskapističko uživanje i primarna potraga za zabavom najbolje vide u ponašanju publike početka predstave i tijekom pauze. Kada se vrata zatvore za početak predstave, to zapravo ništa ne znači, kao i u Cinestaru, ljudi slobodno ulaze i pola sata nakon početka predstave. Prije samog gašenja svjetla, po ogromnom kazalištu Majestic (na čak tri kata koja mogu primiti ukupno 1700 gledatelja) hodaju prodavači koji nude razne grickalice i pića, baš poput onih koje možete vidjeti u američkim filmovima u scenama s nogometnih stadiona. Zatim se u pauzi na svakom katu otvorio po jedan bar koji ponovno nudi osvježenje.

Upozorenje za početak drugog čina je ili izostalo ili ga mi jednostavno nismo primijetile. Vrata koja vode natrag u publiku nisu se zatvorila, a iz WC-a smo jednostavno čule da se predstava na pozornici nastavlja. Ljudi su se sa svojom hranom i pićima vraćali u publiku i do dvadeset minuta nakon početka drugog čina, kao da je sasvim svejedno ako propuste nekoliko minuta. Ja sam pak sjedila na rubu cijelu predstavu i susprezala suze, upijala svaku sekundu i svaki ton i pitala se kako je moguće da netko takvu predstavu gleda kao da je obična večer zabave.

Možda je “problem” u mojim očima koje su sve to vidjele po prvi puta, ali smatram da su posrijedi dubinske kulturne razlike. Dok jedni imaju malo, kvalitetno, ali objektivno malo, drugi imaju puno, velebno i nevjerojatno. Kod prvih, oni koji zaista odlaze u kazalište, to čine s posvećenom koncentracijom. U usporedbi s ponašanjem publike kojem sam svjedočila, čini se da to čine gotovo kao sveti ritual. Drugi, kojima bogatstvo ponude predstava nudi aristotelovska pročišćenja duše na svakom koraku, žvaču kokice.

Foto: Antonia Svetina

Dok razmišljam od kuda da krenem sa samim opisom predstave, dolazim do zaključka da bi možda taj opis bio pogodniji za kakvog filmskog kritičara. Način na koji se glumci kreću i govore, scenografija koju ne možete ni opisati jer ne razumijete na koji način zapravo funkcionira, osvjetljenje koje mijenja scene u potpunosti, vatra, eksplozije (ne pretjerujem, zaista ima vatre i eksplozija). Ni za što u ovoj predstavi ne možete reći da je suptilno ili diskretno. Tu ne postoje “suptilni režijski postupci koji će za oko zapeti samo najiskusnijim promatračima”. Tu je svima sve jasno, svaki se pogled razumije čak s trećeg kata kazališta, svaki je uzdah jasan i na mjestu. Glumci su toliko izvježbani, toliko profesionalni da vam se na trenutke čini kao da gledate film na kojem je izvršena montaža. Sve je naglašeno, spektakularno i blještavo.

Na samom početku vam predstava odmah daje do znanja da gledate nešto nevjerojatno. Svi koji poznaju film znaju da je prva scena ona aukcije na kojoj se misteriozni muškarac (Raul, u predstavi Rodney Ingram) i žena (Madame Giri, u predstavi Maree Johnson) nadmeću za glazbenu kutijicu. Kruna aukcije je veliki luster koji je nekada pripadao opernoj kući poznatoj po fantomu koji ju je opsjedao. Ta scena završava otkrivanjem lustera koji zatim zasvijetli i vraća radnju u prošlost, podiže se na svoje pravo mjesto iznad publike i otvara scenu probe na kazališnim daskama.

Tko bi očekivao da će takvu scenu, koja je u filmu dakako napravljena uz mnoštvo dodatnih efekata, postaviti i na samoj sceni? Nitko! Ali upravo to se događa pred vašim očima. Ogroman luster zasvijetli uz iskre, podiže se iznad publike, cijela scena se fluidno počne mijenjati (putem ni sama ne znam kakvih mehanizama), postavljaju se svi elementi koji čine scenografiju tako da se stvara scena u sceni. Sve se to odvija poput magije u ritmu nevjerojatnih poznatih tonova uvertire. Orkestar koji prati mjuzikl je gotovo savršen, svaki se ton čuje do svakog kuta kazališta zbog sjajne tehnike (stalno to naglašavam jer smo sjedile jako, jako visoko), a njihovo je sviranje energično, emotivno, precizno, u potpunom suglasju s pjevačima.

Foto: Antonia Svetina

Sljedeći song je onaj u kojem Christine Daae (Ali Ewoldt) dobiva priliku igrati glavnu ulogu u predstavi. Njezino pjevanje broja Think of Me počinje kao audicija za predstavu, a pretvara se u izvedbu u kojoj je ona zaigrala glavnu ulogu. Scena se tada okreće tako da vi kao publika gledate izvođače u leđa, a oni nastupaju pred “svojom” publikom koja je prikazana u dubini scene. Zatvaranje zastora na stražnjoj strani scene prikazuje završetak predstave i stvara osjećaj filmskog platna u kojem se perspektive mogu neprestano mijenjati bez da se primijete mehanizmi koji stoje iza toga. Tradicionalne granice kazališne pozornice ovdje ne postoje, ona ima nekoliko razina, dubina, čak i katove u određenim scenama.

Glavne uloge zaista dokazuju da je riječ profesionalcima u smislu riječi kakvog teško možemo i zamisliti. I Raul (Rodney Ingram) i Fantom (James Barbour) su sjajni, pjevanje je besprijekorno, a njihove vokalne sposobnosti široke, što pokazuju iz songa u song. Posebne pohvale poznatom broju Music of the Night u kojem Barbour uspijeva prikazati onog Fantoma kojeg očekujemo, zaljubljenog i misterioznog, a istovremeno jezivog i okrutnog. Međutim, Ali Ewoldt centralna je točka svakog broja u kojem sudjeluje. Njezin glas kao da je stvoren da odgovara svakom broju i svakom glumcu s kojim pjeva. Song The Phantom of the Opera (kojeg smatram nepobitnom krunom cijele predstave) pokazuje njezine vokalne sposobnosti u najboljem mogućem svjetlu. U toj joj sceni Fantom ulazi u glavu, budi njezinu unutarnju glazbu i šapće joj poput demona da pjeva i da se prepusti.

Visine koje doseže u tom prepuštanju podsjećaju na film Peti element, sopranski raj, a filmska verzija ovog broja (koju sam namjerno odgledala odmah nakon predstave), iako prekrasna, više jednostavno nije imala smisla. Kroz tu scenu drhtite cijelim tijelom, kada dosegne najviši ton želite skočiti na noge i vrištati od euforije (što dakako ne činite, ali vjerujte mi da to stvarno želite.) Predstava sadrži toliko detalja da bih mogla o njoj pisati još danima. Dotaknut ću se još plesa koji je jedan od konstitutivnih dijelova mjuzikla pa ga nikako ne smijem izostaviti. Plesni ansambl je dostojan svake baletne kuće, a valja naglasiti da Ewoldt sudjeluje i u brojnim plesnim točkama (jer je Christine prije svoje prve uloge zapravo tek djevojka iz zbora.) Zbog toga se pitamo koliko talenata mora čovjek usavršiti za jednu glavnu ulogu u predstavi na Broadwayu?

Foto: Antonia Svetina

Priča o “Fantomu iz opere” je priča o društvu koje je prognalo čovjeka zbog njegove vanjštine. U bijegu od ljudskih pogleda Fantom je živio ispod operne kuće i čeznuo za glazbom, stvarao i divio se mladoj Christine. Godine koje je proveo u izolaciji uvjeren da je čudovište dovele su do izopačenja njegove naravi, čežnja za ljudskim dodirom pomutila mu je um. Ipak, ljubav prema Christine, njezina ljepota, glas i dobrota otkrile su čovjeka ne samo ispod maske, već onog ispod fizičke ružnoće. Kraj predstave u kojem se Fantom raspada, pušta Christine da ode za Raulom iako je voli, dirljiv je, kako na platnu tako i na sceni. Fantom nam se svima uvukao pod kožu i teško je ne zaplakati pred njegovom sudbinom. Iz songa Down Once More u kojem se raspliće sav očaj ovog lika, sva tmina njegova uma, prelazimo u stanje potpune čiste ljubavi i nesebičnosti.

Ova je predstava sveobuhvatni doživljaj koji stimulira sva osjetila, drži vas na rubu stolice i ostavlja iza sebe pravi izazov da ono što osjećate prenesete u riječi. Nadam se da sam ovim tekstom bar djelomično prenijela ono što sam doživjela u ta prekrasna dva i pol sata. Žao mi je što nisam uspjela pogledati više predstava, tada bih zasigurno mogla objektivnije procijeniti ne samo vrijednost ove predstave (koja je procijenjena uz veliku dozu subjektivnosti i emocionalnog proživljavanja ispunjenja jedne velike želje), već bih se mogla i bolje osvrnuti na samu kulturu odlaska u kazalište koja je također ostavila duboki utisak, iako utemeljen na samo jednom iskustvu. Ipak ima jedna pozitivna stvar u nepotpunosti mojih procjena, barem imam razlog da New York i dalje ostane čvrsto stajati na prvom mjestu mog popisa želja.

(Visited 543 times, 14 visits today)

Komentari