Recenzija – ‘Černobilska molitva: kronika budućnosti’ (Aleksijevič, S.): Život na pladnju, posredovan smrću
Edicije Božičević mogu se pohvaliti da su još 2013. prepoznali buduću Nobelovu laureatkinju Svetlanu Aleksijevič objavivši njezino Rabljeno doba: Kraj crvenog čovjeka. Tri godine kasnije izlazi i Černobilska molitva (kronika budućnosti), kada je autorica već ušla u anale svjetske književnosti, primivši 2015. godine Nobelovovu nagradu za književnost za polifonijsko pisanje, spomenik patnji i hrabrosti u našem dobu. Lapidarni komentari Švedske kraljevske akademije samo donekle sažimaju Aleksijevičkin opus. On je velik i intrigantan kao najbolja fikcija, ali istovremeno pitak i prohodan kao usputni razgovor.
Černobilsku molitvu žanrovski se uglavnom smješta u kategoriju dokumentarističke proze, što naizgled dovodi u pitanje njezinu autorsku vjerodostojnost. Istina je da je Aleksijevič, sposobnošću kompiliranja i spisateljske intuicije u tekst pretočila najveću kozmičku tragediju 20. stoljeća, istovremeno inaugurirajući potpuno novi književni žanr. Kompozicijski dijelovi, redom: povijesni pregled, usamljeni ljudski glas, intervju autorice sa samom sobom o propuštenoj povijesti i o tome zašto Černobil stavlja pod sumnju našu sliku svijeta, tri velika poglavlja u kojima se među ostalima oglašavaju vojnici, narod i djeca, još jedan usamljeni ljudski glas te umjesto epiloga, formiraju tekst mnogostruke fokalizacije kroz koji progovara život, ozračen i začudan.
Banalnost užasa
Kada je 26. travnja 1986. eksplodirao reaktor u Memorijalnoj elektrani Vladimir Iljič Lenjin (tzv. Černobilskoj nuklearnoj elektrani), Sovjetski Savez naučio je jezik nuklearne fizike. Radionuklidi, rendgeni i kiriji postali su sovjetska stvarnost koja nije imala lice i koju se, posljedično, nije moglo ubiti. Prije Černobila, piše Aleksijevič, na 100 tisuća bjeloruskih građana javljala su se 82 slučaja onkoloških oboljenja. Danas je statistika sljedeća: na 100 tisuća – 6 tisuća oboljelih što je gotovo 74 puta više (Aleksijevič 3: 2016). Iako su najteže pogođeni Ukrajina, Bjelorusija te dijelovi Rusije južno od Bryanska, radioaktivni oblak zahvatio je prostor od Norveške na sjeveru do Turske na jugu. Nevidljiva pošast izmijenila je u kratkom roku demografsku i zdravstvenu sliku Europe. Prvo svjedočanstvo u Aleksijevičkinoj knjizi dolazi od supruge vatrogasca koji je među prvima gasio zapaljeni reaktor. Ono je, paradoksalno, dokaz života, kondenziranog u četrnaest dana, od eksplozije do smrti:
Imao je stolicu dvadeset pet do trideset puta dnevno. Krvavu i sluzavu. Koža mu je počela pucati po rukama, nogama…Cijelo mu se tijelo prekrilo plikovima. Kad je okretao glavu, na jastuku su mu ostajali pramenovi kose…A sve mi je to toliko milo. Voljeno…Pokušala sam to okrenuti na šalu: I bolje. Neće ti trebati češalj. Uskoro su ih sve ošišali. Sama sam ga šišala. Sve sam mu htjela činiti sama. (Ibid. 14).
Kompilirajući iskaze znanstvenika, liječnika, vojnika i bjeloruskih malih ljudi, Aleksijevič je izbjegla žanrovsku stiliziranost. Tako je lako skliznuti u banalnost…U banalnost užasa. (Ibid. 23). Umjesto toga, u dvadesetak godina strpljivog traganja za svakim komadićem istine, koja nipošto nije homogena i jednoznačna, autorica je zabilježila specifičan trenutak u povijesti čovječanstva na proziran i pitak način.
Sovjetski čovjek
Ono što suvremenog čovjeka, pogotovo onog rođenog nakon raspada Sovjetskog Saveza iznenađuje, je spremnost kojom su černobilci odlazili u smrt. Iako je sovjetska vlast detalje eksplozije, kao i intenzitet zračenja, dugo držala u tajnosti, svjedočanstva černobilskih likvidatora odaju da to nije bilo ključno za njihovu odluku. Prvi vatrogasci koji su stigli na mjesto nesreće, gasili su radioaktivni plamen u košuljama. Piloti koji su uslijedili zatrpavali su reaktor pijeskom iz helikoptera. Zatim, vojnici mobilizirani diljem SSSR-a. Živi roboti na krovu reaktora, sa zaštitnim maskama koje je trebalo mijenjati dvadesetak puta dnevno. Bespogovorno su izvršavali naredbe sovjetske vlasti, a zatim odlazili u povijest, s diplomama i dijagnozama u rukama. Nazivali su nas lijepim imenima – vojnicima vatre… Domovini treba služiti. Služenje domovini sveta je dužnost! ( Ibid. 78, 79). Sovjetski heroizam nadrasta svjetovne kalkulacije – materijalnu kompenzaciju, državne počasti. Umjesto toga, on računa na metafizički smisao. Postoji li išta važnije od osobe koja spašava život, ne svoj i svoje obitelji, čak niti svog naroda, nego čitavog jednog svijeta?
Kronika prošlosti, kronika budućnosti
Posebno je zanimljiv status černobilske katastrofe u popularnoj kulturi. Isfiltriran diskursom usmene predaje, medija i društvenih mreža, Černobil je postao metafora za abnormalno. Za drugo od običnog svijeta. Koliko je puta umjetnost vježbala apokalipsu, piše Aleksijevič, ali život je daleko fantastičniji (Ibid. 24). Izvan Zone, najteže kontaminiranog područja, Černobil je prešao u fikciju – metafora, bajka i mit, stoji na nekoliko mjesta u knjizi. Crni humor, isto tako. Koliko je sedam puta sedam? Odgovor: Ma to će ti svaki stanovnik Černobila na prstima izbrojati (Ibid. 49). Mit o Černobilu nadrastao je Černobil. Fotošop montaža umjesto dokumenta. Aleksijevičkina knjiga podsjeća nas da Černobil postoji u krvi, mesu i crvenom tlu. Američki naslov – Voices from Chernobyl: The Oral History of a Nuclear Disaster svjedoči o važnom doprinosu Aleksijevičkinog rada – ona je černobilskim glasovima nadglasala glas o Černobilu, jedini koji se od eksplozije čuo i širio diljem Europe, uglavnom zbog zabrane snimanja (post)apokaliptičnog okoliša. Također, podsjetila je na filozofske spekulacije o vremenu koje svojom cikličnošću zamagljuje kategorije prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Molitva je u tom smislu zaista kronika budućnosti u kojoj će ljudi ponovno htjeti normalno živjeti i voljeti.
