Istaknuto
14.12.2017.

"Star Wars: The Last Jedi" osma je epizoda iz najpopularnije svemirske sage o obitelji Skywalker, ali sve više i nekim novim likovima koji pokušavaju donijeti ravnotežu sili.

06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

Glazba

Recenzija – ‘High Hopes’ Brucea Springsteena: Revizionizam za najvjernije

20.01.2014. Dario Vuger
Foto: facebook.com/brucespringsteen

Foto: facebook.com/brucespringsteen

Teško je odlučiti koliko je pažnje zaslužila najnovija Springsteenova kompilacija „High Hopes“ sastavljena na kolekciji reinterpretiranih obrada, starijih stvari i scrapbook brojeva iz prošlosti, kao i do sada neobjavljivanog materijala – sada dobro studijski upakiranog. Možda se može braniti pojačanjem benda s Tomom Morellom iz Rage Against the Machine, možda se može braniti i samom slikom i prilikom Brucea Springsteena, koji je polako ali sigurno zadobio status ingenioznog Amerikanca a la Bob Dylan koji teško da može izbaciti nešto što nije vrijedno pažnje. Naposljetku, možda i samo zbog pokoje pjesme u koju ste od davnina zaljubljeni, poput recimo The Ghost of Tom Joad.

Najavni i do sada jedini singl uzet s istoimenog albuma, High Hopes izašao je još prošle godine i kao video broj. Jedan od bitnih misterija u tom broju su puhački instrumenti za koje će malo tko imati razumijevanja. Osim što njegov E-street band pokazuje svojevrsnu žilavost i dugovječnost, jednako toliko totum ovog iskustva slušanja pokazuje da dugovječnost ponajčešće nije vrlina. Dašak originalnosti daje Morellova gitara. U svakom slučaju, The Havalinas-ov original ovom obradom ostaje neoštećen, i ljudi će mu se zasigurno još mnogo puta vraćati. Znam bar dva High hopes-a koji zaslužuju više slušanja od ovog, ali o njima nekom drugom prilikom. O cjelini albuma kao dobrom ostvarenju možemo govoriti tek s rezervom s obzirom da se radi ponajprije o kompilacijskom albumu, pa bi bilo ponajbolje i ponajmanje demotivirajuće spomenuti pokoju pjesmu koja uspijeva doći do one točke kada bismo mogli reći sebi „Poslušat ću ovo opet!“, ili čak „Ovo mi ide na mobitel!“(ili mp3 player ako ga tko još koristi) Radi konzistentnosti ću ipak probati spojiti po jednu bar rečenicu sa svakom pjesmom. Harry’s Place, originalno snimljen 2002. odiše duhom svoga vremena od kojeg smo do danas učinili toliki vremenski odmak da instrumentarij pjesme jednostavno ništa ne može spasiti. Tekstualno ipak, stvari su na mjestu, kao i kod ostalih pjesama s albuma, čini se da je značajna pažnja dana zadržavanju prepoznatljivog otiska Springsteenove poezija, bila ona zaista njegova ili ne.

Foto: facebook.com/brucespringsteen

Foto: facebook.com/brucespringsteen

American Skin (41 shots) gotovo da je klasično Springsteenovo ostvarenje. Tih uvod s početka pjesme kvalitetno kulminira dobro pripremljenim i dinamičnim E-street bandom na samoj sredini pjesme  obogaćenim saksom i moćnim Morellovim solom; u jednako bogatoj izvedbi naelektriziranoj od samog početka nastavlja i sljedeća Just Like Fire Would. Heaven’s Wall donekle je zato stilistički nastavak na High Hopes, iznenađujuće slab, ali bogat, pa zato i ne barokan nego samo kičast. U Frenkie Fell in Love možemo čuti Springsteenov glas u ponešto višoj oktavi nego uobičajeno. Ono je jedna živa pjesma, s obzirom na tekst i vesela pjesma, sa sve prisutnijim natruhama country glazbe kao jedine konstante pjesama okupljenih na ovoj kompilaciji. Izmiješano je tu još štošta od irske tradicije do gospela i američkog folka, pogotovo na This is Your Soul, i Down in a Hole. Sljedeća, Hunter of Invisible Game slaba je i pomalo mistična balada.

The Ghost of Tom Joad već je obradio Rage Against the Machine, a sada je Tom Morello imao priliku snimiti istu s njegovim originalnim izvođačem, u vrlo snažnoj rock verziji. Najduže i najambicioznije solo dionice Morella na ovom albumu značajno su razdužile pjesmu, ali obožavatelji će i to znati cijeniti – vrlo energičan nastup gitare na svakom koraku, vrlo bogatih modulacija, kao i izvrsna izvedba pratećeg benda. Na žalost, već je kraj, i još moramo odslušati The Wall, ujednačenu i emotivnu izvedbu posvećenu prijatelju iz djetinjstva, te loopiranu Dream Baby Dream, iznenađujuće dobru, osvježavajuću baladu koja će sasvim dobro odraditi posao zatvaranja albuma s ugodnim osjećajem u ušima. Za kraj se još jednom sve hvale mogu usmjeriti Tomu Morellu i njegovom zanimljivom i vrlo cool ekshibicionizmu na gitari te svemu vezi s njom.

Ovaj „album“ neće zasigurno privući nove slušatelje. S druge strane, Springsteen možda baš njime i poentira činjenicu da mu nova publika niti ne treba. Njegova (dvostruka) ostarjela figura potpuno u traperu na polublijedom coveru albuma govori o tome i više no što se može reći. Bar tisuću riječi, zar ne?

Komentari