Recenzija – Bezbojni Tsukuru Tazaki: Šetnja psihoanalitičkim šumama
Haruki Murakami jedan je od najpopularnijih suvremenih književnika i stalni konkurent za Nobelovu nagradu koja mu posljednjih nekoliko godina izmiče, a koja je već dugo kamen spoticanja u književnim krugovima. Njegov posljednji roman, Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća bavi se naizgled bezbojnim i običnim Tsukuruom Tazakijem, njegovim društvom iz srednje škole koje ga se pod nejasnim okolnostima odreklo i pokušajem da ostvari stabilnu vezu. Svaki iole upućen čitatelj naslutit će kako će se njegov problem naći u rješavanju trauma iz prošlosti, a funkciju psihoanalitičara u ovom komadu vrši Sara u koju se zaljubljuje i koja ga tjera da pronađe svoje stare prijatelje kako bi mogao ostvariti normalnu vezu.
Kroz retrospekciju upoznajemo tipično srednjoškolsko društvo koje je netipično blisko, i čije je odbacivanje na Tsukuruua imalo teške posljedice. Unatoč tome, Tsukuru se često nađe pred zidom, odnosno ostaje bez odgovora na određena pitanja, a isto se može reći i za čitatelja koji također ponegdje ostaje bez odgovora na svoja pitanja, dok ih ponekad vrlo eksplicitno dobiva. Ostajanje bez odgovora potpuno je opravdano u romanu koji se bavi neriješenim odnosima s prošlosti i ima poneku referencu na lik i djelo Franza Kafke, dok podrobno objašnjavanje nekih snova u psihoanalitičkom ključu kroz svijest samog Tsukurua postupak je koji mi osobno nije drag, pogotovo kad su osnovni pojmovi psihoanalize (barem na ovoj razini) postali opće mjesto. Unatoč tome, pripovijedanje na razini cijelog romana je jednostavno, prevoditeljica je uspjela objasniti temeljne (nama daleke) pojmove japanske kulture bez kojih je razumijevanje djela nemoguće, a roman ni u kojem trenutku ne postaje zamoran.
Murakami vrlo spretno (ali i pomalo doslovno) kroz čitav roman provlači Lisztovu suitu Godine hodočašća, povezanu s hodočašćem koje Tsukuru mora poduzeti kako bi se oslobodio tereta prošlosti, ali i s djevojkom zbog koje je bio odbačen iz svog društva, a koja tu suitu često svirala na glasoviru. Suitu voli slušati i njegov prijatelj Haida (koji također nestaje iz njegovog života netom nakon homoerotskih snova glavnog junaka, koji ponovno bivaju tumačeni u psihoanalitičkom ključu) te je ta suita zapravo na neki način Tsukuruu sudbinska, baš kao i njegovo ime – on je onaj koji gradi stvari. Uz čitanje romana doista vrijedi potražiti snimku suite, koja bi u filmskoj adaptaciji mogla bez problema biti osnova soundtracka.
Njegovi susreti s prijateljima opisani su vrlo detaljno u drugoj polovici romana, većinom satkani od pitkih dijaloga. Na kraju romana čeka nas otvoreni završetak, možda i najbolji način da se završi ovakav roman. Bez obzira na završetak, Tsukuru je uspio učiniti nešto da promijeni svoju životnu kolotečinu i da svom životu ponovno da smisao – je li u tome uspio, za nas je manje bitno, a sladunjavi happy end možemo i sami zamisliti u glavi. Posljednji Murakamijev roman jedan je od onih u kojem se gotovo svatko barem djelomično može prepoznati – svakako će vas ponukati da se prisjetite svojih srednjoškolskih dana i društva koje ste možda napustili, ali i da preispitate postoje li u vašem životu neke prepreke koje trebate ukloniti da biste nastavili normalan život. Dobar roman uvijek je bolji od bilo kakvog self-help priručnika.
