Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Knjige

Recenzija – ‘Antigona’ (Žižek, S.): Junaci koji zaslužuju kaznu

03.04.2016. Filip DračaFoto: facebook.com/fraktura.hr

Svakome tko je upoznat s dosadašnjim djelima Slavoja Žižeka, čitanje njegove verzije Sofoklove Antigone je bilo (ili će biti) novo iskustvo. Osim toga što je riječ o prvoj Žižekovoj drami, koju čitamo u izdanju Frakture, mnoge karakteristike njegovog načina pisanja na koje neki još nisu naviknuti ovdje nisu direktno prisutne.

Ovdje očito nema (na prvi pogled) disonantnih i arbitrarnih kolaža koji spajaju Toma i Jerryja sa psihoanalitičkim konceptom dvaju smrti, niti anegdota o Gyorgyju Lukacsu za vrijeme Mađarske revolucije 1956. koje služe kao kritika pozitivizma, niti ludičkih čitanja Hegela kroz viceve o Židovima.

No, njegova Antigona ne sadrži takvo formuliranje nekoliko desetaka ideja odjednom samo zato jer je ona sama jedna takva formulacija; odmah nam je u predgovoru dano na znanje da je ova varijantna Antigona djelomično nadahnuta idejama iz raznolikih izvora, od Talmuda do Građanina Kanea.

Prije svega, treba odoljeti bilo kakvom secirajućem čitanju ove drame koje bi se fokusiralo na konkretne preinake koje je Žižek poduzeo nad originalnim tekstom i analiziralo ih. Ne treba uspoređivati što je u ovoj drami različito od originala, što ju čini konkretno Žižekovom i distinktnom od Sofoklove, jer bi to bilo protivno namjeri samog projekta.

Naprotiv, potrebno je uvidjeti što je u ovoj reaktualizaciji jedne od najstarijih drama svjetske književnosti istinski vjerno poruci iskazanoj u originalu; jedini način da se bude vjeran tradiciji jest da se odbaci vjernost izvorniku, da ga se sasvim besramno preinači tako da on nastavi govoriti i danas. Stoga, razlike koje Žižekova drama ima spram Sofoklove trebaju biti imenovane ne zato da bi njih dvojica bili postavljeni jedan nasuprot drugome i uspoređeni, već bi te razlike trebale biti sredstvo, radije nego cilj, kritičke analize.

Kao što znamo, klasična Antigona je drama o suprotstavljenosti ljudskih etičko-političkih dužnosti; dužnost prema obitelji protiv dužnosti prema državi, poštovanje prema svjetovnom zakonu protiv poštovanja prema božanskom zakonu, i tako dalje. Sve od navedenog su oblici ćudoređa i ni za koga se u tom konfliktu ne može reći da je u krivu; to rastvaranje etičke supstance društva ne dolazi izvana, iz neke pokvarenosti, već iz same nutrine tog ćudorednog poretka koji potkopava samog sebe.

Završetak originalne Antigone je egzemplaran za grčku tragediju; Kreont se predomisli oko kažnjavanja Antigone, ali Antigona je taman onda počinila suicid. Nakon nje i Kreontov sin, koji je za Antigonu bio zaručen, a za njim i njegova majka, odnosno Kreontova žena. Zakon je na kraju ispoštovan, ali svi pate ili umiru uzalud. Cijeli konflikt u Antigoni se na kraju razotkriva kao lažni konflikt u kojem nitko ne pobjeđuje, osim naravno konflikta samog koji je uspio napraviti štetu svima.

Žižek slijedi Sofokla u takvom razotkrivanju lažnog konflikta u kojem jedna strana zapravo hrani i pretpostavlja onu drugu; kako razjašnjava u predgovoru drami, uvodi trostruki završetak po uzoru na Brechtove komade Onaj koji govori da, Onaj koji govori ne i Onaj koji govori da 2. Ukratko rečeno, prva dva raspleta predstavljaju pobjedu jedne od dvaju sukobljenih strana, dok treći rasplet naprosto staje cijelom konfliktu na kraj unoseći u njega potisnut element; patnje svih onih koji u lažnom konfliktu najviše stradavaju a da nemaju ništa od bilo čije pobjede.

Zbor tebanskih starješina, koji je u originalu imao pasivnu ulogu potvrđivanja nečega što bi drugi lik rekao kroz otrcane mudrosti, ovdje dobiva ulogu djelatnog subjekta koji u konačnici odlučuje o kraju. Treći rasplet je stoga kraj i Kreonta i Antigone u kojemu oboje bivaju smaknuti po odluci Zbora, i njihovo je smaknuće simbolička gesta ukidanja općenitog sukoba unutar etičkog poretka ukidanjem tog poretka.

Međutim, to ne znači da se i Kreont i Antigona portretiraju kao jednako loši, jednako zaslužni smrti; Kreontu Zbor određuje istu kaznu kakvu je Kreont namijenio Poliniku u originalu i proglašava ga jednostrano krivim, dok Antigoni priznaje plemenitu motivaciju njenih djela ali  ipak inzistira na njenom smaknuću jer je ona, kao plemkinja i kćer Edipa,  prozborila u ime isključenih koji nemaju glasa – a isključenima nije potrebno sažaljenje povlaštenih, niti bi povlašteni trebali govoriti umjesto njih. Riječima samog zbora, ‘Oni bi sami trebali dobiti riječ i izraziti svoje muke. I zato si ih govoreći umjesto njih još teže izdala od svoga ujaka, jer si im uskratila pravo glasa’.

Istina je da je Kreont bio zlikovac i da ga je trebalo kazniti; ali junaci također zaslužuju kaznu jer masama junaci nisu potrebni.

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari