Recenzija – ‘Carrie & Lowell’ (Sufjan Stevens): Najdražoj Majci, s ljubavlju, shrvanošću i tugom
Nikad ne možemo biti u potpunosti spremni na ono što nam život servira. Bile to svađe iz sasvim bezazlenih povoda, udaljavanje od prijatelja, problemi s obrazovanjem, financijski krahovi, zdravstvene poteškoće, bolni i teški prekidi… Čak ni za stvari koje znamo da su možda neizbježne, kao što je primjerice mogućnost smrti bliske osobe kojoj je dijagnosticirana teška bolest. Iako u takvim situacijama nismo ti koji nose najteže breme, najćešće uz tu osobu prolazimo kroz sve njene patnje i muke. Takve situacije su stravične, užasavajuće, deprimirajuće i gotovo bezizlazne. Takve situacije otvaraju pitanja na koja nije lako dati odgovor, a na koja podsvjesno niti ne želimo odgovoriti – jer se ne želimo pomiriti s mogućnošću lošeg ishoda. Kako uopće prići osobi na samrti? Kako je utješiti? A ako i dođe do najgoreg, na koji način se uopće nositi s takvim gubitkom? Izolirati se od društva? Uputiti se na samotne vrhove planina? Potražiti spas u religiji?
„Carrie & Lowell“ bavi se upravo tom tematikom. Sedmo po redu izdanje osebujnog michiganskog kantautora Sufjana Stevensa naslijedilo je elektronikom nabijen, glazbeno slojevit album „Age of Adz“. Vrativši se folk korijenima, akustičnom izričaju i umirujućoj atmosferi, ovaj je izvođač priredio svojevrstan šok nakon prethodnog izdanja koje je na momente koketiralo s iznenađujućim utjecajima kao što su avangardni pop i dubstep. Naime, Sufjan je na ovoj ploči, slično kao i u ranijim radovima, iskoristio svoj glas kao vodeći instrument, dok je glazbenu pozadinu podredio u svrhu nenametljivog pratioca. To su pretežito opsjedajući akordi na klaviru, nonšalantni zvuci gitare, bendža i drugih instrumenata, koji potiho i ležerno, uz povremeno višeglasje, ispoljavaju njegovu nutrinu na površinu.
Od uvodne Death with a dignity do posljednje pjesme Blue Bucket of Gold, album je prožet katarzičnim numerama posvećenim prvenstveno njegovoj majci Carrie, po kojoj je ovaj diskografski uradak i dobio ime, a koja je preminula nakon teške borbe s malignim tumorom 2012. godine. S obzirom na to da je tijekom života imala dijagnosticiran bipolaran poremećaj i šizofreniju te je nerijetko zlorabila i propisane lijekove, odrastanje ovog glazbenika uz nju bilo je daleko od idealnog. Tome u prilog govori i činjenica da ga je, u trenutcima sumanutosti, napustila nekoliko puta: prvi put kad je imao tek jednu godinu, a drugi put u vrtićkoj dobi (o čemu možemo slušati i u najavnom singlu Should Have Known Better). No, i oni su imali svojih sretnih trenutaka, a Sufjan ih se prisjeća sa sjetom i nostalgijom – na albumu, između ostaloga, kroz muzikalnu retrospektivu promatra kraća razdoblja koja je provodio s njom i očuhom Lowellom u Oregonu, točnije, u gradu Eugene po kojem je nazvana i jedna od pjesama s ovog izdanja.
Smrt roditelja je, u ovom slučaju, rezultirala time da se Sufjan okrenuo onome što je propustio za života, trenucima koji su mu zbog ovakve situaciji bili ukradeni, onim svim znacima pažnje koje nije dobio kao dijete te vremenu koje, iz ovog ili onog razloga, nije proveo s majkom. Mučen i grižnjom savjesti, odao je počast njenoj figuri; i to upravo onakvoj kakva je bila – bez ikakvog pretjeranog uljepšavanja. Zbog toga je njegova ljubav prema majci (premda nije bila savršen roditelj) vidljiva gotovo u svakoj njegovoj vokalnoj dionici. Uostalom, majka je jedna i ne možemo je izabrati, a njeno je odsutsvo – bilo ono fizičko, psihičko ili duhovno – nemoguće zamijeniti.
Da se uopće odvaži vlastitim slušateljima otvoriti u ovolikoj mjeri i predstaviti svoje osobne probleme, trebalo mu je određene hrabrosti, ali i inventura po vlastitoj podsvijesti i potraga za samim sobom. Najbitnije je bilo pronaći početak, rečenicu kojom će osloboditi emotivnu bujicu van iz sebe, što kao da je uspio učiniti uvodnim stihom: „Spirit of my silence I can hear you, but I’m afraid to be near you, and I don’t know where to begin“
Prigodan je to uvod u biografsku, glazbenu pripovijest o depresiji koja slijedi nakon što smo suočeni s jednom od najstrašnijih stvari u životu; jer Sufjan se nije libio kroz tekstove pjesama pokazati da je nakon osobnog gubitka razmišljao o samoubojstvu, prolaznosti, utapljanju, a iskreni prizori koji oslikavaju ovaj album, dotjerani do krajnjih detalja, prikazuju i njegovu borbu s vlastitom patnjom i njeno prihvaćanje. Primjerice, u pjesmi All Of Me Wants All Of You kao da je olakšanje, bijeg od realnosti i razmišljanja o stvarima koje ga progone, pokušao pronaći u neprikladnom izboru ljubavnika – ili je to barem moje, osobno tumačenje. Svjestan da osobu prema kojoj gaji određene simpatije i ne zanima baš previše, stupio je s njom u seksualni odnos radi nekakvog eskapizma, samo da bi se kasnije – iako ju i dalje obožava te joj se beskrajno divi – osjećao dodatno beznadno, ali i iskorišteno: „You check your text while i masturbated… Manelich, I feel so used“. Slične se emocije provlače i kroz predzadnju stvar, gdje bez zadrške pjeva „Like a champion, get drunk to get laid, I take one more hit when you depart“; a tu se nesumnjivo vidi da je utjehu tražio kroz formu autodestrukcije, ali i očajničkog opijanja kako bi izbjegao nepodnošljivo stanje trijeznosti.
Ipak, to je samo jedan u vidu refleksija Stevensove intimne, ali i duhovne potrage kroz koju je ovaj album pretvorio u svojevrsno vantjelesno iskustvo. Koristeći svoj obiteljski portret kao inspiraciju, ali i pejsažne i spiritualne motive, uspio je izići iz okvira vlastitog žalovanja te uzvisio generalan osjećaj albuma do neke univerzalne razine. Njegova je tuga i naša tuga, a pomalo jezovit ugođaj koji se prostire kroz cijelo ovo izdanje kulminira u skladbi Fourth of July gdje iznosi onu jasnu spoznaju s kojom svi živimo, a koja nam najšćešće tek poput nekakvog prikrivenog uljeza stoji u zakutku uma: „We are all gonna die“. Uistinu, svi ćemo umrijeti – ali ipak nije to najugodnije čuti iz usta osobe koja se nedavno susrela s posjetom boga Tanatosa. Zato je vjerojatno u nekim momentima i pomalo mučno za slušati, pogotovo kada se dublje udubite u proučavanje lyricsa. No, ovaj album izaziva neopisivu vrstu empatije kakvu rijetko kada doživite kroz glazbu te vas tako povlači u samu njenu srž – i to tijekom preslušavanja cijele ploče. Uostalom, „What’s the point of singing songs if they’ll never even hear you?“
Premda je diskutabilno ovo izdanje nazvati esencijalnim i najboljim albumom u Stevensovoj karijeri, definitivno je najosobnije – obilježeno krhkim odbljescima iz djetinjstva, ilustracijama odbačenosti, nemoći i depresije… Ali i svojevrsnim pomirenjem s neugodnim uspomenama koje su ga proganjale kroz cijeli život. Možda je najgore u ovakvim situacijama pred drugima se držati kao da je sve u redu, dok se iznutra zapravo raspadate po šavovima. Sufjan je ovdje, hrvajući se s vlastitim demonima, sjetom i shrvanošću, skladao minimalistički, uhu ugodan hommage vlastitoj sjebanosti uokviren jednostavnim, ali zlosretnim stihom: „Fuck me… I’m falling apart“, te tako do kraja ogoljen pokazao svoju ranjivost svijetu putem iskrenog i bolnog putovanja kroz jedanaest pjesama; koje na kraju krajeva djeluju restarautivno – kako na slušatelja, tako i na samog glazbenika.
