Recenzija – American Hustle: Najgori od najboljih?
David O. Russell i ove je godine nastavio trend višestrukih nominacija za zlatne kipiće. Nakon The Fighter i Silver Linings Playbook, ovoga puta radi se o deset nominacija za American Hustle – film napravljen po događaju poznatom i kao ABSCAM. Okupljena je vrhunska glumačka ekipa pod vodstvom sjajnog redatelja, no čini se da su to glavne čari ovoga filma. Naime, radnja i način na koji je tema obrađena ne ostavljaju nas zadivljenima, ili u svakom slučaju, nedovoljno zadivljenima za Oscar.
Film započinje rečenicom „Some of this actually happened.“, a to što se dogodilo upravo je operacija ABSCAM, izvedena od strane FBI-a kako bi razotkrila i spriječila mito i korupciju među visokim političkim dužnosnicima, tijekom koje je nekoliko kongresnika i jedan senator bilo uhvaćeno i optuženo. No, iako to zvuči ozbiljno, film nije takav. Upravo suprotno – Russell je uzeo ozbiljnu temu i prenio je u drugu dimenziju – u film obojan u crni humor, preplavljen komičnim situacijama i dijalozima, koji stavljaju temu na sporedno mjesto. Razlog kombinacije ozbiljne tematike u šaljivom ruhu vjerojatno je činjenica da je prvotni scenarij za film napisao Eric Warren Singer, koji se bazirao na povijesni događaj i činjenice, dok je Russel, kada mu je pao u ruke, dodao opširnu karakterizaciju likova i mnoštvo detalja.
Što se tiče produkcije, ne može se pronaći mana. Korištena glazba, moda, odjeća i izgled scene vraćaju gledatelje u lude sedamdesete. U nekim dijelovima dolazi do pretjerivanja, prenaglašavanja i karikiranja, no to se može shvatiti kao dio vizualnog stila.
Radnja prati Irvinga Rosenfelda (Christian Bale), vlasnika nekoliko praonica za rublje, čiji je bitniji i unosniji posao onaj nelegalan – preprodaja lažnih i ukradenih umjetnina te varanje s kreditima. Upoznaje Sydney Prosser (Amy Adams), inteligentnu i zavodljivu djevojku s velikim kompleksima zbog svoje prošlosti i porijekla. Njih se dvoje ludo zaljube, iako on ima suprugu i obitelj, te krenu u biznis zajedno. Sve im ide po planu dok tijekom prevare ne nalete na FBI-ovca Richieja DiMassoa (Bradley Cooper) te Sydney završi u pritvoru. Richie im obećava imunitet ukoliko mu dostave četvoricu varalica, na što oni pristaju. Međutim, uskoro se u suradnji s FBI-em uvuku među krupnije ribe, te se nađu u situaciji da pokušavaju uhvatiti političke dužnosnike u činovima mita i korupcije. Jedan od njih je i senator Carmine Pulito, kojega je simpatično portretirao Jeremy Renner. No, ne staju na političarima, već dospiju i do Roberta de Nira, koji je dakako, mafijaš.
Cooper i Adams dosadni, izvlače ih Bale i Lawrence
Nosioci radnje su četiri potpuno različita glavna lika, kroz čije perspektive vidimo različite stavove, stil života, želje i aspiracije.
Amy Adams, koja portretira Sydney Prosser, po mom se mišljenju nije iskazala. Njezine facijalne ekspresije jednolične su, kao da ne može prikazati mnogo toga. Međutim, to možemo povezati s likom kojeg glumi. Sydney je prepredena, pomalo manipulativna, ali prije svega iskompleksirana žena koja želi pobjeći iz radničke klase u visoku. Bradley Cooper ovom ulogom kao da je postao repetitivan. Nismo dobili ništa novo, već smo navikli na njega u ovakvim i sličnim ulogama. Ne osporavam da je dobar glumac, naprotiv, već da nije unio ništa posebno u ovu ulogu po čemu bismo ga mogli pamtiti, za razliku od Balea koji se potpuno unio u svoj lik te, kao i uvijek, napravio odličan performans. Svojom nas glumom vodi u sedamdesete vjerno interpretirajući sam stav, stil, odluke i razmišljanja te prikazuje običnog čovjeka koji teži uspjehu, s ljudskim manama i vrlinama, ostavljajući dojam “prevaranta iz susjedstva”.
Film je ukrala mlada i briljantna Jennifer Lawrence. Iako je sporedan lik, Irvingova supruga Rosalyn poboljšava ga za milijardu puta. Rosalyn je emocionalno nestabilna, vrckava je, smotana, brbljava, šašava i beskrajno simpatična. Istočnjački naglasak pristaje Jennifer kao da je rođena s njim, a s ondašnjim outfitima i frizurom izgleda besprijekorno. Ovom je ulogom još jedanput pokazala da se snalazi u svakakvim ulogama , a zato je i zasluženo nominirana za najbolju sporednu ulogu.
Međutim, iako je ispunjen mnoštvom detalja, raznih situacija koje su kao „uhvaćene u trenutku“ i koje povećavaju dojam realnosti te humornim razgovorima, film djeluje prazno. No, nije ni u jednom trenutku dosadan, tijek radnje je zanimljiv, ali ne priveže za fotelju, nema ono što je potrebno da bi cijelo vrijeme privlačio pozornost gledatelja. Ili je problem u preuobičajenoj priči bez velikog zapleta, ili u načinu na koji je ona obrađena, a to je s previše drugih stvari i detalja koje odvraćaju pozornost od nje. Razočaravajuć je bio i vrhunac filma. Kako do njega dolazimo, očekujemo spektakularan rasplet. Međutim, ne dobijemo ga. Obrat koji se dogodi neočekivan je, ali je nedovoljno upečatljiv. Kad sam došla do tog dijela, umjesto da se zapanjim i pomislim „kako dobar preokret“, ostala sam neutralnog izraza lica, bez da sam iti podigla obrve. Odvio se brzo, žurno, u hodu, vrhunac filma činio se kao da je to neka najobičnija scena u filmu bez posebne važnosti.
Zbog svega navedenog, ne smatram da zaslužuje osvojiti nagradu. No, s obzirom da Akademiji ne bi bilo prvi put da zanemari najbitniji kriterij, a to je kvaliteta, izgledno je da će baš American Hustle biti proglašen najboljim filmom. Slične je tematike i stila bio i prošlogodišnji pobjednik Argo, koji osim glumačke postave nije imao kvalitete koji bi opravdali njegovu pobjedu. Stoga ne bi bilo čudno da Akademija nastavi taj trend i kao pobjednika proglasi jedan sasvim prosječan film.
