Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Glazba

Recenzija – “And Only The Melody Was Real” (Swahili Blonde): Melodijska metamorfoza

19.03.2016. Filip KušterFoto: facebook.com/swahiliblonde

Nekako se čini da ovaj bend treba kratko predstavljanje. Swahili Blonde je ustvari eksperimentalni glazbeni projekt vokalistice i bubnjarke Nicole Turley i basistice Laene Myers-Ionite. Od 2009. godine do danas izdale su nekoliko studijskih albuma, EP-a i projekta pod drugim imenima. U vrlo malo godina djelovanja promijenili su dosta suradnika pa njihova imena možete vidjeti u raznim projektima zajedno s Omarom Rodriguezom-Lopezom i Teri Gender Bender. Ipak, najpoznatije ime s kojima ih je moguće povezati je John Frusciante, što je i mene potaknulo da poslušam o čemu se tu radi. Na moju žalost, a vjerojatno i mnogih drugih, Frusciante i Swahili su prošlo svršeno vrijeme, ponajviše zato što su John i Turley bili u braku koji je pukao krajem prošle godine. Malo pikanterija iz života glavne i odgovorne osobe za album “And Only The Melody Was Real” nije na odmet pošto je cijeli album studija prekida njezinog bračnog života.

Nicole Turley odgovorna je za sve što možete čuti na ovom synth-pop i post-punk ostvarenju, što je ustvari vrlo začuđujuće. Napravila je solidan posao, ali vidljiv utjecaj ostavljaju neke prošle suradnje. I tu opet dolazimo do Frusciantea koji je posljednjih godina zabrijao na acid house. Dok se “PBX” još mogao nekako pregrmjeti, “Enclosure” nešto teže, a za “Trickfinger” je zbilja potrebno previše strpljenja, Turley je kao Swahili Blonde uspjela napraviti puno pitkiji i zanimljiviji zaplet. Štoviše, njezin je rad na synthevima, loopovima i višeglasju puno zavodljivi nego kod Johna. U osam pjesama satkanih od mračnih i svijetlih trenutaka, ona se u psihodeličnom tonu predaje elektronici kao svemiru u kojem živi. Preslušavajući neke starije pjesme Swahilija, vidi se odrastanje na liričkoj i melodijskoj razini. Možda i više radi ono što sama misli da je dobro, nego što su joj prije drugi predlagali.

Osim što je album, a i cjelokupan rad, Swahili Blondea nekonvencionalan, shvaćate zašto je ovo samo projekt. Teško da ćemo vidjeti turneje gospodične Turley, isto tako, nikad ne znaš što će donijeti sljedeći projekt – ako ga bude. Ona temelji svoj rad na odnosu pjesma – emocija i to je već dovoljno da se povežete s njezinim strahovima i nadama. Kozmos je jedna od bitnih stavki u Turleyjinim stihovima. Odnos između mržnje i ljubavi jedna je od onih vječnih borba dobra i zla u ljudskom svijetu. Nakon prekida s mužem, Turley je spoznala da su ti osjećaji mogući u istom trenutku pa dobivamo osjećaj da joj je istovremeno žao i drago da je do toga došlo. Uređen svijet kod nje postoji, ali je jako blizu kaosu kojeg doživljava u unutarnjem putovanju kroz život. Ovo na neki način predstavlja i svemirsku komponentu u njezinim pjesmama. Na primjer, The Diamond Room i Saturn Farewell to najbolje dočaravaju. Na tim pjesama pojavljuje se i njezina prijateljica Jennifer P. Fraser koju je i potpisala za određene pjesme, a čini joj i jaku podlogu back vokala.

Cijeli posao oko ovog projekta kao da je nastao u snu ili barem pod utjecajem najranijih Pink Floyda koji su se susreli s Bosnian Rainbows i odsvirali gig u Pompejima. S tim ne mislim da je potrebno pjesme uspoređivati s bilo kojim od navedenih bendova, ali nit vodilja može se prepoznati. Posve sam siguran da za ovaj album neće čuti puno ljudi. Traži pažnju i jedan je od onih koji vam možda nikad neće „sjesti“. Što je i posve prihvatljivo, ova glazba neće vas zabaviti, a ni učiniti tužnim. Možda ćete biti indiferentni prema njoj, a možda će vas i na trenutke zainteresirati. Sigurno će u vama probuditi neki osjećaj, ako ništa drugo, barem želju za nečim drugačijim i nesvakodnevnim.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 3.333 out of 5)

Komentari