Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Intervju

Radojica Bunčić: Priča o nasilju još uvijek je tabu tema

22.02.2013. Selma Pezerović
Foto:museumofviolence.org.rs

Foto:museumofviolence.org.rs

Nakon Muzeja prekinutih veza koji je proizašao iz Zagreba i postao jedan od najvećih kulturnih izvoznih “proizvoda” hrvatske umjetničke scene, iz Beograda nam dolazi projekt pod nazivom Muzej nasilja.

Muzej nasilja je javni arhiv medicinske dokumentacije osoba koje su doživjele nasilje u obliku umjetničke postave i diskusijske platforme koji svoje eksponate pronalazi u medicinskim nalazima kao krajnjim posljedicama govora mržnje, stereotipa, predrasuda, diskriminacija i fizičkog nasilja. Izlošci sežu od medicinske građe koja je donirana preko predmeta kojim se nasilje vršilo pa sve do pisanih svjedočanstava osoba koja su doživjele neki oblik terora. Organizatori traže aktivno sudjelovanje građana tako da donatorima izložaka jamče anonimnost. Izložbu možete pogledati u Beogradu sve do 24. veljače i nakon toga Muzej nasilja kreće u turneju po Srbiji.

O ovoj jedinstvenoj ideji, prevenciji nasilja i mogućoj posjeti Zagrebu, za Ziher hr. priča Radojica Bunčić, jedan od organizatora projekta.

Kako ste došli na temu otvaranja muzeja?

Nasilje je, često potpuno otvoreno, jedan od dominantnih društvenih oblika ponašanja, komunikacije, ali i nametanja, kao i kontroliranja te nametnute moći u društvu. Postoje oni koji su nasilni, iz čega slijedi da postoje i oni koji su žrtve tog nasilja. I uopće nije točno da je ta situacija nejasna, da bismo tu zbog nečega trebali biti zbunjeni ili zamišljeni! Određene društvene grupe žive u konstantnom, čak rastućem strahu, ponižavanju, psihičkom i fizičkom maltretiranju čak i do gubitka osnovnog vlastitog, a ljudskog prava – prava na život. I mi te ljude znamo, to su naši susjedi, sestre i braća, poznanice, prolaznici, prijateljice, vršnjaci – to su žene, zatim svi oni i one koji nisu heteroseksualni, te manjinske nacionalne i vjerske zajednice. Kada sam rekao da je to nasilje često otvoreno prisutno, iako nije uvijek vidljivo važno je kazati i da je priča o nasilju tabu tema u smislu ozbiljnog bavljenja ovim ogromnim zajedničkim problemom, njegovim korijenima, mehanizmima i stukturi. Jedan od primjera navedenog jest i ignoriranje činjenice da su osobe koje koriste nasilje kao vid ponašanja uglavnom muškarci. Medicinska dokumentacija je prepuna rezultata tog nasilja. I predstavlja autentičan dokument, dakle činjenicu. Ne vjerujem da pred činjenicama treba zatvarati oči, posebno onim činjenicama koje nam govore da su ljudska bića u našim zajednicama žrtve zapanjujuće količine nasilja.

 

Postavka izložbe uključuje prikaze vršnjačkog nasilja, nasilja nad LGBT osobama, obiteljsko i međupartnersko nasilje itd. Koje su žrtve najotvorenije govorile o svojim iskustvima?

Pošto samo društvo, niti državne institucije ne rade svoj posao, a nasilje se često relativizira i opravdava ideologijom, politikom, tradicijom, vjerom, osobe koje dožive nasilje u većini slučajeva ne pričaju o tome niti sa najbližima, javno svakako još rijeđe. Ne osjećaju podršku, osjećaju se nebezbjedno i često iz tog kruga nasilja teško izlaze. Ne bi bilo dobro da zaboravimo da fizičko nasilje na osobe koje ga dožive može ostaviti privremene ili trajne fizičke, ali i psihičke posljedice! Imamo obavezu da te ljude podržimo da te posljedice i prevladaju.

 

Foto: museumofviolence.org.rs

Foto: museumofviolence.org.rs

Koji je cilj izložbe – edukacija, kritika današnjeg društva ili možda čak prevencija nasilja?

Muzej nasilja će pokušati da kroz autentičnu dokumentaciju posljedica nasilja i svedočenja osoba koje su ga doživjele, skrene pažnju upravo na korijene, mehanizme, strukturu i ideološke matrice nasilja. Postavka je koncipirana tako da odgovara i edukativnoj platformi koju razvijamo. Naši kustosi – vršnjački edukatori provode posjetioce kroz postavku razgovarajući o kategorijama nasilja i izloženim eksponatima. Ovaj segment nam je veoma dragocjen jer u Muzeju organiziramo i javne školske satove za srednje škole, raspravljajući o problemu nasilja na način koji to mladi ne rade u školama. Inače, problem vršnjačkog nasilja je u porastu, i mi u Muzeju nasilja želimo prići tom problemu i otvoreno razgovaramo, umjesto da okrećemo glavu i pravimo se da je nasilno ponašanje sasvim prihvatljivo i opravdano u periodu odrastanja.


Nasilje u obitelji tek je u 2. polovici 20. stoljeća prepoznato kao društveni problem. Smatrate li da će izložba pomoći u daljnjem osvješćivanju problema zlostavljanja u privatnoj sferi?

Žene su, iako najbrojnija društvena grupa, marginalizirane kao i manjinske grupe. Nasilje nad ženama struktuirano traje kroz povijest i predstavlja jedan od mehanizama održavanja muškaraca na poziciji moći. Ne samo da žene nemaju istu plaću za jednak rad kao muškarci, već su kontrolirane, izolirane, silovane, šamarane, prebijane i ubijane. Situacija u Srbiji je dramatična – prošle godine je ubijeno 28 žena, a od 1. siječnja 2013. do momenta ovog razgovora, znači za nepuna dva mjeseca, ako sam dobro pratio situaciju, nasilno su oduzeti životi deset žena. Što mislite, tko je to uradio?


Da li su organizatori imali kontakte sa sociolozima ili psiholozima prije osnivanja, koji bi mogli reci koliko ce utjecati izložba na društvo?

Tijekom prosinca smo u Kulturnom centru Beograda, u galeriji “Podroom” održali seriju javnih panela sa temama nasilja nad opsesivnim društvenim grupama, na kojima smo razgovarali sa sociolozima, psihologinjama, osobama koje se bave ovom tematikom, filozofima, teoretičarima, pedagozima, predstavnicima nevladnih organizacija i državnih institucija. To nam je veoma važno, jer jedino ako svi zajedno tražimo najbolja rješenja i djelujemo aktivno na rješavanju problema, rezultati mogu biti vidljivi. Mislim da bi trebali biti što brži u tome, jer, fizičko nasilje se događa svaki dan i važno je sačuvati svaku osobu od tog nepravednog, nehumanog i bolnog iskustva.

 

Foto: museumofviolence.org.rs

Foto: museumofviolence.org.rs

Koji su planovi Muzeja i organizatora nakon zatvaranja prve postave?

Muzej nasilja je koncept koji realizira KulturPark uz podršku USAID-a, preko Instituta za održive zajednice. Poslije Beograda, plan je da postavka gostuje u što više mjesta u Srbiji. Planiramo obučiti kustose u mjestima u koje Muzej putuje, pozovemo škole na javne satove, organiziramo diskusije, projekcije filmova i debate. Veoma nam je dragocjena suradnja sa ljudima koji su nasilje doživjeli i u svakom gradu ćemo ohrabrivati ljude da doniraju osobnu medicinsku dokumentaciju, kako bi arhiv koji formiramo bio što vjerodostojniji, a samim time i efikasniji u prenošenju poruke. Zajedno sa dokumentacijom, prikupljamo i osobne predmete koje je osoba imala kod sebe u trenutku nasilja, kao i predmete koji se koriste u vršenju nasilja. Pored Srbije, želimo da Muzej sa istim konceptom putuje u gradove regije, Europske Unije, svih kontinenata gdje nas pozovu. Želimo da Muzej postane internacionalna institucija u smislu prikupljene dokumentacije i artefakata. Svakako bismo voljeli postaviti Muzej nasilja u Zagrebu, ali i ostalim gradovima Hrvatske ako za to postoji interes.

 

Kakav je bio odaziv posjetitelja i kome se prvotno htjela prenijeta poruka-državi, obrazovnim institucijama, vjerskim zajednicama ili obiteljima?

Moram priznati da je posjeta Muzeju veoma dobra, čak iznad prosječna za galerijske ili muzejske postavke. Također, drago nam je da je pažnja medija prilično ozbiljna i da od otvaranja prve postavke Muzeja nasilja 6. veljače, nakon dva tjedna ne jenjava. Dobro je da mediji prenose ono što imamo, a kažemo jer tim putem dospijevamo i do onih koji postavku nisu u mogućnosti vidjeti uživo. Važno nam je da poruku prime oni društveni akteri koji su i odgovorni za funkcioniranje zajednice – institucije, škole, roditelji. Vjerske zajednice nerijetko imaju negativnu ulogu u promoviranju ili relativizaciji nasilja, tako da se obraćamo i njima. Ne smijemo zaboraviti diskriminacijske izjave i otvorene pozive na linč pojedinih velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve tijekom pokušaja organiziranja Parada ponosa u posljednjih nekoliko godina. Država često nije efikasna, čak tamo gdje nekakvi zakoni i postoje, ne primjenjuju se. Pošto je čitavo društvo upleteno, samim time i odgovorno za svakodnevno nasilje koje se događa, svi društveni akteri, dakle svi mi trebamo preuzeti odgovornost kako za izgovoreno i učinjeno, tako i za ono što tek treba kazati i uraditi kako bi se nasilje reduciralo i iskorijenilo. Neka nam to bude ulaganje u budućnost i bar mala podrška generacijama koje dolaze.

Komentari