Recenzija: Chappie – Kritičari nisu u pravu
Nedavno sam pogledala Blomkampov novi film Chappie (2015). Zbog loših recenzija na raznim stranim filmskim portalima, već sam se mentalno pripremila na veliko razočaranje, ali sam iz osjećaja dužnosti prema Blomkampu ipak dala šansu filmu. Zašto osjećaj dužnosti? Iako je Elysium (2013) uglavnom (zasluženo) dobio loše ocjene, u sebi sadrži veoma izravnu kritiku privilegiranog položaja koji uživaju onih 1% koji ukupno posjeduju 90% svjetskog bogatstva.
Jednako jaku kritiku u sebi sadrži i District 9 (2009) koji je, za razliku od Elyisuma, (s pravom) nazvan remek-djelom što je potvrđeno nominacijom za Oscar za najbolji film. U tom se filmu Blomkamp uhvatio u koštac s problemom ilegalnih imigranata i neljudskim ponašanjem ostatka društva prema njima. Kako bi se naglasilo gađenje koje se osjeća prema ljudima što silom prilike bježe u bolji život, sve ih je pretvorio u “illegal ailens” odnosno vanzemaljce koji usput liče na ogromne kukce. To je i igra riječima jer “alien” u engleskom može doslovce značiti stranac ili imigrant. Upravo zbog spomenutih filmova, Distric 9 i Elyisium, osjećala sam dužnost pogledati i Chappie što mi je na kraju bilo izuzetno drago.
New York Post tvrdi da je Chappie “nekoherentan i loš spoj puno boljih filmova kao što su E.T. (1982) i Robocop (2014)”, Rotten Tomatoes smatraju da priči nedostaje “puno toga”, a Bad Ass Digest tvrdi da u Chappiju “ništa ne valja i to je jednostavno jako loš film.” Kao odgovor na te kritike poslužila bih se parafraziranim riječima Michaela Keatona u Birdmanu (2014): to su sve samo prazne riječi kojima se kritičari vole razbacivati kad ne znaju što bi rekli o filmu (a jedino što znaju je da im se nikako ne sviđa). Subjektivno gledano District 9 je film koji u meni izaziva osjećaj gnušanja i klaustrofobije, ali jasno mi je da moje osobne preferencije za filmovima kao što je Lost in Translation (2003) nisu važne kad s kritičke strane pokušavam sagledati djelo.
Za početak voljela bih obraniti “vizualan stil filma koji graniči s lošim” pogotovo zato jer me i prijatelj, kad sam mu preporučila Chappija, upitao “a znači to ipak nije samo loši, trashy SF?”. Vizualan stil nije nimalo drukčiji od onog u District 9, to je prepoznatljivi Blomkampov stil koji je doista drukčiji od stila američkih blockbustera na koji smo navikli, ali to je i za očekivati budući da se radnja njegovih filmova ne odvija u Americi već u Južnoj Africi u Johannesburgu. Da je htio, Blomkamp je mogao sve svoje filmove snimiti u Americi, ali očito ima neki razlog zašto se odmaknuo od tog mjesta, a i od tog stila. Fun fact: Chappie je također i naziv popularne južnoafričke žvakače gume.
Za film je još od neopisive važnosti što, uz Dev Patela (Deon) i Hugh Jackmana (Vincent), glavne uloge tumače članovi južnoafričkog benda Die Antwoord. Dovoljno je samo pogledati njihove spotove na YouTubeu da bi bilo jasno kako se taj pomalo “trashy” stil savršeno odražava i u filmu. Čak su zadržali i svoja umjetnička imena: Yolandi i Ninja. Doduše, za one koji nisu upoznati s njihovom glazbenom karijerom, taj će dio filma ostati uglavnom neshvaćen no to je samo dokaz da Blomkamp radi filmove s nekom osobnom agendom koja ne mora biti razumljiva svima. Die Antwoord je za njega uvijek bio “ključan dio filma o Chappiju i odmah je znao da će ih ubaciti u film”. Dakle, preporuka prije gledanja filma je svakako upoznati se malo s tim bendom.
Radnja filma naizgled je veoma jednostavna. Johannesburg ima vrlo visoku stopu kriminala i smrtnosti policajaca. Kako bi tome stala na kraj, policija počne koristiti humanoidne robote u borbi protiv kriminala. Dev Patel (Devon) mozak je iza dizajna robota, ali samo humanoidan izgled nije mu dovoljan, on želi u robotima razviti svijest koja će biti poput ljudske. Tako nastaje Chappie koji će na koncu završiti u rukama kriminalaca portretiranih od strane Die Antwoord. Glavna zamjerka priči je da nakon što Devon otkrije da su Die Antwoord ukrali Chappija, oni ga ostavljaju na životu i puštaju da ode.
Ono što iz nekog razloga svi zaboravljaju jest da je Devon ukrao Chappija kako bi mu ugradio svijest što je samo po sebi zločin. Ako razotkrije Die Antwoord i njemu prijeti nekoliko godina zatvora, a Die Antwoord treba Deva u slučaju da se Chappiju nešto dogodi ili ako im zatreba pomoć pri odgoju Chappija. Najveći misterij i nekoherentan dio u priči – solved. Još bih se usudila nadodati da, iako su kriminalci, Die Antwoord su namjerno prikazani kao dobri ljudi koji su zbog loših životnih utjecaja i iskustava postali kriminalci. Ne ubijaju iz zadovoljstva i nije im cilj ići uokolo i sadistički masakrirati, ako to ikako mogu izbjeći.
Još jedna kritika filma, koja me isprva zatekla, jest da je u usporedbi s Elysiumom i District 9, Chappie film bez kritike, samo još jedna priča o policijskoj državi i robotima koji razviju svijest. Istina je da je tema svijesti artificijalnih formi već bila obrađena mnogo puta i Chappie u tom aspektu ne donosi ništa novog. Osnovna premisa je ista kao i u, primjerice, anime Ghost in the Shell (2002-), seriji Battlestar Galactica (2004-2009) i filmu I, Robot (2004). Svijest se može razviti neovisno o biološkom tijelu, ona nastaje samim činom svjesnosti samoga sebe koji onda tom objektu dopušta da razvije ostale vrijednosti vezane uz to kako sam sebe definira. Te se vrijednosti onda mogu pretočiti u kompjuterski “jezik” i prenositi se u druge objekte koji taj jezik razumiju. Doduše, kritika svakako postoji, iako je manje naglašena nego u prethodna dva Blomkampova filma.
Iako je riječ o državi kojoj su glavna prijetnja upravo kriminalci, umjesto da zauzme gledište boraca za mir i pravdu, Blomkamp se odlučio posvetiti upravo rušiteljima mira i reda te na neki način zauzima njihovu stranu. Ne znamo ništa o njihovoj prošlosti no iz načina na koji pričaju i ne razumiju umjetnu inteligenciju (primjerice Yo-Landi izjavljuje kako sigurno svaki robot mora imati prekidač da ga se ugasi kao TV), vidljivo je da Die Antwoord nisu u tijeku s najnovijim teorijama i otkrićima u znanosti što može implicirati na nedostatak općeg obrazovanja. Kad Ninja vodi Chappija da upozna “stvaran svijet”, odvede ga na veliko smetlište gdje vrijeme provodi izopćena mladež koja, kad vidi Chappija, baci na njega zapaljenu bocu i nakon toga ga nastave tuči iako ih Chappie moli da prestanu.
Chappie je, u Ninjinim očima, previše zaštićen i ne razumije kako svijet “zapravo funkcionira”. Na samome početku filma naglasak je na velikoj stopi kriminala i ubojstava u Johannesburgu no riješenje nisu poboljšanje kvalitete života, veći pristup obrazovanju i stvaranje novih poslovnih mjesta, već je riješenje uvođenje nove vrste policajca koja nije ovdje da brani već da progoni i drži pod kontrolom. To je ekvivalent guranju pod tepih. Čim nestane te kontrole, masa nezadovoljnih ljudi ispuni ulice grada. To bi se moglo shvatiti kao kritika svake policijske države i svake diktature na svijetu koja drži ljude pod kontrolom pomoću nasilja i straha, a ne čini ništa da umanji sveopće nezadovoljstvo koje vlada.
Ni ovaj put Blomkamp nije odolio uprijeti prstom u onaj mali postotak ljudi koji živi u izobilju dok drugi pate te u filmu možemo uživati u kratkoj sceni u kojoj Chappie otima skupocjene aute bogatašima kako bi ih Ninja mogao preprodati. Je li to referenca na Elysium? Vrlo vjerojatno. Puno je više referenci na District 9, stoga je, osim upoznavanja s Die Antwoordom, preporučljivo prije Chappija pogledati i taj film. Da previše ne spoilam, reći ću samo da je opet riječ o neobičnoj metamorfozi i oružju kojim upravlja čovjek.
Osim svega navedenog, Chappie je film o odgoju i okruženju u kojem svjesno biće odrasta. Chappie se mijenja ovisno o tome tko ga u tom trenu odgaja. U rukama Yolandi, on je nježno dijete koje se voli igrati s lutkama, kad ga odgaja Ninja, on postaje opaki gangster, a u društvu Devona, Chappie voli umjetnost i zanimaju ga knjige. Na kraju Chappie “odraste” u spoj svih tih vrijednosti, mana i osobina, ali sam skroji svoju sudbinu i to je upravo najjača poruka filma. U jednu ruku to je obrana svih onih koji su se zbog loših životnih uvjeta i/ili odgoja morali okrenuti kriminalu, a u drugu ruku to je nada da stvari ne moraju biti tako crne bez obzira što je skoro pa nemoguće pobjeći sustavu koji je život učinio takvim kakvim je. Odgovor je upravo maknuti se izvan tog sustava, ali reći nešto više, bilo bi otkriti čitav film.
Chappie nije film koji je jednostavan za shvatiti, za njega je u idealnom slučaju potrebno predznanje o ostalim Blomkampovim filmovima, kao i o tome tko su Die Antwoord. Kritika nije tako očita kao u ostalim Blomkampovim filmovima i tko nije fan gangsterskog stila života i ponašanja, neće uživati. Film je svakako dobra preporuka svakome kome je dosta tipičnih američkih filmova s polupraznom i mlitavom kritikom koja je tu tek toliko da dobije odobravanje javnosti. U kinodvorani je osim mene, bilo možda još desetak ljudi. Pripisala bih to općoj neinformiranosti javnosti o tome tko je Blomkamp i kakvim se temama bavi. Budući da se u njegovim filmovima ne nalaze seksi mazohistice, vampiri, transformeri, dinosauri, superjunaci ili povijesne ličnosti koje su svima dobro poznate, nije toliko atraktivan medijima kao neki drugi redatelji.
