Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Glazba

Razumijevanje sevdaha u kontekstu queer romantike

27.08.2015. Petar DukićFoto: facebook.com/damirimamovic

Netko je jednom rekao kako je umjetnost, naposljetku, jedini mogući otpor sistemu, što sam na svojevrstan način i osvijestio slušajući sevdalinke Damira Imamovića & Sevdah Takhta ovog kolovoza na Visu u sklopu kazališnog kampa Besa. Razlog za uočavanje otpora u sevdahu postavljen je direktno, ne subliminalno, u strahu da ga se prepozna, jer se Imamovićev rad temelji na redefiniranju pojma ljubavi i romantike te, unatoč tome što za svoje tekstove nikada nije rekao da su queer, ipak u njih ugrađuje hetero-nedominantne romantične odnose.

Bosanska sevdalinka ili sevdah poznata je prvenstveno kao narodna pjesma i kao takva se predstavljala sve do ulaska novih izvođača poput Imamovića ili Bože Vreće koji u potpunosti drugačije kodiraju simboliku sevdaha. Sama riječ nastala je od arapske riječi sawda što znači crna žuč, dok se u turskom jeziku ovaj pojam veže za melankoliju, a u bosansku se stvarnost upisuje kao čežnja, ljubavni žar ili pak ljubavni jad. Omer Pobrić, poznati bosanski autor sevdaha daje sljedeću definiciju ovom žanru: “Sevdah je bosanska, gradska ljubavna pjesma, pri čemu riječ “bosanska” geografski određuje autohtonost sevdaha, riječ “gradska” urbanost, a riječ “ljubavna” sadržajnu tematiku.” Pri ovakvom definiranju sevdaha dominantno je  njegovo nacionalno pozicioniranje, kao i bošnjačko prvenstvo nad ovim glazbenim izričajem (op.a. ovdje se nećemo baviti povijesnom analizom i žanrovskom diferencijacijom sevdaha nego njegovom suvremenom interpretacijom kroz rad Damira Imamovića).

Suprotno ovakvim stajalištima, Imamovićev sevdah zasniva se na strastvenim istraživanjima tradicionalne muzike BiH čime neprestano proširuje svoj repertoar i svojim interpretacijama stvara jedan poseban stil suvremenog zvuka. Tvrdi da kad se taj žanr danas sagleda moguće je pronaći svega i svačega, od najgoreg turbo-folka do odličnih stvari. “Kad kažem «odličnih», mislim na sve: i na prezentaciju i na način gradnje jedne progresivne priče, prije svega umjetničke. Ne postoji ništa objektivno u samom sevdahu što može sevdah zaštititi od bilo koga, mislim da je i to jedna prilično konzervativna ideja da postoji nešto što je njegova diferentia specifica koja bi ga zaštitila od bilo čega.”

Imamović pristupa sevdahu kroz promjenu načina razmišljanja o sevdahu te odbacivanju sevdaha kao ideološke platforme zasnovane na  «izvornosti» i «narodnosti». “Ja sevdah shvatam kao žanr muzike, za razliku od ljudi koji ga (uslijed priče o «izvornosti») svode na repertoar; tradiciju sevdaha vidim kao školu iz koje se mogu učiti alternativne muzičke, ali i kulturološke ideje, za razliku od onih koji ga svode na konzervativnu priču o «našem narodu i našim običajima». Ja sevdah vidim kao još uvijek živu stvar, kao umjetnički i intelektualni izazov, kao prostor slobode”.

Sveti Panteon romantičnog kodiranja

Sevdah koji Imamović stvara radikalno mijenja i način interpretacije romantike koja je sukus ovog žanra te upravo u ovoj tradicijskoj formi kreira novi prostor u kojem queer romantika postaje zastupljena i vidljiva, kako u kontekstu popularne kulture tako i u društveno-političkoj stvarnosti. Upravo je ovo upisivanje novih značenja u sevdah omogućilo da tzv. egzotični drugi ravnopravno uđu na sveti Panteon romantičnog kodiranja. Odjednom romantični autsajderi sevdaha postaju društvena stvarnost svakodnevlja, a publika se diljem svijeta otvara prema konceptu queer romantike koja je do sada viktorijanski zaključavana unutar vlastita četiri zida. Sama heteronormativnost romantike i romantičnog prikaza ljubavi, ljubavnog zanosa i ljubavnika u jednoj tradicijskoj glazbenoj formi ovakvim pristupom izlazi iz pozicije kulturalne potlačenosti i nespoznatljivosti pružajući otpor sistemskom kreiranju drugih i drugačijih.

Ovo novo iščitavanje tradicijskih tekstova i naknadno upisivanje queer romantike u sevdah omogućilo je tzv. perifernim romantikama, koje tek nalaze svoje mjesto u okrilju sevdaha, da nadograde vlastite historijske korijene i zaodjenu ih novim ruhom koje nužno ne reprezentira heteropatrijarhalne odnose kao ekskluzivnu romantičnu varijantu svakodnevnog života. Imamović tvrdi kako je društvenoj današnjici u odnosu na kodiranje kulturalnih obrazaca potrebna ljubav lišena patrijarhalnih mitova, stereotipa i  uloga kako bi se iz javnog diskursa eliminirale socijalne fobije kao što su homofobija, transfobija, rasizam, ksenofobija te bilo koji oblik govora mržnje”. Dodaje kako su “prije pedesetak godina eksplicitno gej interpretacija tradicionalnih pjesama, pa čak i eksplicitno seksualizirani ženski likovi, bili nezamislivi.”(Izvor: Tportal).

Iz muslimanske sevdalinke “Dva se draga”, izdavača Mihajla Milanovića iz 1906. godine, jasno može iščitati kako autor ne negira postojanje romantičnog odnosa dvaju mladića u čiji ljubavni zanos se upliće majka „pa rastavi i milo i drago“. Ovaj tekst kojem je Imamović udahnuo melodiju do sada, koliko je poznato, nije bio uglazbljen: “Inače, ne znam da li bi ovaj primjer bilo bolje opisati kao homoerotičnost u sevdahu ili kao priču o sudbini homoerotičnosti u sevdahu. Tačno se vidi insistiranje u prvom dijelu na neizdiferenciranosti roda i tačno u momentu kad majka ulazi u tekst, od tog trenutka se sve dijeli na dvoje, pa i rod. Meni je Emina Zečaj, jedna od najznačajnijih pjevačica sevdaha, kod koje sam imao sreću da šegrtujem, na pitanje zna li tu melodiju rekla da je ona ista za tekst koji počinje sa «Jaranile dvije jaranice»”.

Osim ovih postoje još mnogi drugi tekstovi od kojih se prije svega izdvaja pjesma «Služim cara devet godin’ dana». Prema Imamovićevim riječima, u toj pjesmi govori se o jednoj, što bi rekli teoretičari roda, crossdressing osobi, djevojci koja služi na carskom dvoru preobučena u muškarca. Sad ima moment kad se otkriva da je ona cura, a otkrije se tako što joj sultanija otkopča jelek. Pjesma završava: “Usne svrbe hoće da se ljube.” Postoji verzija gdje je kraj: “Dođe vrijeme udati se moram”, a postoji i verzija kako je otkrije vešarica mlada koja joj je prala «bijele koše» i vidjela da je ova dobila menstruaciju. Moje pitanje je, a to se tiče kulturno-političke ekonomije, zašto neko bira ovaj tekst a ne onaj? Drugim riječima, zašto su se prešućivani oni rodno ambivalentni?”

Sevdah otpora

Umjetnost, pogotovo ona za koju se smatra da je nacionalna, državotvorna tj. dio nacionalnog identiteta i ponosa, kao što Bošnjaci smatraju sevdah, odjednom postaje val novog diskursa pri čemu takav pristup omogućuje da queer romantika ili romantika egzotičnih drugih dopre do šire publike kao oblik romantike koji je oduvijek postojao zapisan u povijestima naroda i kultura Balkana. Na samom kraju Imamović navodi: Jednom djelu konzervativaca smeta što pjevam tekstove s imenima koja pripadaju svim konstitutivnim i nekonstitutivnim narodima, što oživljavam pjesme koje bi oni najradije da se nekako zaborave jer jasno predstavljaju seksualnu emancipaciju”.

Queer romantika u sevdahu ne samo da je nastala kao dio novog čitanja i pozicioniranja ovog žanra na kulturalnom, ali i društveno-političkom planu, nego je njegov povijesni i integralni dio te suština tradicije koja je zanemarivana i prešućivana. Nastavljajući se na jednu staru sevdalinku “Sneg je pao na behar na voće, neka ljubi ko god koga hoće”, u Derridovskom kontekstu naturalizacije onog što nas okružuje Imamović navodi kako “vrijeme nije “prirodno”, ciklus plodnosti nije uvijek poštovan u prirodi” te postavlja pitanje “zašto bi romantika morala biti ograničena na “prirodno”, heteroseksualno područje”? Upravo iz ovog pitanja demistifikacije egzotičnih drugih sevdah se nameće kao prostor otpora u odnosu na nove neokonozervativne tendencije, dok se s druge strane u cijelosti otvara jedan novi svijet subverzije i kritičkog čitanja povijesti i kulture Balkana.

Komentari