Recenzija – César Aira: Do sad najzabavnija Književna konferencija
Treći na hrvatski prevedeni roman Césara Aire, Književna konferencija, izašao je nedavno u Frakturinom izdanju, ovaj puta u prijevodu Nikoline Židek. Uz Duhove i Varamo, Književna konferencija predstavlja i potvrđuje djela i način stvaranja Aire, njegovo automatsko pisanje i maštu koji su, kako se čini s osamdesetak romana već izašlih iz njegova pera, nezaustavljivi.
Ovaj roman od ni stotinjak stranica podijeljen je u dva dijela, Nit iz Macuta i Konferencija. Kroz njih nas svojim pripovijedanjem vodi César, glavni lik, pisac, prevoditelj i, naravno, ludi znanstvenik. Naravno jer u ovom, kao i u drugim Airinim romanima, ispresijecani su stvarnost i fikcija, moguće i nemoguće, a radnja teče i kulminira apsurdima prije nego očekivanim tijekom i zapletima.
Nit iz Macuta priča nam o davno izgubljenom gusarskom blagu o kojem je César slušao još kao dječak, o zagonetnoj isprepletenoj Niti koja ga čuva i čiju tajnu nitko do sad nije uspio razriješiti. Nitko dok se nije, eto, pojavio César i, uvjetovan svojom personom, svojim dosadašnjim iskustvima i načinom kojim ih je usvojio, knjigama koje je pročitao, riješio zagonetku Niti.
“Sve to, uz potku mojih dana i mojih noći još otkako sam se rodio, dalo mi je mentalni sklop različit od bilo kojeg drugog. I slučajno se dogodilo da je baš taj sklop bio potreban za rješavanje problema Niti iz Macuta, riješilo s najvećom lakoćom, s najvećom prirodnošću, kao što je zbrojiti dva i dva.“
Ovo je samo jedan primjer Airinog načina koji bez zastajkivanja, bilo s duhovitim besmislicama ili intarzijama divnih ideja, motivira radnju, zapadajući u filozofiranja ili jednostavno prizivajući ono što je u tom trenu potrebno da bi priča zaokružila još jedan čunj kojeg je postavio.
GREŠKA U GENIJALNOJ VOJSCI
Tako se naš prevoditelj i književnik, ludi znanstvenik, obogati preko noći gusarskim blagom, ali u Konferenciji otkrivamo zašto ne odlazi u Pariz trošit pare, nego ima svoj masterplan zauzeća svijeta, pa nastavlja na književnu konferenciju na koju je pozvan. Naime, César se bavi kloniranjem… I super mu to ide. Njegov sljedeći problem je pronaći osobu koju će klonirati da bi za njega osvojila svijet, jer “puko umnožavanje života ne može se računati kao oružje… Čudo spontanog stvaranja dodatnog živčanog sustava poništavalo se čim se tom sustavu a priori uskraćivala mogućnost da naređuje, a time i da stvara. … Očigledno rješenje bilo je klonirati superiornog čovjeka.” Koga drugog odabrati nego književnog genija Carlosa Fuentesa?! Zato se zaputi na konferenciju. César tako započne kloniranje svoje genijalne vojske, u međuvremenu se hladi na bazenu jer ga konferencija ne zanima previše, i pratimo njegove misli i prisjećanja dok se ne nađe na zabavi, opčinjen ljepotom jedne djevojke, a svugdje uokolo se počnu pomaljati ogromni plavi crvi koji prijete da će sravniti grad sa zemljom. Mala pogreška u odabiru stanice za kloniranje dovela je do situacije koju samo César, u svojoj novoj herojskoj ulozi, može zaustaviti. Ostatak priče predočuje nam njegovo zaustavljanje najezde, ispunjeno njegovim apsurdnim i smiješnim načinima.
Nema smisla ovdje se pretjerano zadržavati na radnji, kao što je možda jasno i iz citata. Aira nam u ovoj knjizi opet piše o samom pisanju, o svom automatskom, improvizaciji nalik načinu, ali uspostavlja i paralele književnosti i znanosti, (auto)ironijom koju najživlje upriličava ogromnim plavim crvima – tek malom greškom ludog znanstvenika. Kroz cijeli tekst poseže za prijevodima koje nudi čitatelju da bi sve bilo jasnije, za Pričom prije priče koja “uspostavlja logiku pripovijedanja“, no sve se i dalje vrzma na nekoliko razina shvaćanja.
“Nema drugog puta nego onog (meni) i previše poznatog “bijega prema naprijed”. Kako mi je povratak zabranjen, naprijed! Do kraja! Trčeći, leteći, klizeći, iscrpiti sve mogućnosti, osvojiti mirnoću žamorom bitki.”
Možda čisto iz odabira motiva, Književnu konferenciju bilo je zabavnije čitati od Duhova ili Varama. Jednom kad se pomirite s autorom, njegov činjeničan ton i povremena inzistiranja na dokumentarizmu koja isprepliće s ironičnim komentarima procesa pisanja i zapadanjem u fikciju navodi vas da zaglibite u njegovim mislima i da se oduševite njegovim prevratima.
