Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Glazba

Recenzija – Agalloch: Kratka šetnja hladnim svemirskim prostranstvima

14.09.2014. Luka Sinković
facebook.com/AgallochOfficial

facebook.com/AgallochOfficial

Uspon benda koji je unazad nekoliko godina dobio veliku pažnju u novopečenim „hipsteraj metal“ krugovima počinje puno ranije od u nebesa dizanog naslova „Ashes Against the Grain“. Shvaćanje činjenice da je prvo njihovo kompletno izdanje, „Pale Folklore“, utrlo i put kojim se bend kasnije razvijao sačuvat će vas gluposti da njihovu glazbu uspoređujete s onom Isisa, Neurosisa, Liturgyja, ili nedajbože Deafheavena. Agalloch ima novi album, tematika je nešto drugačija, no ipak ne toliko, jer folklor i astronomija idu zajedno kao biftek i maslac, barem je tako nekad bilo…

Debi album iz 1999. godine, „Pale Folklore“ je identična prekooceanska preslika onoga što se tada u Europi razvijalo pod imenom pagan metal. Iako je na svakom albumu zvuk malo drugačiji, pa varira između black metal i doom metal glazbene baze, možemo reći da je Agalloch odgovor na ranu glazbu bendova koji su u istočnoj Europi i Skandinaviji sredinom i krajem devedesetih pokušavali napraviti jedinstveni spoj black metala i glazbe svojih predaka. Budući da je Agalloch dijete „novog svijeta“, originalni folklor je izbjegnut, no ostaje glazba koja je duboko povezana s prirodom, a tu leži i poveznica s europskim kolegama. Bendovi poput Graveland, Negura Bunget i Bathory ponudili su osnovnu tematsku podlogu Agallochovoj glazbi.

facebook.com/AgallochOfficial

facebook.com/AgallochOfficial

Bilo bi izrazito krivo deklarirati Agalloch kao black metal bend, iako Agallochova tamna jesensko-zimska atmosfera odaje upravo takav glazbeni utjecaj, te podsjeća na Ulverov „Bergtatt“ i ranije albume death/doom šveđana Katatonia, što ih automatski udaljava od fundamentalizma black metala i odvodi u progresiju koju su na svojim žanrovima uvodili upravo spomenuti bendovi. Negdje sam jednom parcijalno pročitao intervju s bendom gdje tvrde da se glazbeno nikada nisu ograničavali, pa da vole svašta, od nečeg što nisam zapamtio pa sve do Godspeed You! Black Emperor, gdje mi je u oko upao upravo ovaj bend koji zatvara granicu matematičkog intervala. Navedeno i ima smisla, pošto je Agalloch od početka inzistirao na vrlo dugim pjesmama, pažljivo ih gradeći te inzistirajući na vrlo jakom završetku. Upravo od tuda može proizaći njihova povezanost s post-rockom, iako to očito ne rade tako temeljito kao GY!BE.

Prolazeći kroz opus benda, možete uočiti neznatne promjene koje su postepeno formirale zvuk kojeg čujemo na ovogodišnjem „The Serpent And The Sphere“. Počevši od predstavljenog „Pale Folklore“ koji se samim imenom svrstao u folk metal krugove, preko još boljeg „The Mantle“ koji uz sljedeći „Ashes Against The Grain“ čini možda i najbolje prihvaćene albume benda. Predzadnji, „Marrow Of The Spirit“, iako isto vrlo dobar album, nije ponudio ništa pretjerano novo, pa ga tako ni kritika nije previše nahvalila.

facebook.com/AgallochOfficial

facebook.com/AgallochOfficial

„Serpent And The Sphere“ odmiče bend od svog ovog zemaljskog folklora i stavlja ga u međuzvjezdani prostor. Iako je glazba ista, lirika se ne bavi kompletnom astronomijom i astrofizikom, mada spominju najslikovitije detalje nama poznatog svemira. Album, iako glazbeno nije pretjerano oduševljavajuć, barem objedinjuje kompletan Agallochov zvuk, od akustike, preko vokala, doom djelova, black metal atmosfere i gitarskih dionica, do neo-folka kakav u zadnje vrijeme njeguje Hexvessel, i sve do psihodeličnog 70’s zvuka gitara. Sam naslov prve pjesme, The Birth And Death Of The Pillars Of Creation, slikovito obuhvaća masivni vremenski period između „rođenja“ i „smrti“ međuzvjezdane nakupine plina i prašine nazvane „Pillars Of Creation“i velebno otvara album. To je problem, jer upravo najlošiji albumi najbolje pjesme stavljaju na svoj početak. No ovdje to nije slučaj jer odmah poslije kratkog instrumentala slijede odlične The Astral DialogueDark Matter Gods i Celestial Effigy. Možda najsvjetliji trenutak albuma ostavljen je za sam kraj s kompletnom pričom od instrumentala naslovljenom Plateau Of The Ages, koja će vas odvesti na beskrajnu jesensku šetnju hladnim svemirskim prostranstvima. Poželjet ćete da traje puno dulje od 13 minuta. Upravo u tim trenucima shvatit ćete kako je ovaj bend završio u jedno kompletno drugačijoj oblasti od one folklorne u kojoj je počeo.

Iako ga zbog usporedbe s prošlim albumima kritika podosta pljuje, album je zapravo onaj prekretnički, te ako bend doživi još nekoliko izdanja, shvatit ćete da se sve okrenulo upravo na „The Serpent And The Sphere“. Svi gamechanging albumi su oduvijek prolazili takav tretman. Psihodelija se vraća, svemir je velik, bogovi su odavno mrtvi, a glazba nikad nije bila bolja. Uživajte u albumu ljudi.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari