Recenzija- Bertolucci on Bertolucci: ”Film se stvara susretom stvarnosti i kamere koja je pred njom”
Prije tri godine Luca Guadagnino je primio poziv svog bivšeg profesora Giovannija Spagnolettija, organizatora Pesaro Film Festivala koji ga je zamolio da snimi talijanskog redatelja Bernarda Bertoluccija, gosta predavača, što je u Luci izazvalo želju da napravi čitav film. Poželio je ostvariti svoj stari san i producirati filmsku verziju knjiga koje su mu obilježile karijeru, kao i karijeru njegovog koautora Waltera Fasanoa, filmskog urednika. To su bila djela velikih autora o drugim velikim autorima, poput; The cinema according to Hitchcock Françoisa Truffauta, John Ford Petera Bogdanovicha i Orson Welles: A critical view, Andra Bazina ili čak Notes on the cinematographer Roberta Bressona. Izvirale su sumnje prema prenošenju dubine književosti u filmsku umjetnost uz element zabave za publiku. Sila Berruti i Gianna Franceschini proučavale su nacionalne i internacionalne arhive te pronašle i proslijedile više od 300 sati materijala na analizu autorima ovog filma.
Bernardo Bertolluci pred nama stoji nag. Ideja o naslovu (Bertolucci on Bertoluccie) začeta je kada i suradnja na filmu te se iskazala s proročanskim svojstvima. Autori su ga dematerijalizirali provodeći nas lako, kao što on otpuhuje kolutove dima cigarete, kroz pedesetak godina njegova života, stapajući crno-bijele kadrove iz 60-ih pa kroz vremenski tijek do 2012. godine u Sedie Elrcttrici ne prateći kronologiju nego završavajući njegove misli i monologe kao u bezvremenskom kontinuumu.
U ovom mozaiku bez šavova Betolucci paradoksalno gubi tjelesnost na filmu, no film ostavlja dojam utjelovljenja Bertoluccija dok progovara o sebi, filmskoj umjetnosti i životu samomu, pred vama.
Slike su posložene prema sličnostima kadrova, boja, zvukova, ideja, logičnim ili pak nasumičnim asocijacijama stvarajući neprekidnu nit koja se sve više razvija kako film prilazi kraju.
Bertolucci tečno govori talijanski, francuski i engleski što dodatno naglašava mozaičnost ali i njegov karakter jer ih koristi u specifičnim situacijama. Pratimo začeće njegove karijere, njegovih inspiracija, raskrižja na putu, uspone i padove dok nas vodi kao što i vodi samog sebe, s puno strasti u poetičnom govoru, koji pomalno hipnotizira koncentiracijom aforizama.
Film zahtjeva veliku pažnju gledatelja ali mu se istovremeno odužuje stvaranjem dubokog osjećaja poštovanja prema svom protagonistu te čak nečime što bi se moglo nazvati zaljubljenošću jer nas je upoznao sa svim sitnim stvarima koje koje Bertoluccija čine njime; gestikulacijom, pogledom, osmijehom, šarmantnošću u govoru, strastvenošću u idejama, promjenama u razmišljanjima, fizičkim promjenama, odsutnošću i prisutnošću duha kao da smo zajedno dijelili život.
Ako vas i dalje proganjaju kadrovi iz Bertoluccijevih velikih ostvarenja poput Posljednji tango u Parizu ili pak Posljednji kineski car koji objedinju njegove dvije velike filmske problematike seks i politiku te biste voljeli da vas autor filma Ja sam ljubav provede kroz svijest koja stoji iza tih uspješnica kroz finu strukturu, artitektonski postavljenu od strane Waltera Fasanoa ovaj film– esej ispunit će sva vaša očekivanja.
