Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Glazba

Recenzija – ‘Anarchytecture’ (Skunk Anansie): Nešto novo, nešto staro, nešto njihovo i nešto hrabro

27.01.2016. Anja NežićFoto: Skunk Anansie

Skunk Anasie dobro je poznata britanska četvorka koja se na sceni pojavila u ranim devedesetima prošloga stoljeća. Predvođeni karizmatičnom frontwomanicom obrijane glave, Skin, nisu bili tipičan britanski sastav koji svira pitki pop rock, pjeva o popularnim temama i nastupa u prime time showovima. Krenuli su stopama alternativnog rocka, garage rocka, ubacili primjese indiea, a nekada i zaoštrili prema hard rocku pa i, uvjetno rečeno, nekakvom metalu. Volio ih je Lemmy, bili su mu navodno najdraži bend, a trebali su uskoro ostvariti i suradnju u vidu zajedničkog albuma. Takvo što, na žalost, nisu stigli realizirati, ali su zato stigli izbaciti novi, njihov šesti studijski album, nazvali su ga “Anarchytecture” i s njime donijeli kakvu takvu utjehu za sve tužne glazbene vijesti koje su nas dočekale na samome početku ove godine.

“Anarchytecture” otvara Love Someone Else, pjesma u kojoj  je tipični Skunk Anansievski moment samo poseban vokal Skin. Ako slijedimo onu da se po jutru dan poznaje, a po prvoj pjesmi cijeli album, odmah postaje jasno da je riječ o albumu koji je drugačiji od ostatka opusa benda. Zamjetan je zaokret prema elektronici što i ne čudi toliko s obzirom na to da Skin već godinama, paralelno s radom u bendu, gradi i DJ karijeru te je čest gost na brojnim festivalima (svestrana je žena inače i sudac u talijanskom X faktoru što je donekle doprinijelo tome da se Talijani u potpunosti raspamete za bendom i njihovim pjesmama). Victim, sljedeća na redu, započinje u duhu svoje prethodnice, a onda, unutar malo više od četiri minute koliko pjesma traje, gradira jačinu i prelazi u hard rock koji nije daleko od nekog blažeg metal zvuka.

U kategoriju „nečeg starog“ mogla bi se svrstati baladična Death to the Lovers. Sanjiva, mirnija, na tragu uspješne Secretly, s dominantnom elektronikom i vokalom Skin, ova pjesma otvara neku drugu dimenziju albuma, onu u kojoj se bend možda i najbolje snalazi ma koliko to pokušavali negirati pobornici nabrijanijeg dijela opusa. Neku poznatu energiju donosi i That Sinking Feeling, sarkastična numera u kojoj Skin zvuči kao da se svađa s nekim, ali i da se pritom dobro zabavlja, a baš taj osjećaj dobre zabave prenosi i na slušatelje. Ima malo vriske, pamtljivog refrena, dobrih gitara, nema elektronike i na pravom je mjestu na albumu, taman da vas ne pusti da se uljuljate ni u jedan od žanrova koje vam nude.

Malo melankolije ima u Without You, ali nju brzo ubija brzopotezna, ekspresivna Suckers!, sažeta u svega minutu i dvadesetak sekundi. Instrumentalna minijatura u prvi plan stavlja izvrsno uhodani trojac kojega čine Cass na bassu, Ace na gitari i Mark Richardson na bubnjevima i perkusijama te još jednom potvrđuje zašto je Skunk Anansie tim poprilično spretan u svakom žanru u kojem se svojevoljno nađe. Sam kraj albuma “Anarchytecture” pripada, možda i najboljoj, I’ll Let You Down. Pjesma je to koja kupuje svojom jednostavnošću, smirenošću, a onda vas time uvlači kao pijavica u neko nostalgično raspoloženje kojim odiše. Dominira ogoljeni, „ranjeni“, glas, praćen tek smirujućim zvukom gitare koji doslovno dočarava taj magic moment o kojem Skin pjeva.

Četiri su godine prošle od njihova posljednjeg albuma „Black Traffic“. Članovi su se benda u te četiri godine razvijali kao grupa, ali i samostalno i to je nedvojbeno primjetno u zvuku “Anarchytecturea”. Primjetno je i da je u igri novi producent, Tom Dalgety, čovjek koji je isproducirao većinu radova grupa Royal Blood i Band of Skulls. Ono što je sjajno i što nas može veseliti jest da je Skunk Anansie već krenuo s turnejom te da će se ona nastaviti i u ljetnim mjesecima kada je sezona festivala pa nije isključeno da britanska četvorka posjeti i neki od ovdašnjih festivala. Dosad su im gotovo svi zakazani koncerti već rasprodani, a što je vjerujem još jedna potvrda da su s ovim albumom obavili i više no dobar posao.

Album donosi pjesme koje će ljudi htjeti čuti. Čini mi se da se na koncertima neće događati da se pjesme s novog albuma odrade reda radi, bez reakcija publike koja samo čeka starije uratke poput Hedonism ili Because of You. Ovo su pjesme koje nisu napravljene navrat nanos, donose novinu u zvuku benda koji je davnih dana stvorio ono nešto svoje i prepoznatljivo, a što ćemo bez puno razmišljanja prepoznati i u ovih novih jedanaest numera. Da, “Anarchytecture” ima pečat Skunk Anansiea, ali ima i ekstrakta jednog novog, jako zanimljivog smjera u kojem je ova četvorka upravo krenula. Sad još samo da ih taj smjer dovede i do nekog ljetnog festivala na ovim prostorima pa da se i uživo još jednom uvjerimo da ovi Britanci dobro znaju što rade.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 4.667 out of 5)

Komentari