Recenzija – Brut: Psihotična ‘Prosidba’ nakon koje ‘ne’ ne dolazi u obzir
Brut je okruglo. Brut je svježe. Brut je krut. Tri rečenice na koje ćete naići ako putem interneta pokušate saznati nešto više o ovom, nekima pomalo neobičnom glazbenom sastavu. Rečenice koje su vam rekle sve, a zapravo nisu otkrile ništa. Za Brut vole reći da je to najstrože čuvana tajna zagrebačkog undergrounda. Drugi EP je vani od prvog prosinca, a nosi ime „Prosidba“. Objasnit ću vam kako je do prosidbe došlo, koji je odgovor ona donijela i što se dogodilo u kolibi na jezeru.
Mnogi na spomen imena Brut pomisle na zeleni oporan miris dedinog after shavea. Iako asocijacija upućuje na djelomično dobar put, ipak, Brut na koji ja mislim nema nikakve veze s dedom iz Prepuštovca. Radi se o peteročlanom sastavu koji njeguje noise rock’n’roll izričaj s punk elementima uronjen u eksperimentalizam. Prezentacija je bitna, pa tako momci iz Bruta – Izvor, Nikša, Almir, Šule i Capan – ulažu mnogo i u scenski nastup, a često znaju oduševiti usklađenim odijelima na svirkama.
Ono čime su Brutovci također oduševili, još tamo prije neka dva i kusur mjeseca, jest vjeroispovjest manijaka pretočena u „Prosidbu“. Očajnički čin vječnog stanovnika kule mekanih zidova, onoga koji nosi bijelu košulju čiji se rukavi vežu na leđima. Sam EP je sniman uživo u MM Centru, producirao ga je Leonard Klaić a vokalni gosti u ovoj pomaknutoj pustolovini su Domagoj Šimek i Nenad Gajić.
Nije Način nas uvodi u priču o udvaranju, koje neslavno završava. Odbijen i potpuno društveno inferioran prepušta se očaju, te ga odluči iskaliti na njoj. Njegov um ujeda bijesni Buldog, rađaju se zle misli o likvidaciji nesretnice. Najzanimljivija Dosada nastupa u trenutku kada svoju nesuđenu dragu otme i zaključa u podrum. Moje mlado je na tren našem glavnom liku ozarilo lice jer se mlada naizgled predala, no do naglog preokreta situacije dolazi u trenutku nepažnje. Jezero donosi nesretan kraj, tako naš lik priklan nožem umire u jezeru vlastite krvi. Sve je to zapravo vrlo jednostavno, zločin nakon kojeg je odmah uslijedila i kazna.
Vokalni eksperimentalizam i igranje s pedalicom i gumbićima savršeno ocrtavaju izmučeni um odbijenog pojedinca. Svaka instrumentalna dionica prati grubo, snažno i silovito. Time ovoj ispričanoj priči daje onaj završni dodir odličnosti. Brut je bend koji bi vrlo lako mogla poistovjetiti sa dobrim vinom. Ne zato što biva bolji što vrijeme dalje odmiče, to su nam već pomalo i potvrdili. Prije nego ćete srknuti gutljaj dobrog vina, dat ćete mu vremena da diše. Ako se pitate što je ovom nezgrapnom metaforom pjesnik htio reći, pojednostavit ću. Brut u uho svih slušatelja ne sjeda na prvu, to nije bend za široku publiku. Glazba koju Brut stvara usrećit će šaćicu probranih entuzijasta, onih koji su drugačiji od drugih. U tome leži čar Bruta. Okruglo, kruto, nekima nezgrapno muzičko djelo s artističkim konotacijama. Zato ova recenzija dolazi tek sada, dala sam Brutu da diše, razmišljala sam nad „Prosidbom“ i ovo je moj odgovor.
