Recenzija – Against me: Transgender Dysphoria Blues
Nitko nije znao što očekivati od Against Me! nakon što je u svibnju 2012. njihov pjevač Tom Gabel istupio u javnost kao transrodna osoba. Iako je i prije u pjesmama kao što su Searching For a Former Clarity („Confessing childhood secrets,of dressing up in women’s clothes“) ili Ocean („If I could have chosen, I would have been born a woman. My mother once told me she would have named me Laura.“ ) prilično eksplicitno progovarao o takvim porivima nitko te tekstove nije doslovno shvaćao te je ta odluka šokirala njegove bližnje i sve fanove. Nakon te izjave Tom Gabel ilitiga Laura Jayne Grace i Against Me! našli su se pod povećalom vječito senzacija gladnih medija. Negdje u svom tom strvinarskom komešanju u kojem su najvažnija pitanja bila hoće li se žena rastati od njega ili hoće li s promjenom spola ići do kraja, najavljen je album „Transgender Dysphoria Blues“. Osim krize identiteta, bend je patio i od financijske krize. Nakon što je album „New Wave“ iz 2007. poslužio kao odskočna daska u mainstream, sljedeći „White Crosses“ trebao je biti trostruki salto. No kombinacija lošeg vodstva od strane labela, financijske krize i ne baš tako dobrog albuma više je ispao kao bolna daska. Unatoč tome što se činilo da je sve protiv njih Against Me su snimili jedan vrlo dobar album.
Sam zvuk albuma logični je nastavak New Wavea i White Crossesa i daljnje istupanje prema široj publici. Ispolirani pop punk rock, pjevni refreni i zarazne melodije čine Transgender Dysphoria Blues naj „radio friendly“ Against Me albumom do sad. Na moju veliku žalost (a vjerujem i onu drugih fanova) već je dugo očito da su raskrstili sa onim sirovim folk punk zvukom kakvog su imali na prvom, meni najboljem, albumu, „Reinventing Axl Rose“. No nećemo sad cendrati o prošlom svršenom vremenu ili o tome da Against Me više nisu true. Album je generalno dobar. Ne zvuči baš novo ili svježe, no ulazi u uho. Višestrukim preslušavanjem albuma dobije se dojam da su pjesme aranžirane baš s tom namjerom. Prije spomenuti pjevni refreni ponavljaju se više puta, dok na prijašnjim izdanjima u nekim pjesmama ni ne postoje refreni. Prije izlaska albuma fanovi su najviše strepili koliko će hormonalna terapija promijeniti Tomov glas. No iako je on sad Laura, na pjesmi Drinking With The Jocks jasno pokazuje je da se još uvijek može derati kao Tom. Jedino pjesma Two Coffins donosi nešto finiju vokalnu izvedbu sa natruhama ženske sentimentalnosti .
Još jedna velika razlika koju nosi ovaj album u odnosu na prethodne su tekstovi pjesama. Dok su prijašnji tekstovi bili dobar omjer političke satire i osobnih ispovijesti, na „Transgender Dysphoria Bluesu“ prevladavaju ovi potonji. Što je i za očekivati jer samo ime albuma najavljuje njegovu tematiku. No malo je čudno čuti ljetni punk rock hitić s refrenom „You want them to see you like they see any other girl.They just see a faggot, they hold their breath not to catch the sick“. Tekstovima prevladava osjećaj otuđenosti, zbunjenosti, frustriranosti i prezira prema samom sebi. Vjerujem da drugačiji koktel emocija ne možeš ni očekivati ako mijenjaš spol. Iako neki tekstovi zvuče kao cendranje hormonalne tinejdžerke, raspoloženje u njima je puno teže i sjebanije nego što bi glazba dala naslutiti. No nisu sve pjesme transrodne žalopojke. Osobni favorit na albumu je pjesma Black Me Out. Iako je sporijeg tempa ima pravi in your face hardcore punk stav, a i tekst „I want to piss on the walls of your house. I want to chop those brass rings off your fat fucking fingers. As if you were a king-maker“ koji je posvećen bivšoj izdavačkoj kući podsjeća na neke starije, beskompromisnije dane.
Kao što sam već rekao album je generalno dobar i vjerujem da će bez problema naći svoju publiku. Možda se većina ljudi ne može poistovjetiti sa njegovom tematikom, no napravio je veliki iskorak na području prihvaćanja različitosti, što je na kraju krajeva jako punk. „Transgender Dysphoria Blues“ je terapeutski plod borbe Laure Jayne Grace sa krizom identiteta i iako je ovo veliki korak u opusu benda smatram ga nekim tranzicijskim albumom i vjerujem da od njih u budućnosti možemo puno više očekivati jednom kada se Laura Jayne Grace zacementira u svoje cipele s petama.
