Putopisi Dekadencije: Na plus 30 u rodnom gradu Djeda Božićnjaka

Od Norveške do finskog Rovaniemija dijelila nas je ogromna zelena barijera zvana švedska šuma. Nakon dvanaest sati vožnje po samotnoj šumi, došao je red na mene da vozim. Svi spavaju unatoč tome što nas ja, uz otkidanje na Mars Voltu, pokušavam što brže dovesti do civilizacije, a da pritom ne udarim neku od šumskih životinja koje se pojavljuju po cesti. Sob je dovoljno nizak da se samo odbije od auta i ostavi nas da se zabavljamo s razbijenim autom usred šume. No, pogoditi losa, koji u prosjeku teži oko pola tone i zna narasti do 2 metra, gore je nego zaletjeti se u betonski zid i to je razlog zašto se svi vozači po ovim praznim cestama drže propisanih brzina. Šuma je počela djelovati klaustrofobično, a mjesta koja smo prošli putem bila su jezivo prazna. Noću nije bilo ni jednog svjetla. Čak ni benzinske postaje nisu radile.

Jutro smo dočekali u prvim naznakama civilizacije, još uvijek Švedskoj, u Pitei koja je, čini se, njihova verzija Floride jer smo u dva sata boravka vidjeli samo stare ljude. Temperatura je bila iznad 25 stupnjeva, a vrijeme sunčano pa sam nakon norveške vlage opet imao osjećaj da je ljeto. U skladu s time valjalo je provesti nešto vremena u hladu pokraj supermarketa, na klasičnoj ljetnoj dućanuši, te degustirati švedsku ponudu piva. Ništa previše impresivno, osim što osviješteni Šveđani imaju i ekopivo. Zadnju noć prije Rovaniemija proveli smo u mjestu koje smo slučajno spazili na karti, a njegovo ime učinilo ga je nemogućim za zaobići.

Pokazalo se da je Moron praznjikava švedska selendra do koje vode raskopane ceste. Leži u Botnijskom zaljevu pa je pretežito okupiran vikendicama. More i raslinje uz njega podsjećaju na jezero, a trave u njemu onemogućuju normalno kupanje. Nakon što smo napokon našli idealno mjesto za šator, raspakirali se i počeli raditi ručak, doživjeli smo prvo neugodno iskustvo s kampiranjem. Pojavili su se otac i sin, vlasnici imanja na kojem smo podigli šator. Bili su vidno uzrujani zbog naše nonšalantnosti, ali su nam ipak dopustili da se u miru najedemo i spakiramo. Noć smo proveli u moronskoj šumi.

Oko podneva sljedećeg dana bili smo na granici Švedske i Finske na kojoj, svaki s jedne strane, leže gradovi Torino i Haparanda. Ovi gradovi izgledaju kao sjevernjačke Delnice i pojašnjavaju visoku stopu suicida na sjeveru. U njima nema ničeg osim šoping-centara, a jedina zanimljivost je što su zbog razlike u vremenskim zonama Finske i Švedske svugdje postavljena 2 sata. Obavili smo još pokoju dućanušu i nastavili dalje.

U Rovaniemiju nas je dočekao naš domaćin Mika, dečko cure s kojom je sestra moje suputnice dijelila sobu na razmjeni u projektu Erasmus. Nitko od nas nije ga nikad vidio ni upoznao, no on je bio spreman ugostiti nas. Uz malo poteškoća upalio je motor na brodu i poveo nas na riječno razgledavanje. Rovaniemi, koji leži svega 5 kilometara od arktičkog kruga, za vrijeme našeg boravka bio je zahvaćen toplinskim valom pa je zbog visokih 30 stupnjeva obalno područje bilo bogato životom. Rijekom su defilirali skuteri, a s visokog mosta Jätkänkynttilä skakali su finski adrenalin junkiesi. Nakon ugodne i edukativne vožnje, Mika nas je odveo u kuću svojih roditelja koja, okružena borovnicama, leži na mirnom jezeru nekoliko kilometara od grada. Finci su poznati po svojim saunama i prosjek je jedna po kućanstvu. No, Mikini roditelji imali su dvije – jednu klasičnu u kući i jednu pokretnu perverziju opremljenu motorima koja omogućuje vožnju po jezeru i uživanje u sauni istovremeno. Večer je prošla uz uživanje u roštilju, sauni i napokon toplom tušu.

Rovaniemi je ekonomska i politička središnjica najsjevernije finske provinicije Lapland, simpatičan grad koji s okolicom ima oko 60 tisuća stanovnika. Okružen je netaknutom prirodom i poznat je kao rodni grad Djeda Božićnjaka. Zbog svojeg geografskog položaja ljeti ima temperature do 30 stupnjeva, a zimi ispod -20. Za vrijeme našeg boravka mraka gotovo nije bilo. Noću sunce zađe, no atmosfera je sumraka. I bez svjetiljke može se kretati kroz šumu. Zimi taj fenomen poprima depresivne razmjere i stanovnici Rovaniemija u pravilu ne vide sunce od studenoga do veljače. Područje je gotovo 200 dana godišnje prekriveno snijegom, no za cijelo to vrijeme moguće je uživati u polarnoj svjetlosti. U gradu smo posjetili najveću zgradu izgrađenu od drva u Finskoj, u kojoj se nalazi Muzej znanosti. U njegovoj blizini nalazi se i Arktički muzej koji prikazuje povijest otkrivanja sjevera i života na njemu. Osim rukotvorina koje su koristili prvi stanovnici, ima i bogatu kolekciju prepariranih životinja karakterističnih za to područje. Među njima bio je i los s početka priče, čija je veličina tolika da smo se kod muzejskog osoblja morali uvjeriti je li to uistinu pravi los.

Nakon tjedana tjestenine, leće, tunjevine i ostale kamperske hrane, zaželio sam se pravog kebaba. Zadnji pojeden u Njemačkoj bio je gotovo tri tjedna iza mene i trebao sam novu dozu. Nakon bezuspješnog lutanja gradom, zaustavili smo nekoliko prolaznika i ispitali za smjernice do dobrog kebaba. U maloj turskoj radnji za visokih 10 eura naručio sam kebab s dimljenim mesom sobova. Petnaest minuta kasnije shvatio sam zašto je cijena toliko visoka. Pred mene je stigao pola metra veliki kebab umotan u svježe pečenu pogaču – ukusno čudovište od kojeg mi je i nakon pola sata borbe ostala četvrtina. Svi kebabi koje ikad budem pojeo ostat će u sjeni ovog sjevernjačkog diva.

Iako je Rovaniemi grad Djeda Božićnjaka, za sve turiste željne adventskog doživljaja napravljeno je tematsko selo i zabavni park koji se nalazi sjeverno od grada, upravo na granici arktičkog kruga. Ni u ovo zimsko vrijeme nisam fan tih adventskih atmosfera i moglo bi se reći da sam Grinchov simpatizer, no posjetiti selo Djeda Božićnjaka usred ljeta, na plus 30 stupnjeva, bilo je nadrealno apsurdno i zabavno. Rijetke posjetitelje izbezumili smo plešući na psihodeličnu božićnu glazbu koja je izlazila iz zvučnika brojnih suvenirnica. U selu je moguće i razgovarati s pravim Djeda Božićnjakom, i to besplatno. Ali ako želite sliku kao suvenir, to će vas stajati 28 eura. Svakog dana od 9 do 18 sati možete sjesti u krilo pravog Djeda Božićnjaka. Iako smo mi u selo stigli oko 17 sati, zbog silnog glupiranja i zujanja uokolo sela propustili smo upoznati ga… To će ostati zapamćeno kao jedina propuštena prilika na ovom putovanju.

Sljedeća postaja nakon Rovaniemija bila je Helsinki, gdje će nas dočekati Mikina djevojka. Uzbuđenje se osjetilo jer smo se svi veselili prvom pravom izlasku i noćnom provodu otkad smo napustili Hamburg te je zbog toga dolazak u Helsinki strateški bio tempiran za petak. No, od Helsinkija nas je dijelilo gotovo 900 kilometara finske pustoši…