Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Film

Recenzija – 4. majmun i Bolesno: Silueta pojedinca rastopljena u vrtlogu traume

09.04.2015. Krešimir Bobaš
Foto: Screenshot

Foto: Screenshot

Iznositi priču o traumatskim iskustvima težak je i nezahvalan čin. Samo iznošenje priče postaje kodiranje nepoznatih i donekle poluapstraktnih pojmova u, za obzor recipijenta, razumljive klastere, riječi i događaje. Time prenošenje toga traumatskog imaginarija već gubi na svojoj težini – ne semantičkoj, već onoj esencijalnoj, biva ogoljeno i lišeno svoje unikatne konzistencije te se rasplinjuje u ono što recipijent bilo može, bilo želi pojmiti. Traumatsko iskustvo, nedodirljivo u svojoj srži, postaje objektom oko kojeg kruži naracija, fabula, pripovijedanje, prikazivanje; samom činjenicom njezine izmještenosti u metaprostor onkraj kolektivnog i ultimativnog poimanja postaje amorfnom masom, kovkom po želji i pojmovnom obzoru onoga tko osluškuje njezino tiho strujanje. Postaje, dakle, krajnje subjektivno, hineći objektivnost. Pri tome se uvijek gubi ili u velikoj priči ili u patetici, uzdiže se u Ideologiju ili gubi u bespućima medijske i društvene idolatrije, koja je naposlijetku i gotovo bez iznimke u službi one prve. Dobar se (pri)kazivač razlikuje po tome što pokušava priču zadržati negdje na sredini, ma koliko se doimala nepostojanom, u inat silnicama koje je vuku prema jednoj ili drugoj krajnosti. Mnogi pokušavaju, rijetki uspijevaju; Hrvoje Mabić se drži sasvim dobro.

Lijepom našom hara val traumatskog iskustva od prije dvadeset i kusur godina – nezatomljiva žalopojka za herojskim vremenima i legendarnim podvizima iz dana minulih, a hrđavi oklopi nekadašnjih Lancelota klepeću poput utvara ulicama, naslovnicama i kavanskim kuloarima. Njihovi već otupjeli mačevi upiru svoje istrošene oštrice u čas ove, čas one – naše, njihove i ine zamjenice jedne gramatike koju velik dio okrivljenih niti ne želi pisati te piše naočigled i protiv svoje volje. Amorfna masa prelijeva se s jedne strane na drugu, okršaji se vojuju na izbornim mjestima i mramornim oltarima, na vrućem asfaltu i u usijanim glavama, dok sve što ne služi laštenju već pocrnjelih oklopa služi na sramotu tisućljetnom snu i odvajkadnoj želji intelektualne, seoske i klerovske elite naroda nam odsedmostoljetnog. Pri tome se smije govoriti samo u kategoriji mase; pojedinac ne postoji, postoji samo ukalupljena kopija pojedinca koja se smije razmnožavati po portalima, Pantovčacima i pozornicama, ne bez podsmijeha, ne bez pokude. Psihijatrije? Pa molim Vas prelijepo, povratio bi pijetetni glas na pijano pitanje nekog polusvijeta. Ponos, pravda, to nas preokupira, psihijatrije neka počivaju na proplancima primorskih planina, kamo i pripadaju. Psihijatrije? Prestrašno!

Foto: Screenshot

Foto: Screenshot

Srećom za prosječnog kulturnog građanina domovine koju, eto, moramo dijeliti jedni s drugima, postoje i ljudi koji samim svojim djelovanjem uspijevaju prkositi silnicama Ideologije i medijske idolatrije. Vođeni željom za prikazivanjem života unutar četiriju zidova koje većina ljudi gleda s nemalom dozom prijezira, bilo obiteljskih kuća ili zdravstvenih ustanova, uspijevaju stvoriti metaprostor i komunikacijski kanal za one kojima je mogućnost rasuđivanja i istupanja u javnost zamagljena farmaceutskim preparatima, psihološkim terorom, metodama kojih se ne bi posramili niti antropolozi s medicinskim titulama iz ustanova s germaniziranim slavenskim imenima od prije sada već sedam desetljeća. I, naravno, duševnom stigmom. Tvornice traume koje Hrvoje Mabić prikazuje najprije u svojemu 4. majmunu (2013) te jedna od preživjelih u dokumentarcu-nastavku Bolesno (2015) djeluju, mora se reći, surealno. Malena, od karnevalske meke Rijeke desetak kilometara udaljena ustanova za stvaranje mentalnog zdravlja, postaje poprištem kjubrikovskog pomračenja uma i sumraka zdravoljudskog razuma. Kamera je postojana, intrinzična, no istovremeno krajnje suptilna i decentna; poput nijemog svjedoka zadire u pukotine ustanove i pore ljudi koji kao da su iskočili iz noćne more romantičarskog pisca sa živopisnom maštom. Pri tome kamera samo snima ono što ti ljudi žele (i mogu) priopćiti, pri tome ih pretvarajući u siluete, u obrise onoga što su bili prije prvog kročenja u linoleumom obložene dvore tamom obavijenog dvorca na vrhu jednog primorskog brdašca. Neki su bili tamo s razlogom, budući da je ovisnost o drogi ozbiljna stvar, koju tretiraju ozbiljni ljudi. Neki su bili tamo iz drugih razloga, budući da su psihički problemi itekako seriozna stvar, koju velika većina odbacuje kao efemernu new age izmišljotinu i ispoljavanje bilo pubertetske, bilo gerijatrijsko-dementne želje za pozornošću.

Foto: Screenshot

Foto: Screenshot

A neki su bili tamo iz sasvim drugih razloga, gorih i od prva dva navedena, iako bi oni koji su ih tamo strpali i ondje liječili itekako voljeli da su posrijedi prva dva, i to u njihovu u najgorem obliku. Naime, bili su tamo zbog ljubavi: zabranjene, prljave i bogom proklete, protuprirodne i nakaradne. Istospolne, groteskne, sramotne. Kako njih tretirati, kako se odnositi s njima? Jednostavno. Baš poput prvih dviju skupina, poput ljudi s problemima koji su makovo zrno u usporedbi s ovime đavolskim. Siluete pričaju, ovijene maglom dima, nad vrčem soka na razrjeđivanje, u trošnoj dnevnoj sobi primorskih socijalističkih zgrada. Pričaju o nezaposlenosti, o teškoći nošenja sa stvarnim, brutalnim životom, o tome kako tračak nade budi izdašno financiranje farmaceutskih veletrgovina i kovačnica sreće. Kredit? Ako baš moramo, sve za djecu. Roditeljska ljubav nekad zažmiri na jedno oko, posebice kad su u pitanju metode liječnika u vezi s njihovim pomlatkom. Ne diraj u doktora, učitelja ni svećenika. Stara narodna, valjda je u pravu. Ne možemo vidjeti svoju djecu? U redu. A čuti se s njima? Aha, OK. Samo nek’ njima bude bolje! Ček za ovaj mjesec? Evo, samo da ga izvadim iz torbice. I siluete nastavljaju priču, iz mraka i polutame u koji ih je bacio državnim proračunom financirani tretman dr. Mirjane Vulin i bratovštine iz Psihijatrijske bolnice Lopača, dok je nekoliko kilometara dalje tutnjala karnevalska povorka u tisuću boja. Ali nema veze, i pacijenti će vidjeti Havaje, zar ne? Lijepo, sigurno, privezani za krevet. Sami samcati. Injekcija vamo-tamo. Reci „Aaaa“. I gutaj.

Foto: Screenshot

Foto: Screenshot

Komentara nema, jedino pokušaj prepričavanja traume. Kamera šuti i gleda. Iz Lopače u 4. majmunu selimo u riječki stan Ane Dragičević, preživjele, u Bolesno. Osakaćene. Život joj se pretvorio u mržnju, jedina stvar zbog koje srcu dozvoljava da i dalje kuca jest želja za osvetom, s plamtećom, neutaživom mržnjom. Pune pepeljare na stolu, filmom obložene tablete na recept, zamišljen pogled kroz prozor. A zbog čega? To je pitanje koje se provlači kroz gledateljevu glavu svih manje-više 150 minuta, koliko traje ovaj diptih o traumi. Kamera šuti i dalje, samo gleda. Anina djevojka šuti i gleda. Zbog ljubavi prema njezinom spolu je i završila u onim linoleumom popločanim odajama. Ana priča. Ana plače. Vraćaju se slike, trga se iz sna. Ne može spavati. Uspjet ćemo to preživjeti, jelda, ljubavi? Pokušava, ali uvijek se vraća onamo, u linoleumom popločane odaje u kojima stoluje dr. Mirjana Vulin i njezina bratovština. Naposlijetku, i u Hipokratovoj zakletvi se spominje „Moje kolege bit će mi braća“. A kamera gleda, promatra i dalje. Tako je blizu očima koje gledaju, ustima koja pričaju, ušima koje osluškuju. Razgovor. Vani pada kiša. Ptice lete. Gledamo Anu s dugom kosom, s kratkom kosom. Uvijek s cigaretom. Tišina. Plač. Krik. Novinske naslovnice, dobre duše iz Novog lista koje tadašnjemu ministru zdravstva i veleštovanoj naciji ukazuju na to što se događa u jednoj zgradi na osami, udaljenoj tek nekoliko minuta vožnje od Obersnelove prijestolnice. Godine prolaze. Siluete pričaju, amorfni glasovi pripovijedaju, trauma progovara iz ustiju kroz koja svaki dan prolaze farmaceutski preparati eda bi mogla iole koherentno pričati. A zbog čega? Zbog roditelja, zbog liječnika, zbog društva i zakletve koju su prekršili, prvi svojom ignorancijom, drugi svojom perfidnošću, a treći svojom politikom prekriženih ruku i geslom ne-čujem-ne-vidim-ne-pričam. A kamera gleda, nijemo, tako blizu a tako daleko. „Njihova ravnodušnost i konformizam puno govori o tome kako se odnosimo prema drugima, koje ne smatramo dijelom svoga građanskog kruga“, kazuje Hrvoje Mabić u intervjuu, nijemi promatrač iza leće još tiše kamere. „S ignorancijom i bez temeljnih ljudskih načela.“

Foto: Screenshot

Foto: Screenshot

Nekadašnji Lanceloti u hrđavim oklopima klepeću ulicama već pozamašan broj mjeseci, a njihovo klepetanje moraju čuti svi koji jednom od najprometnijih zagrebačkih ulica idu na svoja radna mjesta, svojim kućama, na kave s prijateljima ili u posjetu ljubavima. Muškima ili ženskima. To mjesto ih, željeli to ili ne, podsjeća na sve što su propustili učiniti, svojom neokaljanom bjelinom u središtu glavnog grada postaje poprištem koje se pred kamerama pretvara u buktinju tobožnje tolerancije, fair playja i propitkivanja o nečijim geografsko-temporalnim koordinatama od prije dvadeset i nešto godina. S druge strane, mjesto toliko udaljeno od toga žrvnja najsuvremenijeg stadija demokracije, u kojemu se krici polako pretvaraju u tišinu, postaje predmetom dokumentarnih filmova koji svoju pozornicu dobivaju tek jednom godišnje. Poslije 4. majmuna, prikazanog prije dvije godine na ZagrebDoxu, publika je ove godine mogla vidjeti i Bolesno, svojevrsni nastavak prvospomenutog dugometražnog dokumentarca. Bez patetike i Ideologije, Mabić uspijeva prikazati „bol“ u Bolesno i raskrinkati „4. majmuna“, koji prekriženih ruku promatra što se događa oko njega. Diplomirani filozof, po prirodi znatiželjna osoba, redatelj, istraživač i novinar u jednome, Mabić uspijeva, uz gotovo nepostojeću dozu patetike, šutnjom i slušanjem, prenijeti djelić nečega što je naizgled tako blizu, ali našemu poimanju ipak svjetlosnim godinama daleko. No osim crnila traume, 4. majmun i Bolesno uspijevaju prikazati kako postoje i ljudi koji maloprije spomenutu Hipokratovu zakletvu shvaćaju ozbiljno, a kojima su, uz preživjele, i posvećena ova dva filma. Ove su dobre duše tračak nade koji ostaje nakon gledanja ovih dokumentarističkih uradaka, ljudi koji svojim djelovanjem unutar društva u kojemu se nalaze i s mogućnostima kojima raspolažu čine vrtlog traume nešto manje tamnim.

Foto: Screenshot

Foto: Screenshot

Lopača i Savska 66 nisu toliko različiti svjetovi, budući da na jednome mjestu ljudi u bijelom šatoru, na drugome u bijelim kutama, uspijevaju vedriti i oblačiti životima onih koji su se nevoljko našli na polju djelovanja njihovih silnica. Bile to linoleumom popločane odaje, bilo žitelji cijele jedne države, izmorene traumom nekadašnjeg sjaja njezinih spasitelja. Obje priče daju kirurški precizan presjek društva nam europskog, zapadnjačkog, civiliziranog. A jedna je trauma (in)direktan potomak ove druge, problem o kojemu se ne može pričati, već koji se samo može prenijeti ili glasnim megafonom ili bjesomučnom tišinom. Sredine gotovo da i nema. A u toj gotovo nepostojećoj sredini smješteni su i Mabićevi filmovi, koji tiho, uz tek pokoji izljev emocija, uspijevaju prikazati članove jednog društva koje je jantar traume prelio prije dvadeset i nešto godina. A nitko ga otamo ne može izvaditi; mačevi su tupi, oklopi zahrđali. Jedino se zvučni valovi prelamaju o njegovu sjajnu površinu, bilo u ekstremnom obliku ili u nepostojećim jecajima s primorskih brdašaca. Društvo koje je tako blizu drugima, a tako udaljeno od sebe. Narod u kojemu jedni paradno prosvjeduju, a drugi pokunjeno, posramljeno preživljavaju, odbačeni od obitelji, institucija i društva kao takvog.

Prestrašno.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(6 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari