Istaknuto
19.07.2018.

Tri autorska projekta, jedna opera, jedan mjuzikl, praizvedba jednog suvremenog hrvatskog teksta i uprizorenje jednog klasičnog naslova - to su najbolje predstave u sezoni 2017./18. koje se izdvajaju po svojoj kvaliteti, originalnosti, izvrsnoj režiji i glumačkim ostvarenjima.

18.07.2018.

Prošle godine počeli smo praksu filmova i albuma starih deset godina, tako i ove nastavljamo s filmskim naslovima, ovaj put iz 2008. godine.

Izvedbene umjetnosti

Recenzija: ”Bergmanove žene” – Čovjek NIJE otok

23.04.2013. Suzana Erbežnik
facebook.com/zekaem

facebook.com/zekaem

Ingmar Bergman je redatelj čiji su filmovi kao jezero u koje ponekad kakva psihološka ličnost baci kamenčić pa stvori vibracije te krugove koji se odbijaju, da bi se naposlijetku vratili u mir i stagnaciju. Spore radnje, razrađeni likovi i duboko ukorijenjena ljudska potreba, bilo za društvom, bilo za ljubavlju, sve je to ono što je inspiriralo Nikolaja Rudkovskog da napiše komad Bergmanove žene. Bergmanovi filmovi koji su ga u tome nadahnuli su Žene čekaju, Kroz tamno ogledalo, Persona (najviše se osjeti u tekstu), Krici i šaputanja i Nakon probe. Nikolaj Rudkovski bjeloruski je dramatičar, koji je osim kazališne režije diplomirao i psihologiju, što se znatno osjeti u Bergmanovim ženama. Za ovu dramu nagrađen je Nagradom po izboru kritičara na 2.Festivalu bjeloruske drame 2001.godine.

Redatelj Bergmanovih žena je Jean-Claude Berutti koji je u Zagrebačkom kazalištu mladih 2009.režirao predstavu Polet. On je, govoreći o predstavi, rekao kako je osjetio golemu potrebu da transformira filmski govor duše u kazališni pokret. To mu je očito pošlo za rukom, jer iako se predstava u mnogim svojim dijelovima temelji na pantomimi, ona vrišti, glasna je i sasvim lagano se uvuče pod kožu. Važno je i istaknuti da ova predstava u 11.mjesecu igra u Francuskoj, s istom glumačkom predstavom, na francuskom jeziku.

facebook.com/zekaem/photos

facebook.com/zekaem/photos

Predstava je koncipirana tako da dvije žene. Liv (Ksenija Marinković) i Ingrid (Lucija Šerbedžija) predstavljaju jednu nekonvencionalnu, bizarnu ljubav koja se rodila u četiri bolnička zida. Ingrid je pjevačica koja je ostala bez glasnica, osuđena na tišinu i bjelinu bolničke sobe. Lucija Šerbedžija napravila je ogroman posao. Bez ijedne progovorene riječi u predstavi utjelovila je toliko snažan lik. Pjevačima je, što se tiče karijere, glas ono krucijalno. Također, i kada o glumcima govorimo, glas je onaj važan element s kojim se igraju stvarajući sam dojam i karakter. Na njoj je bila velika uloga koju je odigrala odlično te pokazala svima da pravi glumac zaista može sve. Bez ijedne jedine riječi. Liv je medicinska sestra koja je njeguje i kojoj je Ingridina nesreća postala lijek za pretešku usamljenost koju osjeća. Ksenija Marinković je jedna od onih glumica za koje nije nikakvo iznenađenje kad ponesu ovako veliku ulogu. Naprosto dok si u publici sam sebi govoriš : ” Ne, to nije Ksenija. Kakva Ksenija? To ti je Liv, glavom i bradom’‘.

Berutti kaže da je radeći shvatio da su ta dva ženska lika samo dvije autorove fantazije. Kada je to shvatio izranjao je samog pisca iz teksta, stvarajući njegov lik želeći da nalikuje na samog, pomalo nedokučivog,  Bergmana. U jednom trenutku pisac, u jednom trenutku doktor, u jednom trenutku u publici, u drugom pak na pozornici. To su uloge koje je utjelovio Frano Mašković. Svojim dubokim glasom, dikcijom i samom blizinom dohvatio je sve izgubljene misli  koje su promatrajući takvu bizarnu ljubav, odletjele. S obzirom da Frano prvi dio predstave sjedi u publici i promatra te dvije žene, baš kao i svi mi, naravno da nemaš osjećaj da je sve to samo uloga. Taj trik, ta blizina, ono je što te automatski usmjeri na tekst, na razmišljanje. Tekst je poprilično, usudila bih se reći, depresivan. Tjeskoban je i stvoren za razmišljanje o tome jesmo li stvarno otok? Premda zvuči kao klišej, mnogo nas misli da jesmo, a nismo ni svjesni za koliko bi se malo pažnje prodali i uronili u neki drugi svijet.

facebook.com/zekaem/photos

facebook.com/zekaem/photos

Berutti je istaknuo koliko je oduševljen Aleksandrom Čavlekom koji je oblikovao rasvjetu. Moram i sama istaknuti koliko je ovdje sama rasvjeta igrala ogromnu ulogu. Važno je bilo pokazati tu prolaznost vremena i sve snažnije osjećaje koji su vezali Liv i Ingrid, a posao je određan gotovo majstorski. Scenograf i kostimograf  je Rudy Sabounghi, a bez ovakve scenografije, intepretacija same predstave bila bi potpuno drugačija.

Kažu da se prava kvaliteta bilo koje kazališne predstave uoči onog trenutka kada izađeš iz kazališta. Ako ti se urezao barem jedan pokret, jedna rečenica, ako razmišljaš o smislu i pouci, to znači da je kazališna ekipa koja je radila na predstavi zaista odradila svoj posao. Bergmanove žene ne samo da se uvuku pod kožu nego se  sjedeći u toj tamnoj prostoriji zapitaš s kim si ti ustvari došao, jesi li sam, jesi li usamljen? Promatraš li ti nekad ljubav u svim njenim oblicima pa se pritom pitaš zašto ne možeš dobiti komadić te torte?

Ingrid, Liv i Nikolaj živi su. Tu su. Odmah, pored nas, u ZKM-u.

(Visited 90 times, 1 visits today)

Komentari