Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Knjige

Recenzija – 100% pamuk: Zbirka “ženskih” priča koje govore o svima nama

16.07.2014. Antonio Filipović
Foto: profil-mozaik.hr

Foto: profil-mozaik.hr

Autorica jednog od komercijalno najuspješnijih naslova novije hrvatske književnosti, Hotela Zagorje, javnosti je nedavno ponudila još jedan prozni uradak. Ivana Simić Bodrožić ovoga nam puta, u izdanju V.B.Z.-a, predstavlja zbirku kratkih priča čija se tematska okosnica temelji na – ženama. 100% pamuk time je očito izvrstan kandidat za onu opasnu kategoriju “ženskog pisma” protiv koje se neki povjesničari, a pogotovo teoretičari književnosti svesrdno bore, no koja i dalje, vjerojatno zbog prividne jasnoće njenih granica, uporno opstaje kada se u ladice mora utrpati neko djelo ženske autorice.

Ova zbirka sastoji se od petnaest priča povezanih ženskim junakinjama od kojih su neke ispričane u prvom, a neke ispripovijedane u trećem licu. Likovi nisu povezani, a teme koje okupiraju naše junakinje uglavnom su problemi i stvarnih, prosječnih žena u našem okruženju – majčinstvo, trudnoća, odnosi s mužem, majkom, problemi na poslu. Dakle, ona već pomalo zastarjela etiketa ženskog pisma koju se lijepi na djela koja su – napisana od strane žena; kronotop im je uglavnom vezan uz obitelj, majčinstvo, bolest; atmosfera je često sentimentalno obojena; … – je generalno zadovoljena.

No, postoji jedna druga definicija ženskog pisma koju su, sada već davnih dana, ponudile predstavnice feminističke kritike i prema kojoj je žensko pismo mjesto androginosti u književnosti. Prema njihovom se mišljenju u “ženski” napisanom tekstu književnom subjektu ne može zalijepiti niti jedna od uobičajenih binarno opozicioniranih etiketa kao što je ona najočitija – muško/žensko. Na prvi pogled, priče Ivane Simić Bodrožić ne spadaju u tu kategoriju jer njezine su junakinje opipljivo “ženstvene”. Ali, zagrebemo li malo dublje shvaćamo da stvari nisu tako jednostavne, osjećamo lagani nemir u književim životima njenih likova. Nemir koji nam govori da one žive uobičajeno “ženske” živote kakve se od njih očekuje živjeti, ali one same nisu uvijek sigurne da su spremne prihvatiti tu ulogu.

Zapravo, priče u zbirci 100% pamuk veoma su blizu najvećeg mogućeg dosega ovog “drugog”, feminističkog ženskog pisma u književnosti koja prikazuje našu sadašnjicu. Realni se likovi hrvatske sadašnjice ne mogu prikazati androgino, naš je “subjekt” prisiljen prihvatiti etiketu, i to strogo određenu etiketu čije se kršenje strogo kažnjava. Spomenuti nemir proizlazi upravo iz odbijanja tih etiketa, iz odbijanja etikete žene kakvom ju vidi većinski patrijarhalno društvo, a odbijanje je izrazito očito već u prvoj priči prema kojoj je nazvana cijela zbirka, a u kojoj glavna junakinja jednim banalnim činom – odbacivanjem gaćica – doživljava slobodu od strahova i anksioznosti barem na jedan dan. Posebno je začudno i odbacivanje uobičajenih idealiziranih slika majčinstva i trudnoće kao što je to u priči Curice: “Nemam odgovore na sva pitanja koja ćeš mi htjeti postaviti, nemam ni na jedno. Ništa ne znam, osim da se bojim. Pogotovo toga da te neću moći voljeti, da neću to znati sakriti, da ću stalno neoprezno padati. Jer, budem li te voljela, htjet ću te zaštititi, a prekasno saznaš da ne možeš zaštititi nikoga. A ja te već toliko volim, toliko da bih željela da te nikada ne rodim.” Pripovjedačice i likovi ovih priča često prikazuju tu nemogućnost potpunog bijega etiketama neuhvatljivošću njihovog stava koji u mnogim slučajevima varira između ironije i ozbiljnosti, za mnoge situacije ne možemo procijeniti koliko su bitne – baš kao i u životu, često dosta kasno shvatimo koliko nam je neka sitnica bila bitna.

Ovim djelom Ivana Simić Bodrožić najvjerojatnije neće postići medijsku pažnju niti broj prodanih primjeraka koji je postigla romanom Hotel Zagorje jer zbirke priča na našem tržištu prolaze lošije, a i teško je pronaći književnu građu koja se u Hrvatskoj prodaje tako dobro kao rat. Nije da u ovoj zbirci nema rata, prisutan je, ali je prisutan onoliko koliko je prisutan u životima nekih od nas. Iako je i sama autorica rekla da je htjela dati glas marginaliziranima, većina tema dotaknutih u ovoj zbirci prisutna je u životima mnogih od nas, bez obzira na spol ili bilo koju drugu karakteristiku. Ali, od mnogih tema okrećemo glavu ili ih ne želimo sagledati iz kuta drukčijeg od onog koji nama najviše odgovara. Ako ništa drugo, barem za to možemo zahvaliti autorici, jer je to učinila umjesto nas.

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari