Razvoj Tjedna suvremenog plesa: Jubilarna izdanja festivala
Uoči početka međunarodne selekcije ovogodišnjeg festivala, donosimo vam drugi dio pregleda o razvitku Tjedna suvremenog plesa. Ako pogledamo, ne samo plesnu povijest Hrvatske, sjetit ćemo se devedesetih (ratnih) godina kada je mnogo toga stalo i nestalo. U sljedećim ćemo se recima tako dotaći desetog Tjedna suvremenog plesa, ali i godine prije, kada je Mirna Žagar osnovala HIPP (Hrvatski institut za ples i pokret) čiji je smisao bilo ujedinjavanje pokreta i inicijativa nastalih kroz Tjedan – instituciju koja je poput kišobrana trebala objediniti sve inicijative i projekte koji su se iz nje razvili.
Kao prva obljetnica Tjedna, kao prvi dvoznamenkasti broj festivala, deseti je Tjedan suvremenog plesa u recepciji bio jedan nedostignuti vrhunac. Mnogi smatraju da sva zasluga pripada Theatreu du Mouvement zbog jedne od najdojmljivijih predstava odigranih na dosadašnjim Tjednima, Lettre au parteur / Pismo donosiocu Lucasa Thierya. „Nesumnjivo je taj nestvarni duet: njemačkog vojnika koji sluteći smrt na ruskoj fronti, na Badnjak piše pismo voljenoj ženi – tekst se čuje, kao njegova misao (Pričaj joj! rekao bi Almodovar), a ona je na njemu, ramenima, trbuhu, nogama, obavija se poput loze, klizi mu niz leđa, zaustavlja se na pregibima, na mekim mjestima. (…) Njihova je predstava tehnički perfekcionistička, govori o vrhunskoj tjelesnoj izdržljivosti. Plesati cijelo vrijeme na tijelu, nikad ne dodirnuti tlo i pritom ploviti po poeziji riječi, svjetla, zvijezda koje se pretvaraju u zaleđene pahulje, doista je vrhunski umjetnički pothvat“. (Ivica Buljan, Slobodna Dalmacija, 3.6.1993.)
Kasnije se saznalo da je ovaj duet, baš kao i njegova priča, isijavao još nešto, slutio smrt te da je zagrebačka izvedba jedna od posljednjih, ako ne i posljednja koju je ‘de Mouvement’ izveo. Ova je predstava bila jedna od rijetkih plesnih predstava koje su usuglasile i spojile plesnu kritiku s onom kazališnom. Ugošćujući, te ratne 1993., francuske, slovenske, mađarske, ali i domaće predstave, plesače i koreografe, deseti će Tjedan suvremenog plesa, kao što je i ranije navedeno, postati nešto što će se još dugo pokušavati nadmašiti.
Krećući polako u novo desetljeće, 20. je Tjedan u Zagrebu potvrdio riječi Mauricea Bejarta iz 1997. da se estetika prožima s potpunom harmonijom tijela i duha. Izbor belgijskog Theater Stupa iznova je ukazao na senzibilitet festivala prema društveno marginaliziranim i namjerno nevidljivim problematikama. U Zagrebu su predstavili svoj projekt Ook, začuđujuću paletu priča u kojima su autori sami izvođači. Oni pričaju, glume ili plešu svoje snove (želje). Nadalje, na ovom se festivalu susrećemo s još jednom belgijskom skupinom, ZOO Thomasa Hauerta i predstavom Verosimile te solom Do You Believe In Gravity? Do You Trust The Pilot? Pomoću tih dobivamo dinamičan, duhovit i uvjerljiv izraz. Susrećemo se i s djelima nastalim na principu spajanja umjetnosti, pa je tako Karine Ponties u radu Brutalis spojila dva medija, strip i ples. Na ovom je Tjednu eksperimentirala i Milli Bitterli, pozivajući četiri koreografa da za nju rade solo kao njenu biografiju pod nazivom Un Bester Gesellschaft.
Dvadeseti je Tjedan suvremenog plesa bio važan i za autoricu Milanu Broš, usko vezanu za Zagrebačko kazalište mladih, koja je samo za ovu manifestaciju obnovila svoju koreografiju Opera-serija u izvedbi pet plesača. Važno je spomenuti, vezanu uz ovu predstavu, da Milana Broš ovom koreografijom dokazuje da ne postoji razlika između zrelog i nezrelog autora jer njen rad uvijek teži kreativnosti i novome, bez obzira na to što se nije radilo o novijoj predstavi.
Spomenimo još samo da je na ovom Tjednu raspisan natječaj za mlade koreografe i njihova djela u trajanju od deset minuta, što je pokazalo da se Hrvatska ne treba bojati za svoju plesnu scenu jer ples i kreativna rješenja potiču individue na improvizaciju oko svakodnevnih problema i nedaća. Dvadeseto stoljeće pokazalo se kao stoljeće plesa. Polako prolazeći kroz drugi jubilarni kolaž ove manifestacije, koja je već dostigla svjetske razmjere, uviđamo nova gostovanja, iznenađenja i poimanja plesa koje za publiku pomno bira Mirna Žagar.
Tjednu suvremenog plesa za sad leđa drže čak tri jubileja. Trideseto izdanje festivala održano je pred samo dvije godine, no ovim tempom, radom i inovacijama koje Tjedan iz godine u godinu uvodi u svoj program na obzoru već možemo vidjeti njegov četvrti jubilej. Na 30. su Tjednu nastupili mnogi, predstava je bilo napretek, a svatko je mogao pronaći nešto za sebe. Od 26. svibnja do 6. lipnja na pozornicama diljem Zagreba odigrane su 32 predstave. One koje svakako valja izdvojiti su Random House: Two koreografkinje Andreje Široki, koja kroz predstavu suprotstavlja dva ženska tijela iz svojih prijašnjih predstava (Metar 70 i nešto te Random House). Iako se čini da ženska tijela ne pripadaju u istu predstavu, cijeli postav funkcionira savršeno.
IL BASTONE DEL DIAVOLO predstava je puna pauza koje naizgled ometaju plesače u pokretu. Prikazana u Rijeci, ova predstava materijalizira tijelo i od njega čini platno za reprodukciju. I treći je jubilej, kao i onaj drugi, prigrlio medije i njihovu kombinaciju s tijelima plesača kao nešto što sve više zaokuplja interes koreografa. Predstava VRATA PERCEPCIJE spaja pokret, glazbenu i vizualnu strukturu pohranjenu na računalu.
Svaki je Tjedan prihvaćao nešto novo, kombinirao je razne strukture i medije s pokretom tako da se ni u jednom trenu ne može predvidjeti što nas na svakom novom Tjednu očekuje. Bunt i želja s početka priče prerasli su u nešto puno veće i značajnije, u manifestaciju koja poprima svjetske razmjere, mazi svoje plesače i koreografe kao djecu i daje priliku svima koji žele istražiti vlastito tijelo. Čak sve više počinje ličiti na jedan od najljepših citata o plesu: „Nisam zainteresirana kako se ljudi kreću, već u ono što ih pokreće“. (Pina Bausch)
