Istaknuto
06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

03.12.2017.

Gospođice iz Avignona smatraju se jednim od najvažnijih, ujedno i najkontroverznijih radova u umjetnosti 20. stoljeća. Povjesničari umjetnosti već se desetljećima bave misterioznim pogledima ženskih likova i njihovim revolucionarnim oblikovanjem kojemu su prethodile brojne Picassove skice i prepravke...

Film

I nakon borbi – borbe (“Muškarci ne plaču”, A. Drljević)

19.11.2017. Dunja IvezićFoto: ZFF press / Muškarci ne plaču

Ukoliko u domaćoj kinematografiji postoji duboko uvriježena tematska tradicija, onda je to bez sumnje ona ratna, uglavnom upakirana u socijalnu dramu. Ipak, bosanskohercegovačka koprodukcija i dugometražni prvijenac Alena Drljevića Muškarci ne plaču (Men don’t cry) na ovom području predstavlja svojevrsno osvježenje. Naime, umjesto isključivo portretiranjem mučnih i bezizlaznih životnih okolnosti te potresnih psihičkih stanja uzrokovanih posljedicama proživljenog rata, ova se drama bavi nužnošću komunikacije i razumijevanja na putu do pomirenja i izlječenja rana iz prošlosti, s ciljem samoostvarenja koje stoji nasuprot životu unutar neprobojnih zidova. Film je ostvario značajan uspjeh i osvojio priznanja žirija i publike na brojnim filmskim festivalima, a odnio je i glavnu nagradu na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu.

Na putu prema humanosti

Muškarci ne plaču pomiče granice stavljajući veterane triju zaraćenih vojski s područja bivše Jugoslavije u istu prostoriju, potičući njihovu međusobnu komunikaciju i suradnju. Radnja u svom središtu ima grupnu terapiju čiji je voditelj dobro situirani i uspješan slovenski terapeut Ivan (Sebastian Cavazza). Njegov je cilj pokušaj pomirenja sudionika terapije s prošlošću kako bi ostvarili normalan život u sadašnjosti. Aspekt koji ovu dramu čini privlačnom i prije samog gledanja bez sumnje je njezina glumačka postava pa se tako u skupini ratnih veterana pojavljuju Emir Hadžihafizbegović, Ivo Gregurević, Leon Lučev, Boris Isaković, Ermin Bravo, Boris Ler i drugi.

Foto: ZFF press

Grupna se terapija odvija u prostorijama izvan sezone zatvorenog hotela smještenog usred izoliranog planinskog okruženja čije je terapijsko djelovanje na čovjeka prigušeno mučnom i nelagodnom atmosferom, izljevima teških emocija i prizivanjem potisnutih sjećanja. Prvobitni osjećaji nepovjerenja i nelagode, utemeljeni na dubokoj mržnji i predrasudama, pred očima se gledatelja pretvaraju u nekonvencionalan odnos razumijevanja i empatije, a rušenjem se zidova rađaju i prijateljski odnosi, neovisno radi li se o trenucima naizgled suludih timskih igara ili alkoholom utopljenih zajedničkih večeri provedenih u hotelskom predvorju ispunjenom glasnom glazbom.

Empatija kao oružje zajedništva

Skupina muškaraca koje je rat pretvorio u ljude obilježene osjećajima srama i poniženja te neizmjernog žaljenja luta praznim hodnicima i prostorijama elegantnog hotela te razmjenjuje oprezne i suzdržane poglede, ali u svojoj srži osjeća povezanost žrtava ratnih zbivanja. Svaki od njih proživljava teške psihičke, a neki i trajne fizičke posljedice koje im neposredno i neprestano utječu na život te im ne dopuštaju da nastave dalje. Redatelja zanima upravo problem neodgovorenih pitanja i potresnih sjećanja koja se svakodnevno javljaju i nalaze na putu bivših ratnih veterana u ostvarenju vlastite humanosti i normalnog života te se koristi metodama koje prodiru u srž istih. Naime, Ivanove su terapeutske metode ponavljanje i inscenacija sjećanja koja su kod pojedinih likova ostavila najveći trag. To u sudionicima izaziva nelagodu koja ubrzo eskalira u izljeve brutalnih emocija te međusobne verbalne i fizičke sukobe.

U samom se naslovu filma javlja kritika grubog i pretjeranog maskulinizma koji u ovom slučaju ima teške posljedice na one koji se pod pritiskom istoga osjećaju bijednima i poniženima. Njihova nemoć pod teretom društvene afirmacije seže od straha od vlastite ranjivosti do nemogućnosti ostvarenja stabilnog odnosa sa ženama. Priča o životu s krivnjom i poniženjem ne evocira samo gubitak vlastitog ponosa, već i izdaju ideala muževnosti.

Ipak, ovdje problem ne predstavlja samo gubitak muževnosti, već i humanosti. Muškarci smješteni unutar grubih etničkih, jezičnih i kulturnih granica, isprva puni predrasuda i mržnje, uče se suradnji s onima koje smatraju neprijateljima, a proces postaje mukotrpan, u trenucima sukoba i naizgled besmislen. Ipak, važno je naglasiti da nelagodu i mučninu koje dramu prate do samoga kraja nadvladava potpuna tišina s pokojim razmijenjenim pogledom. U tim se pogledima osjeća jednostavnost dijeljenja i pomirenja, a samu priču nadvladava ona koja ne govori o ratu kao o katarzičnom događaju čiji kraj označava i kraj međunarodnih problema i nesuglasica, već kao o početku traumom obilježenog života koji će u svijesti njegovih sudionika odzvanjati vječno.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari