Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Glazba

Recenzija – “Blue & Lonesome” (The Rolling Stones): Ponovna ispunjenost bluesom

02.02.2017. Filip KušterFoto: Blue and Lonesome [Cover]

Kako Stonesi nakon više od pedeset godina rada mogu zainteresirati slušatelje? Ako se vodimo ovim albumom, onda je odgovor na to pitanje sasvim jednostavan: „Blues“. Jagger, Richards, Watts i Wood svoje prvo izdanje nakon „A Bigger Bang“ iz 2005. godine započinju vrlo udarnički i senzualno. Naravno, sve u granicama onoga što stvaraju već desetljećima, a konstrukcija koju čine s pjesmama ponovo je aktualna i nimalo ne zaostaje s nekim starijim izdanjima poput „Sticky Fingers“, „Black and Blue“ ili „Bridges to Babylon“. Ne bi želio raditi usporedbe s ipak neprikosnovenim kraljem njihovog opusa „Exile on Main St.“, ali i ovakav, album obrada najvećih blues majstora, čini se stonesovski u cijeloj svojoj mjeri.

Ono što se na prvu osjeti je osjećaj razigranosti instrumenata svih članova i ljudi koji su došli pomoći pri svirki. Sigurno je svemu tome najviše pridonio Eric Clapton, čovjek koji ima gitaru u malom prstu, rock blues mu teče venama, a sa svojim Fenderom može učiniti sve da ukrade pjesmu svakome tko ga se usudi izazvati. Nimalo loš potez The Rolling Stonesa bio je pozivanje Claptona da im gostuje na Graysonovoj i Hortonovoj Everybody Knows About My Good Thing i posljednjoj Dixonovoj I Can’t Quit You Baby. Jagger prvonavedenu vodi sve do trenutka kada ne čujemo prvi Claptonov solo gdje podsjeti tko vlada ovim područjem, a nakon njega Jagger i klavijaturisti Leavell/Clifford dovede gitarista do vrhunca u kojem se potpuno oslobađa.

Nek’ se čuje harmonika

Ovim načinom Stonesi rade zaista veliki zaokret ako se podsjetimo posljednjih dvadesetak godina gdje se koketiralo sa svim i svačim, a ova retro podloga Chicaga, New Orleansa i ostalih gradova u kojima se blues čuje u zraku, čini zaista oslobađajuće iskustvo i zadovoljstvo da poznatu četvorku vidimo u iskonskom izdanju. Pogotovo to važi za nešto mlađu generaciju koja je naviknuta na singlove poput Anybody Seen My Baby? i Out of Control koje su više stadionskog prizvuka i rađene su kako bi stotine tisuća ljudi padale u trans.

Blues ima posebnu vrstu intimnosti. To vam je kao da se nalazite u prostoru od pedesetak kvadrata, natrpate ga ljudima koji ispijaju viski, puše cigare, a bend na malenoj pozornici odrađuje svoju stvar koju svi telepatski shvaćaju. Dok usna harmonika Micka Jaggera zaurla na Little Rain (E. G. Abner Jr. i J. Reed) i na uvodnoj Just Your Fool (Buddy Johnson), onda znate da se nalazite na poznatom terenu gdje se glazba osjeća živom i snažnom. Frekvencija koja se u tom trenu rađa kao da dolazi s istog izvora kao što su Howlin’ Wolf ili Little Walter posezali u njega tamo četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća.

Little Walter posebno je zastupljen na albumu s tri pjesme, a i sam naziv albuma dobio je ime po njegovoj verziji inače pjesme Memphisa Slima Blue and Lonesome. Ta pjesma kao da je perjanica oko koje se mogu vrtjeti sve ostale pjesme koje se nalaze na „Blue and Lonesome“. Slide gitara Keitha Richardsa i prljavi vokal Jaggera koji se ponovo u jednom trenu prima harmonike, zaista pokazuje zašto su Stonesi tako kompaktni i dugovječni bend. Uz sve moguće razmirice tijekom godina, pjevač, gitaristi i bubnjar opet se čine jedno uz blues.

Važnost vizualnog identiteta

Na vizualnom planu se isto tako mijenjalo. Inače crveni logo jezika, sada je zamijenio plavi, kako priliči žanru i imenu albuma, ali i atmosferi. Nema više pop/rocka ni back vokala koji će preuzeti stvar u svoje ruke. Svakako treba spomenuti i video spot za pjesmu Ride ‘Em on Down (Eddie Taylor) u kojoj glavnu ulogu preuzima nekima mrska Kristen Stewart, ali u ovom slučaju plesom i ponašanjem odlično ocrtava karakter pjesme i „promijenjenih“ Stonesa uz nostalgični, ali napušteni prikaz Los Angelesa, dok se vozi u Ford Mustang Fastbacku iz 1968. godine.

Čini se kako je sve ponovo u rukama dobro nam poznate četvorke koja u srednjim sedamdesetima ponovo okreće nove stranice, postavlja nove granice i čini nam svoju (a i tuđu) glazbu tako privlačnom. Rekao bih da je to zbog bluesa, neki bi rekli da je to zbog samih The Rolling Stonesa. Možemo reći kako su obje strane u pravu jer oba odgovora nude rješenja koja su, izgleda, neuništiva.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari