Recenzija – “8” (Incubus): Dom na broju osam
Zasićenje se često javlja kada se izgubi inspiracija za rad na nečemu što je veselilo neko vrijeme. U tim trenucima jedina je želja maknuti se, prodisati i pokušati prebaciti fokus na nešto drugo. Upravo se to dogodilo članovima benda Incubus. Prije 20 godina objavili su debitantski album “S.C.I.E.N.C.E.”, a nakon albuma “If Not Now When” iz 2011. godine budućnost benda bila je upitna. Izgleda da je pauza koju su uzeli urodila plodom, svi su imali vremena razmisliti i donijeli su dobru odluku.
I eto, ipak su još uvijek (ili opet) ovdje. I zvuče još ljepše i zrelije. Novi album, osmi po redu, dobio je jednostavno ime “8” i donosi jedanaest pjesama. Prvotno je bio zamišljen nešto drugačije, no spletom okolnosti Skrillex je imao dva tjedna vremena posvetiti se albumu kojeg je na kraju miksao i producirao u cijelosti. Opus Incubusa uključivao je i do sada elektronske elemente u svojoj glazbi. Uspješno su ih kombinirali s gitarama, a to je i ovdje slučaj. Kao pravi profesionalac, Skrillex nije pretjerao i napravio je optimalan omjer svoje upletenosti u zvuk benda. Cijeli album drži konstantu zvuka i stila, a konstantan je i glas Brandona Boyda koji ima jedan od onih prepoznatljivih vokala.
Prva pjesma ovog albuma je No Fun. Odmah na početku krenuli su s glasnom pjesmom koja počinje električnim gitarama, no koja pri kraju ima zaokret u nešto drugačiji zvuk. Za njom slijedi singl Nimble Bastard kojim su najavljivali “8”. Duhovitim video spotom, u kojem su napadnuti od strane francuskih buldoga, slikovito su prikazali zapravo doslovan prijevod pjesme.
Glitterbomb je pjesma koja se zapravo mogla naći na bilo kojem od prethodnih albuma. “Tipična” Incubus pjesma ima sve – dionice koje pripadaju Brandonu koji pjeva na sebi svojstven način, dionice žestokih riffova i dionice koje uspješno spajaju te dvije komponente. Isto se može čuti i u nekim njihovim prijašnjim pjesmama kao što su Wish You Were Here, Nice To Know You ili Warning.
Incubus nisu bend koji je imun na izricanje opomena društvu i izražavanje stava, a jedna od takvih pjesama je i Loneliest. Balada o usamljenosti koja na samom kraju stihovima ‘so I guess I´m going digital tonight‘ šalje poruku o alijenaciji društva i digitalizaciji koja je preuzela živote onih koji na taj način imaju izgovor za rješavanje problema i suočavanje sa samima sobom.
Make No Sound In The Digital Forest instrumental je koji opušta i vrlo lako je mogao biti odjavnom pjesmom ovog studijskog izdanja. Stihovi joj zaista ne nedostaju, digitalna šuma nudi lijepe zvukove za slušanje. Throw Out The Map zatvara album. Moćnog je zvuka s tekstom pjesme koji propitkuje smjer budućnosti i odmah potom nudi odgovor – baci kartu.
Na svom terenu
Izgleda da je bend ovim albumom shvatio da skupa stvarno dobro funkcioniraju. Bilo bi šteta da im nije uspjelo ovo napraviti jer odaju dojam kao da se ništa nije dogodilo. Očito su se dovoljno “izluftali” jer uz pomoć novog producenta, koji je osvježio dvadesetogodišnji rad, Incubus zvuče vrlo opušteno i sigurno. Na svom su teritoriju, a ne ponavljaju se i to je jedan od najtežih zadataka koji dugovječni bendovi imaju za ispuniti.
