Recenzija – ‘Ask The Deep’ (Sóley): Jezivo kuckanje o prozor uma
Islandska kantautorica Sóley se svojim samostalnim radom predstavila 2011. godine albumom “We Sink”. Prvim albumom smo dobili na znanje kako se ovdje ne radi o komercijalnim baladicama ili popastičnim prizvucima. Odmah iz glave izbrišite djevojku s uvojcima iz bajke koja sanjivo prebire po žicama svoje akustične gitare.
Jedinstvenim zvukom i glazbenim izričajem Sóley se s vremenom uspjela izdvojiti u nešto posebno, prelijepo i zaista jedinstveno. Tugaljivo i melankolično opjevala je ne tako lijepe snove, zabrinute misli i trenutke uznemirenosti začinivši ih veoma atmosferičnim i pomalo jezivim prizvucima.
Sóley plete ružne snove i strašne priče u pjesmu
Pripremite se na putovanje kroz mračne svjetove, daleke dimenzije, vlastite košmare i izmaglice nedosanjanih snova. Sóley nas svojim drugim studijskim albumom “Ask the Deep” suočava s nama samima na potpuno drugačiji način. Odvojiti se od sebe u neku drugu krajnost uvijek je vrlo mukotrpan proces. Zatvoriti se u dio sebe koji ne pokazuješ nikome još je bilo poprilično lagano, no pretvoriti ga u pjesmu – za to treba imati posebnu vještinu.
Sam album kao ostvarenje sjeo mi je na prvu. Upoznata sam s radovima čudesne Sóley i njenim pjesmama koje su uvijek svojevrsno pričanje kratke strašne priče za laku noć, prepričavanje ružnog sna ili jednostavno prisjećanje trenutaka koji su dovoljno bolni da im ne treba pjesma – no na najljepši i najsanjiviji mogući način. Cijeli album gledala sam kao cjelinu, kao odlomke priče koji se vrlo vješto nastavljaju. Mislim da drugačije jednostavno ne bi bilo ispravno jer svih deset pjesama vrlo tečno klize iz jedne u drugu.
San koji sanjamo uz “Ask the Deep”
Devil najavljuje panoramu punu slomljenih i potopljenih sivih lađa. Ævintýr kroz rapsodiju klavira i udaraljki izaziva padanje u dio sebe u kojem vlada mrak i čudnovatost. One Eyed Lady sporo je utapanje u moru čarolija, glasom poput opijuma Sóley nas vodi na vrh litice i navodi na pad u bezdan ledenog plavetnila. Óhljóð dolazi kao prijelaz između svjetova, limb lelujavih mračnih sjena. Halloween nas opija i budimo se zarobljeni u paralizi sna dok nježno zazivanje podsjeća da je sve ipak samo taj ružan san i da je najbrži bijeg od košmara trenutak kada otvorite oči.
Follow Me Down potiće novi san. Sanjaš da padaš i kad misliš da padu nema kraja, udariš o nevidljivo tlo, potoneš u dubine beskraja. Breath nas ostavlja na vrhu sablaznosti jer to grebuckanje na početku dolazi iz sjene i ne pokazuje lice. Sat otkucava, refleksija svjetlosti na površini tamne vode se lomi, a oblaci tamjana glume maglu nad jezerom. Još uvijek smo u snu. I Will Never dovodi nas pred obris lika koji nas cijelo vrijeme progoni iz sjene. Suprotstavljanjem sve se maglene teške zavjese ruše.
Odjednom stojimo u čamcu nasred srebrne površine beskrajno pustog mora. Nema tame, samo usamljeni obzor. Pjesma Dreamers je sve to, ali i svojevrsno umorno priznanje i upozorenje. Sanjari su najljepše i najopasnije društvo. Nadzire se kraj pa tako i ova pjesma zvuči baš kao zadnje hvatanje sunčevih zraka, ispuštanje volje iz ruku poput sitnih zrnaca pijeska. Kad bi tromosti između otkucaja srca dodijelili zvuk, bio bi sličan ovoj numeri. Lost Ship pjesma je sirena u daljini i nagoviješta pobjedu nad odlaskom teške magle koja se lijeno povlačila nad površinom sada primirenog mora. Sve je ovo zapravo bio gorki oproštaj s mračnim dijelom sebe.
Soundtrack za epizode privatnih zona sumraka
Album “Ask the Deep” otisnuo nas je na putovanje kroz vlastitu svijest, bilo je to spoznavanje mračnih dijelova sebe i svjedočenje borbi uma i srca u najtamnijim odajama naših misli. Ova sinergija glazbeno naratorske fantastike čini smislenu cjelinu, te kroz klavirske, synth i vrlo nezgrapne gitarske dionice i ostale udaraljke vrlo vjerno i uspješno imitira savršen soundtrack za epizode privatnih zona sumraka, vrtloge strahova, vječne borbe i dileme, kosture noćnih mora, bježanja u bezdan vječnog padanja i sudaranje s najstrašnijim sjenama u gustoj magli. Sóley je stanjila granicu između glazbe i fantastičnih priča za laku noć do jedva razabrivih razmjera. Time je teško ovo ostvarenje nazvati samo albumom jer s tih svojih deset skladbi daje odgovor na jedno vrlo neočekivano pitanje. Koliko je vremena potrebno da se otisnemo na put u najdublje dijelove sebe i odvojimo se u neku drugu krajnost? Odgovor daje trideset i šest minuta uz Sóleyin “Ask the Deep”.
