“Radnice u gladovanju” (ZKM): Važna tema na slabim nogama

Predstava “Radnice u gladovanju” premijerno je odigrana 9. lipnja u Zagrebačkom kazalištu mladih. Radi se o predstavi koja je nadahnuta sudbinom radnica tvornice Kamensko koje, unatoč štrajku glađu, ni nakon sedam godina nisu u potpunosti ostvarile svoja osnovna radnička prava. Pokušaj je to uzdizanja svakodnevne tužne priče na univerzalnu razinu. Autor je Goran Ferčec, dramaturgiju potpisuje Matko Botić, a režiju Olja Lozica.

Vizualni i auditivni aspekt predstave

Kazališna knjižica koja dolazi uz ovu predstavu otkriva nam ideju dramaturga Botića da se stvori “scensko djelo koje ne želi nužno biti realistično, već podignuto na razinu arhetipske borbe potlačenih za vlastita prava”, a uporno se ističe, kako u njegovom tekstu, tako i u intervjuima s Ferčecom i Lozicom, i važnost strukture nastale po uzoru na Bachovu Muku po Mateju. Unatoč takvim najavama, ova je predstava mlaka i bez pravih rješenja. Predstava djeluje nedorečeno, neuspjelo.

Ne može se govoriti o glumačkom neuspjehu. Gluma je uvjerljiva, a svakako se ističe Doris Šarić Kukuljica u ulozi jedne od radnica. To se najbolje vidi u trenutku kad glumi fizički kolaps koji se javlja nakon verbalnog sukoba s direktorom kojega glumi Petar Leventić. Prizor djeluje snažno i potresno te je upravo u tom trenutku izvedba Šarić Kukuljice u punom sjaju. Ujedno je to i jedan od rijetkih takvih trenutaka u predstavi. Trenutak je dodatno pojačan scenskim efektima, svjetlom i pokretom lišća u pozadini koje služi u tom trenutku kao indikator vrtoglavice, a njegovim se podizanjem prikazuje i prolazak vremena te zarastanje tvornice u korov kao svojevrsna metonimija propasti.

Zanimljiva scenografija

Već na samom početku predstave u pozadini je jasno prikazana tvornica s velikom napuklinom na pročelju. To scenografsko rješenje upućuje na velik problem postprivatizacijskog propadanja tvornica. Takvo je rješenje jednostavno, uočljivo i u konačnici efektno jer prizor propadajuće tvornice služi kao simbolični monument radničkoj klasi. Takve simbole pronalazimo i u spominjanju borosana ili u kostimima glumica, plavim i blijedo zelenim haljinama koje podsjećaju na radničke kute, odnosno na simbol plavog ovratnika. Njihovi kostimi stoje u opreci prema kostimima glumaca koji igraju direktore, odnosno u opreci prema njihovim odijelima i bijelim ovratnicima. Upravo u slučaju bijelih ovratnika gluma je nešto slabija jer katkad djeluje pomalo karikirano pa se narušava ozbiljnost teme.

Jedno od zanimljivih scenskih rješenja je i nestabilni podij na kojemu se odigrava veliki dio predstave i koji povezuje mučninu i metaforičku frazu – gubiti tlo pod nogama. Kostimografkinja Doris Kristić i scenograf Stefano Katunar pristupili su poslu minimalistički, ali s jasnom porukom. Rad Pravdana Devlahovića, oblikovatelja scenskog pokreta, ostvaruje pomalo ambivalentan učinak i tako neki prizori djeluju sasvim koordinirano i jasno, kao već spomenuti prizor verbalnog sukoba i tjelesnog kolapsa, ali s druge strane neki postupci djeluju pomalo karikirano.

Pjevni dijelovi katkad djeluju pomalo iščašeno, kao da iskaču iz strukture predstave, ali su skladateljica Katarina Ranković i članovi glumačkog ansambla odradili posve korektan posao, a problem je u unutrašnjoj konzistenciji predstave.

Diskrepancija između ideje i izvedbe

Unatoč uglavnom uvjerljivom vizualnom dojmu, predstava na trenutke postaje monotona. Naime, štrajk glađu je pasivan čin ili bolje rečeno čin u kojemu se cilj postiže odbijanjem djelovanja. Takvo što nije lako prenijeti na pozornicu i pritom izbjeći monotoniju. Dramaturški se nastojalo izbjeći monotoniju uvođenjem zbora, pripovjedača i nastojanjem bijelih ovratnika da razbiju štrajk, ali to nije bilo dovoljno da bi dinamiziralo predstavu. Između takvih prizora zjapi monotona praznina.

Predstava ne sadrži pravu dramsku napetost. Odnosno, sadrži je, ali samo u već ranije opisanom verbalnom sukobu radnice i direktora. U ostalim situacijama dramska napetost je neprimjetna ili čak neprisutna. Prizor kad jedna od radnica pod okriljem noći kriomice jede bananu djeluje kao trivijalizacija cijele situacije – sagrješenje, ako ćemo koristiti termine baroknih plačeva, ali istodobno i čin nedovoljno relevantan da bi bio nazvan sagrješenjem. Kao da jedna banana može poništiti sedam dana gladovanja.

Ipak, prava se trivijalizacija krije u posve deplasiranoj šali koju nakon spomenute situacije izriče radnica koju glumi Šarić Kukuljica. Naime, ona otkriva da druga radnica jede bananu i ponudi da će sakriti koru, a zatim je u očaju pokuša i pojesti. Nakon toga izjavljuje: “Šteta bi bilo da se netko oklizne na koru banane”. Nakon prikazanog trenutka kolebanja i očaja slijedi šala koja situaciju čini irelevantnom, minornom, a zatim se postavlja pitanje – ako je situacija nevažna, zašto je prikazana?

Slično je i u slučaju kad Damir Šaban kao jedan od ljudi u odijelima, jedan od političko-poslovnjačkih inkarnacija Nečastivoga, nastoji kolačima (vjerojatno aluzija na Mariju Antoanetu) namamiti radnice da prekinu štrajk. Ta je kušnja prikazana isuviše karikaturalno da bi bila shvaćena kao stvarna kušnja i da bi stvorila neku napetost.

Gubitak osobnosti zbog kritičnosti

Ne bi ni nedostatak dramske napetosti predstavljao problem da predstava nudi neki nadomjestak ili smisleni razlog za takav postupak. Problem je ove predstave što ona zapada u svojevrsni larpurlartizam. Muka radnica nije dramatizirana, nego esejizirana u uvodnom proznom izlaganju koje govori Adrian Pezdirc i završnom čitanju intervjua s radnicama Kamenskog. Nastojanjem da se radnice pretvore u arhetip gubi se njihova osobnost, a samim time i osnova svake gledateljske empatije.

Radnice Kamenskog, stvarne osobe, osobe koje su zaista prosvjedovale nastojeći ostvariti svoja prava, u ovoj predstavi bivaju obezličene u ime umjetnosti, a samim je time upravo umjetnost na gubitku. Ogoljavanjem arhetipa gubi se moć mimeze i, posljedično, esencija dramskog postupka. Naravno da u suvremenom kazalištu ne moramo i ne možemo očekivati poštivanje Aristotelovih jedinstava (na koja se jedan iskaz u predstavi i osvrće), ali trebali bismo očekivati bar nastojanje da se uspješno prenese ideja, odnosno da nas predstava približi onomu što pokušava iskazati, a ovdje se nažalost događa upravo suprotno.